Autorski projekt Tomislava Šobana ‘’Zbilja’’ prva je ovosezonska dramska premijera HNK-a u Zagrebu, a glumci Nina Violić i Livio Badurina s redateljem su osmišljavali taj eksperiment. Predstava će premijerno biti izvedena 15. listopada 2023. u prostoru tonske dvorane, a tekst je inspiriran predavanjima fizičara Richarda Feynmana. Prva je to kazališna režija Tomislava Šobana, koji se uglavnom bavi eksperimentalnim filmom. Šoban je rođen 1981., a diplomirao je 2004. na Odsjeku za grafiku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Od 2008. godine aktivni je član Kinokluba Zagreb, a 2011. upisuje Akademiju dramske umjetnosti, na Odsjeku filmske i televizijske režije. Režirao je nekoliko kratkih igranih i kratkih eksperimentalnih filmova koji su prikazivani po raznim filmskim festivalima.

NACIONAL: Vaš tekst ‘’Zbilja’’ praizvest će se u Tonskom studiju HNK-a u Zagrebu, je li to vaš prvi tekst koji će se postaviti na pozornici?

Istina, to je moja prva predstava, i tekst. Iako u tekstu nisam sam. Gradim ga s Marinom Lisjakom. Dok se nadopunjavamo s Ninom Violić i Livijem Badurinom. Sve je to izmiješano, a tekst je neraskidiv od pokreta. Tu mi neizmjerno pomaže Natalija Manojlović. Svi smo u autorskom timu isprepleteni i svatko daje svoj doprinos na više strana.

Za polazišnu točku odabrao sam predavanja Richarda Feynmana i njegov udžbenik „Osobitosti fizikalnih zakona“. Što je zapravo specifičan zadatak i tekst nije nimalo dramski potencijalan, ali je ipak neizmjerno inspirativan. Na kraju ne znam hoće li to svi htjeti nazvati tekst.

NACIONAL: Što vas je potaknulo na pisanje teksta, otkriva li to sam njegov naziv ili je riječ o nečemu posve drugačijem?

Pozvan sam od glumaca i vodstva HNK-a kao filmski redatelj da istražujem u kazališnim okolnostima. Takva prilika da izgradim predstavu potaknula me na razmišljanje o tekstu. Zapravo tekst doživljavam u službi predstave jer su mnoge stvari došle prije teksta. Primjerice, dvoje iznimnih glumaca, specifična lokacija drvenih zidova i kazališna pravila. To su smjernice koje su odredile zadatosti u kojima ću razvijati prve ideje. U predstavi portretiramo ljudsku zbilju paralelno uz fizikalne zakone koji nas okružuju i određuju.

NACIONAL: Tekst je inspiriran predavanjima fizičara Richarda Feynmana, nobelovca koji je sudjelovao u izradi atomske bombe. Znači li to da je vaš tekst antiratni, ima li u njemu društvene angažiranosti i je li to potrebno kazalištu?

Richard Feynman je, među ostalim, poznat po svojoj metodi podučavanja i načinu prenošenja znanja. Svakako da ova predstava nije ratna niti me zanimaju izrada ili razvoj atomske bombe. Više ima društvene uvjetovanosti nego društvene angažiranosti. Društvena angažiranost je potrebna kazalištu, no nisam se našao pozvan da u tom smjeru djelujem. Ovdje se bavimo individualnim i društvenim ceremonijama stavljenima u kontekst fizikalnih zakona.

NACIONAL: Osim što ste tekst napisali, vi predstavu i režirate te ste scenograf, koliko vam je to olakšalo rad?

Ovo je moja prva kazališna predstava. Dvaput sam imao priliku asistirati u kazalištu. Jednom Bobi Jelčiću i drugi put Pipi del Bonu, tako da sam upoznat s procesima nastanka predstave iako je sada definitivno intenzivnije. Preuzimanje triju uloga u nastanku predstave došlo je kao neka jednostavna odluka s obzirom na to da često u svojim filmovima krećem od prostora. Prostor ujedno određuje kontekst te usmjerava razvoj režije. Budući da je prostorija u kojem režiram predstavu specifična, odlučio sam scenografski potpomognuti taj ambijent te nadograditi drvene zidove – drvenom pregradom iste boje. Ogradio sam pozornicu od publike i stvorio dojam da se kroz prozore gledaju prizori. To je jedna od odluka koje sam najranije donio i onda kada je scenografija izrađena, odredila je daljnji tijek režije. Režija je dijalog sa svima u timu tijekom procesa rada na predstavi. Ispunjujuće je kada na probama Luka Matić sa svjetlom i Miro Manojlović sa svojom odličnom glazbom nadograde scenografiju i pripreme kreativnu bazu za glumačku interpretaciju.

NACIONAL: Vrlo ste cijenjeni i uspješni u režiji kratkog filma, i to posebno eksperimentalnog. Što vam je u fokusu kad radite eksperimentalni film, kako biste to opisali ljudima koji se ne razumiju toliko u film?

U odgovoru bih krenuo od kraja pitanja. Zapravo mislim da se svi danas razumiju u film. On je utkan u sve pore ljudskog djelovanja i funkcioniranja. I divno je graditi nešto putem pravila, no uzbudljivo je kada ih se malo izmakne i pritom otvori čitav jedan novi svijet. Priznajem da me uvijek zove da nešto novo isprobam, zapravo je ta neka potraga za inovativnošću najkonstantnija u mojem djelovanju. Ipak, sloboda igre i izvrtanje pravila dolaze uz odgovornost da ostanem u komunikaciji s publikom, ili barem s onom koju zanima traženje novih pristupa.

Hrvatska scena eksperimentalnog filma ima jaku tradiciju te odanu publiku. Često se igra s filmskim elementima iz drugih filmskih rodova stvarajući uzbudljive hibridne forme. Shvaćam da se ljudi boje eksperimentalnog filma jer ne znaju što mogu očekivati, no opet on može iznenaditi i ponuditi neke nove rezultate neopterećene samo klasičnim linearnim pričanjem priče.

NACIONAL: Kako se osjećate kad vidite da vaše riječi s papira postaju žive, izgovaraju ih glumci na pozornici?

Ovisi, ako su loše napisane – grozno, posramljeno, a ako nađemo put i scena profunkcionira imam osjećaj da mi cijelo biće progleda i postajem euforičan.

NACIONAL: Što za vas znači prilika da režirate u HNK-u u Zagrebu? Koliko je važno umjetnicima raditi u kazalištu, posebno u nacionalnoj kući?

Drugačija sam si pitanja postavio. Iako uživam u kazalištu i pratim kazališnu scenu, to nije dovoljno za režiju kazališne predstave. Tko sam ja da prvu svoju predstavu postavljam bilo gdje, a kamoli u HNK-u? Je li meni tu mjesto? Jesam li uzeo nekom priliku i mjesto? Trebalo mi je dugo da odvažem te sam odgovor našao u povjerenju koje sam dobio pozivom Nine i Livija i ravnateljice drame Nenni Delmestre. Dobio sam slobodne ruke složiti svoj autorski tim uz navedene profesionalce koji su iskusni u kazalištu i čiji rad pratim dugi niz godina, a posebno mi je velika podrška suradnja s kazališnom redateljicom Natalijom Manojlović. Mislim da u suradnjama leži ljepota stvaranja.

NACIONAL: Smatrate li da glumci, redatelji, producenti i drugi umjetnici imaju dovoljno prilike za rad na filmu, kazalištu, serijama? U nedavnom intervjuu s glumcem Filipom Sertićem rekao mi je da je tek kad se vratio iz SAD-a shvatio koliko je hrvatski sustav za glumce humaniji, nema audicija ili ih nema toliko, javna kazališta imaju ansamble, toga vani nema, vani je sve na tržištu, puno je teže doći do posla. Kako vi na to gledate?

Nije jednostavno ni za koga, bili oni producenti/ce, redatelji/ce, glumice, glumci, montažeri/ke, snimatelji/ce i tako dalje. Ipak, super za Hrvatsku, kao i regionalnu scenu, da je aktivna i raznolika. Jer profilira različite potrebe distribucije do kina, festivala i publike. No primjećujem i jednu razliku u angažmanima između redatelja i glumaca. Redatelji često ovise o svojim idejama, dok se glumcima trebaju poklopiti angažmani, scenariji te konstelacija likova za koje odgovaraju. Mnogi glumci su i autori te scenu dodatno nadopunjuju svojim redateljskim angažmanom. Ja sam za raznovrsnost, što uključuje pritom i neizvjesnost. Ne mogu očekivati da mi je išta osigurano. Kojiput ću proći na natječaju, kojiput ili više puta ne. Na meni je da razvijam svoje ideje i tražim načine da ih izvedem i produciram.

Trenutno sam u jednom produktivnom razdoblju i zapravo se nosim s nekoliko paralelnih angažmana u različitim procesima produkcije. Uz ovu predstavu u procesu sam montaže s dokumentarnim serijalom o industrijskom dizajnu „Moderna vremena“ te me čeka snimanje kratkog igranog filma „Prema vjetru“ odmah početkom nove godine, dok je i nastavak godine dobrano zauzet.