TEMPIRANA BOMBA ZA SOCIJALNI RAT: Nezaposleni i mladi: Oni će rušiti bogate

Objavljeno u Nacionalu br. 863, 2012-05-29

Četiri godine recesije stvorilo je 75 milijuna nezaposlenih mladih koji će se zbog besmislenog života i golog opstanka boriti za preraspodjelu bogatstava i socijalniji kapitalizam

Nedavno je prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić izrekao surovu istinu procjenjujući da bi broj nezaposlenih u Hrvatskoj mogao doseći brojku i od 350.000 registriranih na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje. Tek potom bi se mogla očekivati promjena tog negativnog trenda. No prema profesoru Ivanu Lovrinoviću s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, i ta hrvatska evidencija o nezaposlenosti je površna i optimistična. Prikriva pravo stanje stvari koje je još dramatičnije. Broju registriranih nezaposlenih koji stvara velike glavobolje svakoj vladi pa tako i vladi Zorana Milanovića, treba pribrojiti i armiju ljudi koji su otišli u prijevremenu mirovinu. Hrvatska se već približila nestvarnom omjeru u kojem je broj zaposlenih i umirovljenika gotovo istovjetan.

Njihov suodnos je samo na korak od omjera 1:1, da na jednog zaposlenog dolazi jedan umirovljenik. Ljudima je proteklih godina i desetljeća dokupljivan radni staž da bi ih se pospremalo u prijevremene mirovine i tako smanjivao socijalni pritisak. Sudionicima Domovinskog rata izlazilo se u susret pa im se kroz beneficirani staž također omogućavao raniji odlazak u mirovinu. Time se, prema Lovrinoviću, stvarala zapravo prikrivena i nerealna zaposlenost stanovništva. Kada bismo i njih pribrojili broju nezaposlenih ne bi bili bitno udaljeniji ni od najviših stopa nezaposlenosti u regiji jugoistočne Europe. Kosovo bilježi stopu nezaposlenosti od 45 posto, Bosna i Hercegovina 40 posto, Makedonija 30 posto. Regija je, zasigurno, među svjetskim rekorderima.

Profesor Lovrinović upozorava da to nije problem samo Hrvatske, ili regije na jugoistoku Europe. To je jedan od najvećih, gorućih problema današnje civilizacije. I u jednoj od starih članica Europske unije Španjolskoj četvrtina stanovništva je nezaposlena. U stopi nezaposlenosti od 24,5 posto nezaposlenih najveći je broj, gotovo 50 posto mladih, solidno obrazovanih ljudi. U stopu je prati inkriminirana Grčka sa stopom nezaposlenosti od 22 posto, ali i cijela Europska unija bilježi najveću stopu nezaposlenosti u svojoj povijesti. Podaci UN-a nedavno su otkrili da je ova svjetska kriza, čiji je formalni početak označen 15. rujna 2008. godine propašću američke investicijske banke Lehman Brothers, zabilježila kao vjerodostojan podatak brojku od čak 75 milijuna nezaposlenih mladih ljudi. Ne ohrabruje ni UN-ova procjena da promjenu trenda porasta nezaposlenosti ne treba očekivati prije 2016. godine. Kao da smo do tada osuđeni na puko preživljavanje nakon kojeg bi mogli očekivati novi gospodarski uzlet.

Drugim riječima, treba se pripremiti na još barem četiri godine strpljivog čekanja na dolazak boljih dana. Doduše, njemačka kancelarka Angela Merkel bila je još manje optimistična od eksperata UNDP-a. Ona je prije izvjesnog vremena upozorila da će izlazak iz trenutačne krize u Europi potrajati čitavo desetljeće, pa tko izdrži. Apsurdno je da će najveći doprinos padu nezaposlenosti u Europi omogućiti demografski razlozi jer će se do 2050. godine broj stanovnika smanjiti za 80 milijuna.

Osvrnuvši se na ove neumoljive ekonomske pokazatelje, Lovrinović je u razgovoru za Nacional ukazao i na jednu valjda svima jasnu činjenicu. U protekla dva desetljeća dogodio se eksplozivni razvoj novih tehnologija, posebno informatičke tehnologije i telekomunikacija prema kojima su se najvećim dijelom usmjerila ulaganja. Radno intenzivne djelatnosti kao što je poljoprivreda, tekstilna industrija, drvna industrija preselile su se iz zemlja visoko razvijenog kapitalizma na zapadu prema istoku – Aziji, Kini, Indiji, ali i Južnoj Americi gdje Brazil, primjerice, bilježi jednu od najviših stopa gospodarskog rasta.

Profesorica Alka Obadić, Lovrinovićeva kolegica s fakulteta u Zagrebu, u svojoj analizi “Utjecaj financijske krize na globalno tržište”, objavljenoj u studenom prošle godine upozorila je na jednu veoma važnu činjenicu. Ekonomski oporavak ne donosi automatski i oporavak na tržištu radu, drugim riječima ne održava se istovremeno na smanjenje stope nezaposlenosti. Nakon što je ova kriza nedvojbeno pokazala da je Smithova tzv. “nevidljiva ruka slobodnog tržišta” nedjelotvorna da osigura gospodarski napredak. U sve se svojim intervencionizmom umiješala i država. Pretpostavka da se tržište može samo korigirati i maksimalizirati blagostanje sada se može osporiti, ustvrdila je profesorica Obadić.

Istražujući negativne trendove na tržištu rada, povećanje stope nezaposlenosti, profesorica Obadić je došla do podatka da je u 2009. broj nezaposlenih u svijetu bio 212 milijuna, dakle više nego što jedno od još uvijek rastućih gospodarstva, ono u Rusiji, ima stanovnika. Istodobno, ustvrdila je da se taj broj u odnosu na 2007. povećao 34 milijuna. Taj se trend nastavio i pokažu li se točnim procjene, on bi mogao doseći i brojku od više od 250 milijuna stanovnika do 2016. godine, kada se može očekivati njegovo zaustavljanje.

Pritom treba imati na umu i jednu veoma važnu opasku profesorice Obadić “da se ekonomski oporavak značajno razlikuje od oporavka tržišta rada” zbog zaostajanja povećanog zapošljavanja nakon što gospodarstvo uđe u novi razvojni ciklus. U aktualnoj situaciji je stoga čudi da je dominantan stav ekonomista da i dalje odgovore na problem nezaposlenosti u “neobuzdanoj fleksibilizaciji”. A to podrazumijeva: smanjenje naknada za nezaposlene, smanjenje minimalnih nadnica i plaća, fleksibilnije mehanizme otpuštanja radnika”. Takvo uvjerenje nude i sva istraživanja OECD-a u kojima se, u pravilu, naglašava da će “fleksibilnije tržište rada biti ključni mehanizam prilagođavanja tijekom recesije”.

S tom se ocjenom, međutim, ne slaže profesor Lovrinović. Korištenjem samo fiskalne politike u Hrvatskoj, pa ni u svijetu, ne može se riješiti problem nezaposlenosti. Smanjivanje plaća i otpuštanja sama po sebi neće stvoriti uvjeti za oporavak – gospodarski rast i novo zapošljavanje. On upozorava i na drugi problem zapadnog kapitalizma. Ako se smanjuje udio radno intenzivnih industrija na zapadu koje sele prema istoku, postavlja se pitanje što će ti ljudi raditi u novom okruženju. Pojavili su se, doduše, novi poslovi koji prije nisu postojali kao što je, primjerice, dizajner web stranice. Nikada nije više bilo psihologa i psihijatara. Sve više se ulazi u svijet usluga, ali stvaranje tih novih poslova i zanimanja nije dostatan osigurati posljedice napuštanja radno intenzivnih industrija.

“Zapadni kapitalizam suočen je s najvećom krizom na tržištu rada. Punu zaposlenost više neće biti moguće postići. Uspjeh će biti postići zaposlenost koja neće proizvoditi socijalne i političke probleme”, smatra Lovrinović koji ne vjeruje ni UN-ovim projekcijama koje govore da bi se trend porasta nezaposlenosti mogao zaustaviti 2016. godine. A čovjek koji ne radi, posebno mlad obrazovan čovjek, gubi smisao života i postaje neka vrsta tempirane socijalne bombe. To što će se nezaposleni smatrati neproduktivnim, a onda i beskorisnim Lovrinović vidi kao opasni problem u budućnosti.

“Futuristički gledano, a za to su se već i sada stvorili uvjeti, morat će jačati uloga države i poslodavca. Država će morati animirati, usudio bih se reći, i prisiliti poslodavce na podjelu radnog vremena na više djelatnika. Morat će to osigurati kroz olakšice u poreznoj politici ili nekom drugom vrstom stimulacija. Razumno je očekivati da poslodavcima neće biti isplativo dobrog radnika mijenjati s nekim lošim samo da bi mu skratio radno vrijeme, a na nekim radnim mjestima ta zamjena uopće neće biti ni moguća. Ali, bez takve vrste zahvata, Lovrinović smatra da će biti nemoguće naći izlaz iz krize.
“Paralelno s tim zahvatima morat će doći i do neke vrste nove preraspodjele bogatstva. I kapitalizam mora shvatiti da je to u svrhu njegovog opstanka. Razumijevanje te vrste problema pokazuju neke skandinavske zemlje, najviše Švedska. Država će morati uzimati više od bogatih da bi transferirala ta sredstva u rješavanje problema nezaposlenosti, zapravo golog ljudskog opstanka. Bit će pametnije preventivno djelovati nego čekati masovne prosvjede da bi se došlo do istog zaključka. Jer nezadovoljna masa koja će biti tempirana bomba sigurno će to tražiti. U Španjolskoj se broj mladih među nezaposlenima približio brojci od 50 posto, a Hrvatska je odmah iza nje s blizu 40 posto udjela mladih u nezaposlenima. U tom segmentu je čak Grčka u boljem položaju od nas”, rekao je Lovrinović.

Uvjeren je da su stvoreni svi preduvjeti za dolazak socijalnijeg kapitalizma skandinavskog tipa u kojem neće više biti moguća ekstremna preraspodjela u kojoj 1 posto ljudi kontrolira 80 posto svjetskog bogatstva. Prvi s Forbesove liste najbogatijih, Meksikanac Carlos Slim, raspolaže s bogatstvom čija se vrijednost procjenjuje na 69 milijardi dolara, što je gotovo na razini BDP-a dviju Hrvatski. Bill Gates odmah je iza njega, a njegovo je bogatstvo prema zadnjem Forbesovom izračunu procijenjeno na 61 milijardu dolara. Ako se nešto ozbiljno ne poduzme svijet više neće moći izdržati takvu preraspodjelu. Najveći je apsurd u svemu tome što silno bogatstvo kojim raspolažu najbogatiji nisu u stanju konzumirati.
Po njemu, ni Fiskalni pakt u Europi, zapravo program štednje, ne nudi oporavak gospodarstvu Europske unije. Dodaje da je nužno aktivirati i Pakt za gospodarski rast koji forsira Francuska, ali na njenu će stranu čvrsto stati Španjolska i Italija jer su u vrlo teškoj poziciji. Tu će u fiskalnoj politici i pitanju zajedničkih obveznica Njemačka morati napraviti ustupke jer EU ne počiva samo na ekonomskim kriterijima, već ima i političku crtu važnu za očuvanje mira i stabilnosti u Europi.

Uostalom, smisao je ekonomije ponuditi organizaciju života ljudi u prostoru i vremenu, a ne ispunjavati samo neke numeričke standarde, pojašnjava Lovrinović.

Kada je riječ o ostvarenju cilja visoke zaposlenosti, u ekonomskoj teoriji postoji kategorija:”koeficijent žrtvovanja”. Ona podrazumijeva da se u isto vrijeme možete ostvariti sve. Ako imate kao benefit visoke stope gospodarskog rasta, onda žrtvu možete podnijeti u višoj stopi inflacije. Ako inflaciju želite svesti na nisku razini, kao što je slučaj u Europskoj središnjoj banci, onda je zakonito računati s visokom stopom nezaposlenosti. Da biste postigli nisku inflaciju morate žrtvovati na tržištu rada kroz stvaranja visoke stope nezaposlenosti. Trenutačno je takva situacija u Europskoj uniji, što će se morati promijeniti, smatra Lovrinović. Mastriški kriteriji su, kako dodaje, ionako već pali i gotovo ih sve članice Europske unije probijaju. A oni su podrazumijevali: do 2 posto inflacije, 3 posto proračunskog deficita te javnog duga od 60 posto BDP-a. Neke su članice te normative već dvostruko prebacili, a i Njemačka je probila javni dug dovodeći ga na 80 posto BDP-a, objašnjava Lovrinović.

I zaključuje: da bi se potakao gospodarski rast i zapošljavanje mora se potaknuti dodatna potražnja, odnosno potrošnja. A dodatnu potrošnju ne možete imati ako su vam ljudi nezaposleni i ako samo štede. Eurozona se našla u grču. Mora stimulirati rast, a to ne može bez dodatne potrošnje. Iz eurozone dolaze poruke: i štednja i rast, a to je neostvarivo, nešto poput drvenog željeza. Shvatiti to mogu samo u jednom smislu: treba racionalizirati i restrukturirati državnu potrošnju.

Po njemu, Europa se neće moći izvući iz recesije ako ne stvori dodatnu potrošnju. “Imate zanimljiv fenomen u Njemačkoj. Unatoč činjenici što je proteklih godina imala rast nije povećavala plaće, iako su joj takve preporuke počele stizati i iz MMF-a. Zašto? Moraju pokrenuti taj kotač, jer za to imaju razloga: imaju višak u trgovačkoj bilanci, imaju stope rasta između 2 i 3 posto, dakle izvrsnu situaciju, nikada bolju u zadnjih 20 godina. Ali Nijemci znaju da bi to ugrozilo njihovu konkurentnost”, objašnjava Lovrinović. Ne može, međutim, nijedna zemlja u eurozoni gledati samo svoje koristi, jer će u konačnici i ona morati platiti cijenu za to. I nju će na kraju to koštati, jer neće imati gdje plasirati svoju robu. Kada iz mjeseca u mjesec susjedi propadaju, pitanje je samo vremena kada će se i ona naći u problemima. Moraju se napraviti bitne promjene u filozofiji ekonomske politike kroz veću solidarnosti među zemljama Europske unije kako bi preventivno djelovale protiv još gorih posljedica koje bi mogle uslijediti. Ta solidarnost, međutim, ne bi bila iz altruističkih pobuda, nego ponajprije kao posljedica osnovne spoznaje da je to solidarnost zbog interesa. Upravo se zbog toga politika mora redefinirati, mora se stvoriti jedan čvrsti savez na novoj platformi rasta, preventivnog djelovanja, solidarnosti iz interesa kako bi se tržište rada probudilo, kako bi mladi ljudi u najboljoj stvaralačkoj dobi, kada su najkreativniji, pronašli svoje mjesto na tržištu rada, zaključio je Lovrinović.

Komentiraj

Source:Dragan Đurić