Nacional je u posjedu izuzetno zanimljivog i važnog dokumenta koji pokazuje da je premijer Andrej Plenković u svojem obračunu s desnom, u javnosti jako eksponiranom radikalnom strujom u vrhu Crkve u Hrvatskoj, imao podršku one druge umjerene struje koja se u javnosti nije eksponirala, ali je u tom obračunu imala važnu ulogu. Riječ je o dokumentu koji je Plenkoviću pomogao da što jasnije artikulira svoju argumentaciju u korist ratifikacije Istanbulske konvencije, ali i koji mu je ukazao na izuzetno bitne dokaze da linija radikalno desne i konzervativne crkvene struje nije u skladu s generalnom politikom Vatikana te je u suprotnosti sa stajalištima koja zauzimaju neke druge važne europske Katoličke Crkve, posebno njemačka i talijanska.

Taj dokument ukazuje na još dvije stvari. Kao prvo, da će ta umjerena i srednja struja u Crkvi i dalje pomagati Plenkoviću u obračunu s crkvenim konzervativcima i onima koji govore u njihovo ime. Uz to, da će Plenković u toj umjerenoj crkvenoj struji imati pomoć u još jednoj stvari, a to je stvaranje diplomatskog i političkog mosta prema papi Franji i Vatikanu, putem kojeg će Papi objasniti što se u hrvatskom društvu događa te koje su njegove vlastite namjere u delikatnom političkom djelovanju u narednom razdoblju prijepora s radikalnim desnim krilom hrvatske Crkve. Nacional je, naime, iz izvora bliskih premijeru Plenkoviću saznao neke detalje o tome kako će ta diplomatska akcija prema Vatikanu ići, tko će hrvatskoj vladi u tome pomoći te što će biti glavne njene poruke.

Dokument koji posjeduje Nacional pokazuje koliko se zapravo žestoko vodstvo hrvatske Katoličke Crkve sukobljava s modernim tendencijama u Crkvi. Sve to dospjelo je u središte javne pozornosti tijekom proteklih dana, kada se na dosad nezabilježeni način ta dominantna crkvena struja pokušala izravno uplesti u zbivanja na domaćoj političkoj sceni povezana s ratifikacijom Istanbulske konvencije.

Spomenuti materijali također pokazuju da je hrvatska Katolička Crkva danas na ideološkoj i doktrinarnoj razini u ozbiljnom sukobu sa samim Vatikanom, a posebice s tendencijama u talijanskoj i njemačkoj Crkvi. Štoviše, manipulativni pristup radikalizirano desno profiliranog dijela Crkve nije samo izišao iz okvira crkvenog poslanja, već je hrvatsku Katoličku Crkvu suprotstavio trojici papa.

Jer čak su trojica papa vrlo izravno govorila o tome zašto Crkva ne smije preuzimati ingerencije države, što većina hrvatskih biskupa uporno posredno pokušava. Sve to neće proći bez posljedica u odnosima Crkve i hrvatske vlade. Bliski suradnik premijera Andreja Plenkovića za Nacional je u tom kontekstu rekao: “Desnica je u Crkvi napravila povijesnu pogrešku jer se upustila u političku bitku na krivoj strani. Zato će biti jako zahlađen odnos države prema desnoj struji unutar Crkve. Razinu nepromišljenosti i ostrašćenosti crkvene desnice ponajbolje ilustriraju neke sulude izjave Želimira Puljića, koji je u istu kategoriju strpao genderizam, fašizam, kapitalizam i komunizam.”

Isti izvor blizak premijeru Plenkoviću tvrdi da se Vlada neće izravno uplitati u dinamiku zbivanja u Crkvi, jer to nije njen posao, da neće potpirivati sukob, ali će ipak poduzeti određene korake: “Što preko apostolskog nuncija, ali svakako još više izravno u komunikaciji sa Svetom Stolicom, poslat će se vrlo jasne poruke o svemu što se događa unutar hrvatske Katoličke Crkve i što Vlada o tome misli.”

Sve će to Vlada temeljito pripremiti i potom diplomatskim aktivnostima odraditi vrlo skoro, tako da Vatikan o svemu do studenoga bude iscrpno informiran. Naime, Želimir Puljić, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, prije nekoliko dana na njenom 56. zasjedanju izjavio je da će ove godine hrvatski biskupi od 12. do 17. studenoga ići u pohod “ad limina apostolorum” i tom prigodom obići kongregacije i urede Svete Stolice, a audijencija kod Pape predviđena je za 12. studenoga. Riječ je o pohodu Papi u Rim koji svake pete godine obavljaju katolički biskupi, a koji je uveo papa Siksto V., pri čemu podnose pismeni ili usmeni izvještaj o prilikama u svojoj biskupiji. A u tim izvještajima teško će se zaobići angažman oko ratifikacije Istanbulske konvencije.

Zanimljivo je i to što se Vlada čvršće u svojim namjerama planira osloniti na izravnu diplomatsku komunikaciju, nego na apostolskog nuncija. Donedavno je na toj dužnosti u Hrvatskoj bio Alessandro D’Errico, koji je bio kritičan prema radikalno desno orijentiranim crkvenjacima. On je čak tu grupaciju unutar hrvatske Katoličke Crkve na nekim sastancima neformalno ocrtao kao zadnje veliko utočište zaostalog komunističkog mentaliteta. Apostolski nuncij ponajprije je predstavnik Svete Stolice, odnosno Pape, kardinala državnog tajnika te kurijalnih dikasterija, pri biskupskoj konferenciji zemlje u kojoj je akreditiran, a tek zatim predstavnik Svete Stolice pri državnim vlastima. Bečki kongres je 1815. apostolskim nuncijima priznao privilegij da budu dekani, doajeni diplomatskog korpusa u zemlji u kojoj su akreditirani. D’Errico je, nakon desetak godina provedenih ‘’među Hrvatima’’ (u BiH i u Hrvatskoj), prekomandiran na teren Malte i Libije.

Njega je na toj funkciji zamijenio mons. Giuseppe Pinto (65), karijerni diplomat i doktor kanonskog prava, koji je prethodno bio apostolski nuncij u Senegalu i Mauretaniji, Maliju, Gvineji-Bisau i na Zelenortskim Otocima, u Čileu pa na Filipinima. Crkveni izvor o tome je rekao: “Pokazuje se da Pinto, čini se, ne informira adekvatno Vatikan o razmjerima manipulacije koju provodi dio crkvenjaka u Hrvatskoj. Zato ne čudi što će Vlada pojačati vlastitu komunikaciju prema Vatikanu.”

Razmjere manipulacija desnih radikalnih crkvenih krugova u Hrvatskoj vrlo čvrsto i jasno razobličuju brojni dokumenti, ali i medijska građa povezana s Istanbulskom konvencijom. Cilj je tih manipulacija u tome da se hrvatskoj javnosti stavovi Vatikana prema Istanbulskoj konvenciji ne prikažu u pravom svjetlu.

Indikativan je slučaj tretmana teksta koji je 2014. izašao u poluslužbenom glasilu Svete Stolice i njegove uredničke opreme u Hrvatskoj. Riječ je vatikanskom tiskanom dnevniku L´Osservatore Romano koji pokriva javne aktivnosti Vatikana, objavljuje istupe važnih crkvenih osoba te tiska službene vatikanske dokumente nakon što budu službeno objavljeni. Papa Franjo u lipnju 2015. najavio je da će u određenom vremenu taj dnevnik biti uključen u novoosnovano tajništvo za komunikacije u Rimskoj kuriji. Isti dnevnik je tekstom pod naslovom “Istanbulska konvencija – korak naprijed u obrani žena” najavio stupanje Istanbulske konvencije na snagu. Prva rečenica tog teksta glasi: “Korak naprijed u posvećenosti ženskim pravima.” U tekstu u kojemu nema niti jedne polemičke, a još manje kritički intonirane rečenice, konstatira se sljedeće: “Stručnjaci smatraju da je prvi obvezujući instrument na međunarodnoj razini usmjeren na stvaranje integriranog pravnog okvira za sprječavanje i zaštitu žena od svih oblika nasilja. Konvencija se može sažeti u četiri točke: prevencija, zaštita i podrška žrtvama, progon onih koji vrše nasilje i integrirane politike. To su smjernice za promicanje javnih aktivnosti koje svaka država treba preuzeti i implementirati u svoje zakone, kako bi se spriječilo nasilje i riješio problem u cjelini. Članak 3. Konvencije navodi da “nasilje nad ženama ima za cilj označavanje kršenja ljudskih prava i oblika diskriminacije žena”.

Vodeći hrvatski crkveni krugovi uopće se nisu obazirali na takav stav Vatikana. Naprotiv, hrvatska Katolička Crkva iskoristila je Istanbulsku konvenciju za dosad najizravniji izlazak iz svog crkvenog poslanja i zadiranje u područje sekularne države. Umjereni crkveni izvori tijekom tih dramatičnih dana upozorili su na taj tekst, pripremajući zagovornike Istanbulske konvencije unutar HDZ-a za argumentiranu diskusiju s njenim protivnicima. Pa su, između ostalog, za Vladu pripremili i nekoliko izjava raznih papa koji su govorili o odnosu religije i sekularne države, koje ilustriraju u kojoj su mjeri desničari u hrvatskoj Katoličkoj Crkvi s njima sukobljeni.

Papa Ivan Pavao II. o tome je, među ostalim, rekao: “Do krajnje osjetljivih prilika dolazi kada neka specifično vjerska norma postane, ili teži postati, državni zakon, ne vodeći računa o razlikovanju između pitanja iz religijske domene i onih za koje je mjerodavno političko društvo. Izjednačivanje vjerskog zakona s građanskim pravom može ugušiti vjersku slobodu i ići čak dotle da ograniči ili zaniječe druga neotuđiva ljudska prava.”

Još 2006. papa Benedikt XVI. izjavio je: “Crkva ne može i ne smije na sebe preuzeti političku borbu za uspostavu što pravednijega društva. Ne može se i ne smije staviti na mjesto države. Država se ne smije apsolutizirati jer tom apsolutizacijom uništava samu sebe i svaki društveni život.”

Benedikt XVI. suprotstavljao se svakoj politizaciji religije, bilo od Crkve, bilo od države i politike. Zahtijevao je od Crkve i njezinih predstavnika da se depolitiziraju, odnosno da se prvenstveno teologiziraju. Smatrao je da će jedino tako Crkva biti sposobna ispravno djelovati u današnjem društvu.

U djelu “Sol zemlje” 2006. napisao je: “Samo tamo gdje u bilo kojemu obliku ostaje sačuvana dualnost između države i Crkve, sakralne i političke instance, dana je temeljna pretpostavka za slobodu. Tamo gdje Crkva sama postane državom, izgubljena je sloboda. Ali i tamo gdje je Crkva ukinuta kao javna i javno relevantna instanca, otpada sloboda, jer si tamo država u potpunosti opet uzima za pravo utemeljenje ćudorednoga.”

Deset godina kansije papa Franjo rekao je: “Sekularizam popraćen jakim zakonima jamči vjersku slobodu i pruža okvir za kretanje naprijed.”

Još 1995. u Pismu Ivana Pavla II. ženama, napisano je: “Moj hvala ženama postaje, stoga, očajnički apel, kako bi svi, posebno države i međunarodne organizacije, učinili sve potrebno da se ženama vrati puno poštovanje njihova dostojanstva i uloge. U tom smislu, ne mogu skriti svoje divljenje ženama dobre volje koje su se posvetile obrani dostojanstva žena pomoću temeljnih društvenih, ekonomskih i političkih prava i koje su poduzele hrabru inicijativu u vremenima u kojima se to smatralo prijestupom, znakom nedostatka ženstvenosti, ekshibicionizmom, čak i grijehom! Kako sam ove godine pisao u Poruci povodom Svjetskog dana mira, promatrajući taj veliki proces oslobađanja žene, može se reći da je to bio “težak i kompleksan put, koji ponekad nije bio pošteđen pogrešaka, ali je u biti pozitivan, iako još nedovršen uslijed mnogih zapreka koje u raznim dijelovima svijeta ometaju priznanje, poštivanje i pozitivno vrednovanje žene u njezinom osobitome dostojanstvu” (br. 4). Treba nastaviti taj put! No uvjeren sam da se put koji treba prijeći do potpunog poštovanja ženskog identiteta, ne sastoji samo u prokazivanju diskriminacija i nepravdi, iako je i to neophodno, nego i povrh svega, po djelotvornom i prosvijetljenom projektu podrške, koji bi se odnosio na sva područja života žene, počevši od obnovljenog i univerzalnog osvješćivanja dostojanstva žene. Do tog priznanja, unatoč mnogostrukim povijesnim uvjetovanostima, vodi nas sam razum, koji dohvaća Božji zakon upisan u srce svakog čovjeka.”

Zagovornicima Istanbulske konvencije unutar HDZ-a crkveni izvori pripremili su za potrebe argumentirane diskusije s njihovim oponentima i sadržajan prilog s informacijama o tome gdje se sve pojavljuje pojam rod u izjavama i dokumentima Svete Stolice. Ti dokumenti zorno su pokazivali koliko je dubok jaz između Katoličke Crkve i onoga što su manipulativno zagovarali protivnici Istanbulske konvencije u Hrvatskoj predvođeni radikalno desno orijentiranim crkvenjacima. Oni su i nakon splitskog protesta uoči ratifikacije Istanbulske konvencije, tijekom proteklog vikenda nastavili širiti agresivne poruke protiv Vlade i premijera Plenkovića po župama. To dubinsko nerazumijevanje i ignoriranje suvremenih tendencija unutar Crkve i Vatikana kada su te teme u pitanju, nije jedina specifičnost hrvatske Katoličke Crkve. Njena je reputacija temeljito potkopana i nedavnom velikom prebendarskom aferom koju je u siječnju otkrio Nacional.

Pomoćni biskup, monsinjor Mijo Gorski, udaljio je 11. siječnja iz službe sve članove Zbora prebendara. Time se ispoštovala preporuka vatikanske Kongregacije za kler, a odluka o tome dostavljena je i njenom prefektu, kardinalu Beniaminu Stelli. Tehnički govoreći, Gorski i Bozanić su svim članovima Zbora prebendara uručili Izvansudsku odluku u upravnom kaznenom postupku protiv članova Zbora prebendara, koji su inicirali njihovi donedavni odvjetnici. Prema toj odluci, iz prebendarske službe udaljeni su Mijo Gabrić, Juraj Kolarić, Zvonimir Kurečić, Miroslav Martinja, Ilija Žugaj, Andrija Lukinović i Branko Picek. Epilog tog postupka izazvao je veliku pozornost javnosti, naročito jer se pokazalo da je tijekom nekoliko godina zbog raznih diskutabilnih odluka i suspektnog ponašanja, doslovce isparilo 50 milijuna kaptolskih eura. Temeljiti uvid u tu crkvenu odluku pokazao je da je i Josip Bozanić o tom skandalu godinama sve znao, ali ga je prešućivao. Postoje ozbiljne naznake koje ukazuju na to da je Vatikan itekako svjestan negativnosti u hrvatskoj Katoličkoj Crkvi. Da utjecaj hrvatskih crkvenjaka u Vatikanu nije značajan, sugerira i situacija vezana uz Alojzija Stepinca, jer je nedvojbeno da Vatikan nema namjeru ishitreno Stepinca proglasiti svetim, nego tek nakon okončanja rada Mješovite komisije Hrvatske biskupske konferencije (HBK) i Srpske pravoslavne crkve (SPC) “radi zajedničkog ponovnog tumačenja lika blaženog kardinala Alojzija Stepinca”. Između ostalog, o toj su temi razgovarali hrvatski premijer Andrej Plenković i papa Franjo u listopadu 2017. Papa je tada primio hrvatskog premijera, koji je neposredno nakon tog susreta novinarima rekao da je stekao dojam da je odluka o kanonizaciji blizu te je ponovio poziv svojih prethodnika papi Franji da pohodi Hrvatsku. Vezano uz Papin posjet Hrvatskoj, rekao je da je “stekao dojam da bi se to moglo dogoditi uskoro, a na papi Franji je da odabere za to najprimjereniji trenutak”.

Sve je očitije da je Plenkovića dojam prevario. Papa Franjo dosta putuje, ali još nema naznaka da bi uskoro mogao posjetiti Hrvatsku. Može se legitimno zaključivati da izostanak tog posjeta itekako ima veze s onim negativnim što se u hrvatskoj Katoličkoj Crkvi već neko vrijeme zbiva, a odnedavno dodatno buja. To potonuće u koje hrvatsku Katoličku Crkvu vodi dominantna rigidno desna struja, otvara brojne izazove i prilike. Među njima je svakako jedna od intrigantnijih ona koja se otvara premijeru Plenkoviću. On upravo na odnosu svoje administracije s Crkvom ima priliku naznačiti i afirmirati svoje državničke potencijale, ako ih ima. Činjenica da se nova vatikanska kadrovska politika imenovanja umjerenih biskupa odvija prilično sporo, loša je vijest za hrvatsku Katoličku Crkvu, ali ostavlja više prostora i vremena često neodlučnom hrvatskom premijeru da pokaže ima li kapaciteta napraviti možda ključni iskorak u svojoj političkoj karijeri.

Zašto vodstvo HBK-a na pojam roda gleda drugačije od najmoćnijih europskih Crkava

Desničarsko vodstvo Hrvatske biskupske konferencije potpuno drukčije govori o pojmu roda, nego što o tome govori jedna od najmoćnijih europskih Katoličkih Crkava, ona njemačka. To se vidi po dokumentu komisije Justitia et pax Njemačke biskupske konferencije, objavljenom 2004., koji pojam roda vrednuje “kao vrijedno sredstvo analize i provedbe ravnopravnosti, koje podjednako vodi računa o ženama i muškarcima te ima svoje teološko utemeljenje i opravdanje”.

Definiciju Vijeća Europe iz 1998. godine komisija Justitia et pax Njemačke biskupske konferencije smatra prikladnom za provođenje ravnopravnosti između žena i muškaraca. Definicija glasi: “Gender mainstreaming sastoji se u (re)organizaciji, poboljšanju, razvoju i vrednovanju političkih procesa s ciljem da svi čimbenici koji su uključeni u političke odluke rodnu perspektivu uključe u sve političke koncepte na svim razinama i u svim fazama.” Njemačka biskupska konferencija organizirala je 2005. znanstveno-stručnu konferenciju na temu “Spolna / rodna pravednost u zanimanju i obitelji za žene na odgovornim položajima u Crkvi (Geschlechtergerechtigkeit in Beruf und Familie für Frauen in verantwortlichen Positionen in der Kirche)”. Jedno od predavanja imao je tadašnji predsjednik Njemačke biskupske konferencije kardinal Karl Lehmann, koji drži da rodno osviještena politika nije samo teorijska kategorija, nego koncept za uspostavu spolne demokracije, odnosno spolne pravednosti.

Radi se o ravnopravnosti žena kao društvenoj normi. On misli da spolnu perspektivu treba uzeti u obzir u svim područjima i na svim razinama, osobito u procesima odlučivanja. Pozitivnim smatra to što su prema rodno osviještenoj politici za provedbu ravnopravnosti među spolovima odgovorni svi, dakle muškarci i žene, oba spola. Upravo u toj odgovornosti sviju za poboljšanje rodnih odnosa, kardinal Lehman vidi pozitivnu novost rodno osviještene politike u odnosu na prijašnju politiku ravnopravnosti: ranije su za ravnopravnost žena gotovo isključivo bile zadužene one same, a u konceptu roda je ta zadaća od početka povjerena obama spolovima. Zaključak konferencije bio je da je potrebno razlikovati između rodnih teorija i rodno osviještene politike kao sredstva analize i provedbe rodne ravnopravnosti.

Komisija Justitia et pax Njemačke biskupske konferencije objavila je 2004. dokument “Rodna pravednost i djelovanje Crkve po svem svijetu (Geschlechtergerechtigkeit und weltkirchliches Handeln. Ein Impulspapier der Deutschen Kommission Justitia et pax)”. Justitia et pax rodno osviještenu politiku smatra prikladnim sredstvom promicanja pravednih odnosa među spolovima, sredstvom koje je u skladu s njezinim temeljnim djelovanjem, odnosno s ciljem ukazivanja na strukturne nepravde i nasilja te traženje sredstava i putova njihove prevencije. Pojam rod Komisija tumači kao društveni i kulturni vid spolne razlike koji se razlikuje od biološke spolne razlike. Rod se odnosi na sve predodžbe i načine ponašanja koji se utvrđuju snagom tradicije, odgoja, kulture, društvenih uzora kao općeg razumijevanja spolnih uloga (tipična žena, tipični muškarac). Rodno osviještena politika, pak, znači kritičko promatranje, pod znakom pravednosti, takvih učvršćenih uloga i traženje poboljšanja u odnosima spolova. Rodno osviještena politika je, prema Komisiji, princip djelovanja koji treba pomoći i ženama i muškarcima da neometano, oslobođeni naslijeđenih pripisivanja uloga, pristupaju svim područjima javnoga života, od gospodarstva i politike s jedne strane do privatnog života s druge.

Justitia et pax u svojem dokumentu osvjetljava i odnos između “tradicionalne” politike ravnopravnosti, koja je bila usmjerena na interese žena i politike gender mainstreaminga. Smatra se da rodno osviještena politika ne može zamijeniti “klasičnu” politiku ravnopravnosti, nego je nadopunjava. To su dva različita puta u službi postizanja istoga cilja i treba ih zajedno provoditi sve dok se u cijelom društvu ne postigne stvarna ravnopravnost spolova. Glavnu razliku između rodno osviještene politike i klasične politike ravnopravnosti usmjerene na žene, Komisija vidi u čimbenicima zaduženim za provedbu tih politika i u načinu postavljanja i provedbe političkih koncepata. Pritom “tradicionalni” oblici politike ravnopravnosti polaze od konkretno postavljenih problema koji se izvode iz nepravednog položaja žena i na temelju toga zahtijevaju njihovo konkretno političko rješavanje. Rodno osviještena politika zbilji pristupa temeljitije. U konceptu rodno osviještene politike rodna perspektiva, odnosno različite situacije žena i muškaraca, postaju kriterijem već kod ispitivanja, organizacije i pristupa nekom području djelovanja.

Justitia et pax također pozitivno vrednuje obvezatnost koncepta rodno osviještene politike na institucionalnoj međunarodnoj razini. Kao pozitivan primjer navodi Socijalno i gospodarsko vijeće Ujedinjenih naroda (ecoSoc), koje je 1997. donijelo smjernice “Mainstreaming the Gender Perpsective into all Policies and Programmes in the UN System”, davši tako tom konceptu prvenstvo provedbe u sustavu Ujedinjenih naroda. Justitia et pax pozitivno vrednuje i dokument Europske unije iz 1997. “Leitfaden zur Bewertung geschlechterspezifischer Auswirkungen”, koji je trebao pomoći rodno osjetljivom pristupu pojedinim područjima politike Europske unije. Pozitivno se vrednuje i amsterdamski ugovor iz 1999. godine, kojim je rodno osviještena politika za sve članice Europske unije postala prvotnom zadaćom.

Kad je u pitanju prihvaćanje rodno osviještene politike u Katoličkoj crkvi, Justitia et pax procjenjuje da je posrijedi “osjetljiva zadaća”, s obzirom na to da je Crkva u prošlosti imala velik udio u širenju tradicionalnih spolnih uloga, što se mora ocijeniti kao jednostrano i štetno. Predodžbe o spolnim ulogama utemeljile su određene uzorke ponašanja i učinile da budu samorazumljive. Posljedice su bile velike nepravde među spolovima, koje su velikim dijelom još uvijek prisutne. Kako je poziv Crkve djelovati na humaniziranju svijeta i uspostavi civilizacije ljubavi u kojoj nepravde trebaju biti uklonjene, ciljevi rodno osviještene politike s tim su u suglasju. Rodna perspektiva pokazuje se korisnom za provedbu nužnih koraka na putu postizanja pravednosti među spolovima na međunarodnoj razini, jer njezino polazište nudi konkretna i provodljiva sredstva i metode koji pomažu pri analizi različitih situacija i provedbi prijedloga poboljšanja.

Justitia et pax Njemačke biskupske konferencije pozitivno vrednuje usvajanje rodne pravednosti kao načela ustrojstva mnogih ustanova. Komisija ocjenjuje da je rodna pravednost u mnogim ustanovama usvojena kao njihovo etičko načelo, izričaj je društvene i komunikativne sposobnosti ustanove te sve više pridonosi tome da je bolje prihvaćaju njezini djelatnici i šira javnost.

Justitia et pax ukazuje i na biblijsko-teološko utemeljenje rodno osjetljive politike. Poziva se na biblijske tekstove Post 1,26-28 i Gal 3,28 te na učenje o Bogu kao Trojstvu. Biblijski izričaj o čovjeku kao slici Božjoj (Post 1,26-28) opravdava nastojanja oko društvene i političke ravnopravnosti. Tekst Gal 3,28 poziva vjernike da se ne obaziru na razlike staleža i društveno specifične predodžbe uloga kad je riječ o vrijednosti ljudi pred Bogom i njegovim otkupiteljskim djelom. Vjera u Krista otvara perspektivu koja je iznad uskih predodžbi uloga. Navedeni biblijski tekstovi o jednakoj vrijednosti, a time nužno i o pravednosti između žena i muškaraca, nisu u skladu ni s hijerarhijski i dualistički obilježenim predodžbama o spolovima niti s nijekanjem razlika među spolovima. Drugačije rečeno, kao što biološka razlika između muškarca i žene ne smije biti povezana s društvenim nejednakostima, tako se ni ravnopravnost spolova ne može provesti ne vodeći računa o različitim uvjetima života žena i muškaraca. Za kršćansko uređenje odnosa među spolovima, prema Justitia et pax, temeljno značenje ima i učenje o Bogu kao Trojstvu: jedinstvu Trojedinoga Boga odgovara ljudska zajednica u kojoj su ljudi obilježeni zajedništvom i odnosom koji isključuje moć i vladavinu; ujedno se raduju razlikama koje je stvorio sam Bog. Za razliku od dualističkoga suprotstavljanja žena i muškaraca, promatranje spolnih razlika pod tim vidom naglasak stavlja na zajednicu koja ono različito povezuje u jedinstvo, ne uklanjajući razlike.

Kako je Papa Ivan Pavao II. pozdravio žensko preuzimanje novih uloga

Za shvaćanje pojma roda sa stajališta Svete stolice, važne su Četvrta međunarodna konferencija o ženama, održana u Pekingu 1995., Rimska konferencija, održana radi ratifikacije Međunarodnog kaznenog suda 1998., te Konferencija Peking +5 iz 2000., održana u New Yorku. Pojam roda bio je u središtu pozornosti na prvim dvjema konferencijama, a seksualna orijentacija, premda se o njoj i na njima raspravljalo, kao ključno pitanje pojavila se na konferenciji Peking +5. Stajališta i izjave Svete Stolice o rodu i spolnoj orijentaciji na tim konferencijama, mogu pomoći pri traženju odgovora na pitanje kako Sveta Stolica shvaća pojam “rod”.

Posebno je važna izjava Svete Stolice na pekinškoj konferenciji iz 1995., jer je Sveta Stolica tu dala temeljnu izjavu o svome stajalištu i određenju roda, koju na drugim konferencijama i u drugim dokumentima nakon te konferencije uglavnom ponavlja.

Riječ “rod” pojavila se i ušla u dokumente Ujedinjenih naroda na Međunarodnoj konferenciji o stanovništvu i razvoju (International Conference on Population and Development – ICD) u Kairu 1994., ali se o njoj tada nije raspravljalo. U jednom poglavlju zahtijevalo se da žene jednako sudjeluju i budu jednako zastupane na svim razinama političkog procesa i javnoga života te “rodnu ravnopravnost u svim sferama života, uključujući obitelj i zajednički život”. Katolički delegati za obitelj nisu u toj formulaciji vidjeli opasnost te su tako omogućili da pojam roda uđe u dokumente Ujedinjenih naroda. O pojmu roda raspravljalo se nakon kairske konferencije, u vrijeme pripreme Četvrte međunarodne konferencije o ženama u Pekingu 1995. Izaslanstvo Svete Stolice i neke islamske zemlje usprotivili su se uporabi toga pojma. Prijepor je bio toliko snažan da je Povjerenstvo o položaju žena, koje je pripremalo Konferenciju, na 19. zasjedanju osnovalo Neformalnu kontaktnu skupinu koja je dobila zadatak doći do zajedničkog prihvaćanja općeg značenja roda i o tome podnijeti izvješće u Pekingu. Skupina se sastala 16. i 31. svibnja 1995. i donijela Izjavu prema kojoj riječ rod ima biti rabljena i shvaćena u svojoj redovitoj, općenito prihvaćenoj uporabi, kao i na brojnim drugim forumima i konferencijama Ujedinjenih naroda, kao i da nema nikakvih indikacija da bi u Platformi za djelovanje bilo mišljeno bilo koje drugo značenje riječi ili konotacije riječi, različito od već prihvaćene uporabe.

Po završetku Četvrte međunarodne konferencije o ženama u Pekingu, Sveta Stolica donijela je Izjavu o ogradama i stavovima u odnosu na dokumente konferencije, a u sklopu te izjave i Izjavu o tumačenju pojma “rod” delegacije Svete Stolice. Prema Izjavi o tumačenju pojma “rod”, Sveta Stolica prihvaća da se taj pojam shvaća prema “uobičajenoj uporabi” riječi u Ujedinjenim narodima, ali donosi i vlastito shvaćanje. Rod je za Svetu Stolicu utemeljen na biološkom spolnom identitetu, ženskom ili muškom. Sveta Stolica poziva se na Platformu za djelovanje (Platform for Action, br. 193, c), koja jasno govori o “oba roda” te time “isključuje nejasna tumačenja temeljena na svjetonazorima prema kojima se seksualni identitet može beskonačno prilagođavati novim i različitim svrhama”. Iako se rod za Svetu Stolicu bitno temelji na biološkom spolnom identitetu, Sveta Stolica u Izjavi se ograđuje “od biološko determinističkoga shvaćanja da su sve uloge i odnosi između dva spola fiksirani u jedinstvenom statičnom obrascu”. Pritom se poziva na Pismo ženama Ivana Pavla II. u kojem je papa inzistirao na “različitosti i komplementarnosti žene i muškarca”, ali i pozdravio žensko preuzimanje novih uloga, naglašavajući da “kulturno uvjetovanje u znatnoj mjeri može biti prepreka napredovanju žena te poziva muškarce da potpomažu pri ‘velikom procesu oslobođenja’” (Pismo ženama, br. 6). U Izjavi se navodi da se “iznijansirani pogled Crkve”, koji u Pismu ženama predstavlja Ivan Pavao II., sastoji u tome da se “također može uvažavati da postojanje određenih različitosti u ulogama ni na koji način nije štetno za žene, pod uvjetom da ta različitost nije rezultat proizvoljnog nametanja, nego izraz onoga što je specifično za muškarca odnosno ženu”. Iz toga nedvojbeno proizlazi da Sveta Stolica ne odbacuje uporabu pojma rod, ali mu daje vlastito tumačenje. Prema njemu, vezivanje i ograničavanje roda biološkim spolnim identitetom, ženskim i muškim, ima svrhu isključivanja bilo kakve mogućnosti spolne polimorfnosti i očuvanje komplementarne heteroseksualnosti, ali ne i opravdanje biološkog determinizma. Izričito se ograđuje od biološkoga determinizma i priznaje mogućnost kulturnih utjecaja. Iako ostaje pitanje može li se razlika između žena i muškaraca u komplementarnom modelu osloboditi biološkoga determinizma i hijerarhijskoga vrednovanja, Sveta Stolica u Izjavi dopušta mogućnost propitivanja utjecaja kulture na definiranje muških i ženskih uloga.

Osnutak organizacije UN Women, za rodnu ravnopravnost i osnaživanje žena, predstavnici Svete Stolice pri UN-u pozdravili su kao sukladan katoličkom socijalnom učenju. Pritom su istaknuli da je za njih uvijek bilo najvažnije da rod treba shvatiti kao nešto “utemeljeno na biološkom spolnom identitetu muškarca i žene”. Sveta Stolica je i 2011. godine ponovila izjavu iz Pekinga kojom prihvaća termin “gender”, odnosno rod, u njegovoj uobičajenoj upotrebi. Djelomice se i kroz dnevni tisak proteklih dana upozoravalo na stavove Njemačke biskupske konferencije o tim temama.