Svjedočanstvo o povijesti najrazorenije kuće u srcu Petrinje: Kako je zauvijek nestao haustor iz mog djetinjstva

Nacionalova novinarka i kolumnistica Zrinka Vrabec-Mojzeš djetinjstvo je provela u danas srušenoj zgradi u centru Petrinje, gdje je život izgledao slično kao u filmu ‘Tko pjeva zlo ne misli’, da bi se kasnije idilično mjesto njezina djetinjstva pretvorilo u grad koji je država zaboravila

U trenutku kada sam vidjela prve snimke Petrinje nakon razornog potresa koji je 29. 12. 2020. u samo 10 sekundi poharao centar grada, shvatila sam da je ona sravnjena građevina nasuprot petrinjskog parka kuća u kojoj sam provela prvih sedam godina svoga života. Adresa u Petrinji na koju sam s nepunih mjesec dana stigla iz Zagreba, u kojem sam rođena, tada je bila Strossmayerov trg 3. Danas je to Trg Franje Tuđmana 3, zastrašujuća ruševina u čije su se unutarnje dvorište sručili svi krovovi i svi stanovi koji su ga okruživali.

U jednom od njih stanovali su moj nonić i nona, Bodul iz Baške s otoka Krka i Primorka iz Kostrene Svete Lucije koji su se nakon Drugog svjetskog rata zatekli u Petrinji i tu nastavili živjeti. Mama koja je početkom šezdesetih s pionirskom ekipom televizijskih profesionalaca osnivala Školski program Televizije Zagreb i tata koji je tada kao inženjer radio u Siemensu u Berlinu, smatrali su da je za mene bolje da ostanem jedno vrijeme kod none i nonića, dok oni ne riješe stambeno pitanje. I kako su me doveli, tako sam u Petrinji i ostala sve do škole. Naravno da sam odlazila mami i tati u Zagreb, provodila ljeta s maminim televizijskim ekipama od Dubrovačkih ljetnih igara do Šibenskog festivala, ali Petrinja je zauvijek obilježila moje najranije djetinjstvo.

Haustor nasuprot parka u kojem sam prohodala, dočekivala mamu i tatu i igrala se sa svojim vrtićkim prijateljicama, baš kao i stan u kojem sam provela mnoge sretne i bezbrižne godine više ne postoje. Umjesto njih urušena hrpa cigli, crjepova i betona koja srećom nije nikoga ubila. Stajala sam prošloga tjedna pred tim kataklizmičkim prizorom, potresena činjenicom da je ne samo povijesna vizura Petrinje, već i jedan dio mog života otišao u prah.

 

U mom haustoru bila je i fatalna fotografkinja teta Olga, čija je fotografska radnja imala izlog na ulicu. I moja slika s kečkama i mašnama bila je u tom izlogu i na to sam bila ponosna

 

Na žalost i taj haustor i ta kuća, kao i mnoge druge kuće u staroj gradskoj jezgri umrle su još prije trideset godina, kada je Petrinja pala u ruke četničke paravojske i ostala okupirana pune četiri godine. Mnogi stari Petrinjci koji nisu stigli ili nisu željeli pobjeći ubijeni su te nesretne 1991., a oni koji su uspjeli izvući živu glavu otišli su s vrećicama u progonstvo koje je trajalo godinama. U Petrinji je krvavo završila Oluja u kolovozu 1995. i skupo ju je koštala pobjeda u Domovinskom ratu. Brojni su petrinjski branitelji kao pripadnici Gromova poginuli u borbi za neovisnu i slobodnu Hrvatsku, a kada su se njihovi preživjeli sugrađani napokon vratili u svoj grad, ta ih je država zaboravila i izdala. Stranke na vlasti su se mijenjale, ali se odnos prema Petrinji i njenoj obnovi nije promijenio preko dva desetljeća. I moja nekadašnja kuća na nekadašnjoj adresi Strossmayerov trg 3 još do prije par dana izgledala je kao da je rat jučer završio. Fasada prepuna gelera, zapušteno dvorište, sablasno prazni stanovi i mrtvi susjedi. U taj haustor nisam nogom kročila punih trideset godina. Bilo bi prebolno.

Jer na djetinjstvo u tom prostoru uvijek me podsjete scene iz filma „Tko pjeva zlo ne misli“, iz dvorišta u Basaričekovoj, preko puta „Žnidaršića“ na Gornjem gradu u Zagrebu. I u mom je haustoru bilo živopisnih likova, zgodnih mladih raspuštenica, konzervativnih profesora, u jednom je stanu živjela teta Ivka, babica koja nam je preko prozora puštala pjesme s gramofonskih ploča, i fatalna fotografkinja, teta Olga čija je fotografska radnja imala izlog na ulicu. Jedno vrijeme, prije jako puno godina, i moja je slika s kečkama i mašnama bila u tom izlogu i na to sam bila jako ponosna. U prizemlju su živjeli naši susjedi, doseljenici iz Srbije, teta Nada i čika Dragan koji su imali sodaru. Moj favorit među susjedima bio je čika Dragan koji mi je dopuštao da s njim ponekad punim boce slatkim napitcima koje su prodavali na sajmovima, što je meni bio najveći doživljaj. Njihovi sinovi Cane i Slobodan, tada već momci, znali su se sa mnom šaliti i davati mi bezmjerne količine Cockte, što je u očima mojih prijateljica bila velika privilegija. U jednom od najljepših stanova s uštirkanim stolnjacima živjela je teta Ruža kod koje sam rado dolazila na šnitu kruha i masti, kao posebnu poslasticu. U našem su se dvorištu sušile bijele plahte i rublje tete Olge i svi su znali što se priča i kuha u čijem stanu. Jer cijelo je dvorište mirisalo na jela, kolače i zimnice koje su se spremale.

Trogodišnja Zrinka u naručju susjede Đurđice, kćeri tete Ivke, ispred kuće na Strossmayerovom trgu 3 u centru petrinje i u dvorištu kuće s tetom Nadom i čikom Draganom Stojadinovićem, svojom nonom Zorom Milazzi i prijateljicom Snježanom Kotaranin (desno). PHOTO: Privatni album

 

Moja nona koja od svoje primorske čakavice s primjesama talijanštine nije odustajala i moj nono, bivši financ i šef Carine u Rijeci, uklopili su se u život tog malog grada i stvorili svoj novi društveni krug u kojem sam ja, njihova unuka, bila više nego toplo primljena. Bili su bliski s Nadom i Draganom, susjedima kojima bi na Tri kralja, odnosno na pravoslavni Badnjak, odnijeli naš okićeni bor. „Znaš, sutra je teti Nadi i čika Draganu Božić“, objasnila bi mi nona, a teta Nada radila bi najbolje koljivo sa šlagom. Obožavala sam njene sarme i njene gužvare i njene priče. Ona i nona sjele bi za ljetnih mjeseci pred kuću u dvorište i zajedno vezle, šivale, heklale i beskrajno pričale. Ja bih se ljuljala na svojoj ljuljački i pjevala iz sveg glasa, zajedno s prijateljicama koje bi dolazile na cjelodnevna igranja.

Najvažniji događaj u tjednu bile su svadbe subotom. Mladenci, često na okićenim zaprežnim kolima iz okolnih sela, dolazili bi na slikanje u fotografsku radnju tete Olge, a mi bismo trčale za njima s nestrpljenjem iščekujući mladu. A onda bi se u noninoj sobi satima oblačile u njene plahte i spavaćice i glumile da se udajemo. Kada smo bile malo veće, odlazile smo same u petrinjsko staro kino na kaubojske filmove ili crtiće, a prije toga bismo u slastičarni preko puta parka čiji su vlasnici bili lokalni Albanci, kupile bijelu ili crnu halvu, naš omiljeni slatkiš. Rado se sjećam i naših vrtićkih priredbi u Domu kulture, kao i kupanja na gradskom kupalištu na Kupi ili izleta s čamcima do omiljenih petrinjskih plaža, na kojima bismo znali logorovati s dobrim prijateljima moje tate i mame, Zorom i pokojnim Ivom Vujićem koji je s mojim tatom dijelio strast prema radioamaterizmu. Važnu ulogu u mom djetinjstvu imao je i petrinjski park s lipama koje je sadila Napoleonova vojska, a osobito vodoskok s kornjačama, rad kipara Ferde Ćusa, na kojima bismo jahali za toplih poslijepodneva i igrali se do iznemoglosti. Skrivali bismo se u grmlju iza Radićeva spomenika koji je tada bio pokraj crkve i igrali igrice po središnjem paviljonu, u kojem je nedjeljom svirala limena glazba. Jedna od većih avantura bila je kad sam pala u vodoskok i smočila novu haljinici i uskršnjeg pilića kojeg sam imala u džepu.

Petrinji su već odrasle generacije mladih ljudi koji je i ne pamte bez ruševina, odnosno i ne znaju kakva je nekada bila i bježe iz nje glavom bez obzira. Jer Petrinja je postala grad slučaj, zaboravljena i prepuštena sama sebi. PHOTO: Nacional

 

Moj nonić Antun Milazzi, čiji je svetac zaštitnik dakako bio sveti Ante, ne bi propustio nijednu nedjeljnu misu, za koju se posebno pomno uređivao, usprkos poznim godinama. Uređivale su se i petrinjske gospođe jer nedjeljna misa i tada je, kao i sada, bila poseban društveni događaj u malome gradu, u kojem je bila smještena vojarna i koji je bio prepun mlade vojske iz cijele Jugoslavije, kao i miješanog stanovništva u miješanim brakovima. U crkvi svetog Lovre nedjeljom je uvijek bila gužva, često se stajalo i vani, dok smo mi djeca trčkarali po parku i lovili se oko cvjetnih nasada. Toliko o tome da se u mračnom socijalizmu nije smjelo odlaziti na mise i da je narod bio u strahu od vlasti koja ih je prebrojavala.

Moja mama se družila i surađivala s brojnim petrinjskim intelektualcima koji su davali doprinos kulturnom životu i identitetu grada. Među njima bili su Miro Štajcar, veterinar i dugogodišnji prvi tenor Hrvatskog pjevačkog društva Slavulj, slikari Petar Salopek, Branko Čačić, Ivan Antolčić, Lovro Findrik, arhitekt Davor Salopek, glumac Boris Miholjević koji je sve do nedavno redovito dolazio u svoj rodni grad, a kasnije i Boris Vrga, pulmolog, publicist, pisac, kolekcionar i likovni znalac. I ja sam kao dijete slušala razgovore odraslih o njihovim djelima i slikarstvu, iako mi je to tada bilo jako dosadno. Jedan od najboljih obiteljskih prijatelja, ali i možda najživopisnija figura koje se sjećam iz djetinjstva bio je svakako Branko Čačić, petrinjski boem, talentirani slikar, muzeolog, publicist i pedagog koji je najveći dio svoje profesionalne karijere bio kustos galerijske zbirke u Gradskom muzeju Sisak.

 

Moj haustor u Petrinji bio je simbol multietničnosti i multikulturalizma. U njemu su složno živjeli ljudi različitog porijekla i nacionalnosti i međusobno si pomagali

 

Branko koji je bio možda prvi petrinjski hipi, ili kako se tada govorilo „čupavac“ s dugom kosom i bradom, bio je čudak i genije, duhovit i nadaren i mene je kao dijete znao zabavljati, a ponekad i plašiti svojim zanimljivim i otkačenim pričama. Živio je u svojoj drvenoj etno-kući, hrvatskoj korablji pokraj nasipa rijeke Petrinjčice u kojoj je bila i galerija i njegov atelje i privatni etnografski muzej prepun originalnih predmeta koje je sakupljao po okolnom selima. Sve to do temelja je spaljeno u Domovinskom ratu, dok je njegova stara majka čije je portrete često slikao, zaklana na kućnom pragu. Njen grob nikada nije pronašao. I kuća nikada nije obnovljena. Sin mu je bio hrvatski branitelj, a Branko je 2011. umro ogorčen na nepravde koje su mu se dogodile.

Iako to nisam shvaćala kao dijete, moj haustor na adresi Strossmayerov trg 3 u Petrinji bio je zapravo simbol multietničnosti i multikulturalizma. U njemu su u najvećoj slozi živjeli ljudi različitog porijekla i nacionalnosti, međusobno se pomagali, družili, ispijali kave, čuvali djecu, nosili kolače. A sve je to nakon krvavog i besmislenog rata u kojem su se susjedi našli na suprotnim stranama, zauvijek nestalo. Čika Dragan i teta Nada ostali su stari i nemoćni u okupiranoj Petrinji koja je od 1991. do 1995. bila unutar tzv. SAO Krajine i do kraja rata umrli od bolesti i bijede. Njihov mlađi sin Cane je, kao i mnogi Srbi iz Petrinje koji u ratu nisu željeli sudjelovati, pobjegao u Srbiju. Njegov stariji brat Slobodan ostao je u Sisku gdje se oženio i dočekao kraj rata kao lojalni hrvatski građanin. Kada je sve završilo, čula sam se i s jednim i drugim i svima nam je bilo teško jer nitko od nas nije želio da se dogodi to što se dogodilo. Nikada se više nismo vidjeli. Teško je bilo Hrvatima čije kuće su spaljene i uništene, rođaci ubijeni, a oni protjerani, teško je bilo lojalnim hrvatskim građanima srpske nacionalnosti jer su bili izloženi napadima i srpskih i hrvatskih nacionalista. Sva sreća da su moj nono i nona umrli davno prije 1991. i nisu to dočekali.

Zrinka s mamom Dubravkom Milazzi-Vrabec i nonom Antunom Milazzijem koji je rodom iz Baške na Krku, ali je nakon 2. svjetskog rata ostao živjeti u Petrinji. PHOTO: Privatni album

 

Petrinja mog djetinjstva bila je uređeni mali grad u kojem je bilo ugodno živjeti. Imala je kulturne sadržaje, galerije, vrtiće, osnovne škole, glazbenu školu, gimnaziju, učiteljsku školu i Učiteljski fakultet, restorane, izletišta, koncerte, kulturno-umjetnička društva, podružnicu Matice hrvatske. I što je najvažnije, imala je građane ponosne na povijest i tradiciju svoga grada iz kojeg nisu odlazili. Cijeli grad bio je u znaku tvornice Gavrilović, u kojoj su mnogi Petrinjci radili i dočekali mirovine. Gavrilović je imao brojne lokale po gradu, gradio stanove za svoje zaposlenike, restorane, hotele i iako toga kao dijete nisam bila svjesna, vladalo je blagostanje i optimizam. U Domovinskom ratu mnogo je toga zauvijek uništeno, a Gavrilović je uslijed kriminalne privatizacije odavno prestao biti glavni pokretač razvoja i napretka. Iako se mladi iz izbjeglištva uglavnom nisu vratili, stari su Petrinjci uredili svoje kuće, organizirali svoja kulturno-umjetnička društva, ponovo je izgrađena do temelja srušena crkva sv. Lovre i popravljene zgrade javnih institucija, dok se posljednjih desetak godina gradonačelnik Darinko Dumbović iz petnih žila trudi novcem iz europskih fondova obnoviti infrastrukturu i uništene fasade. No sve to nije dovoljno da bi se vratio duh stare Petrinje koji je nepovratno izgubljen.

 

Teško je bilo Hrvatima čije su kuće spaljene i uništene, teško je bilo lojalnim građanima srpske nacionalnosti jer su bili izloženi napadima i srpskih i hrvatskih nacionalista

 

Na žalost, ni 25 godina nakon rata stvarnog suživota ne samo u Petrinji, već ni u cijeloj Banovini još uvijek nema. Kao što nema ni nade za one koji bi željeli raditi, odgajati djecu i pružiti im kakvu-takvu budućnost. U Petrinji su već odrasle generacije mladih ljudi koji je i ne pamte bez ruševina, odnosno i ne znaju kakva je nekada bila i bježe iz nje glavom bez obzira. Jer Petrinja je postala grad slučaj, zaboravljena i prepuštena sama sebi. I moji roditelji i mnogi ljudi koje pamtim iz djetinjstva odavno su mrtvi. Mrtva je i Petrinja kakve se sjećam, a jedino što mi je ostalo je grob na petrinjskom groblju Svetom Trojstvu u kojem su pokopani moj nonić, nona i ujak, Primorci koji su prigrlili Petrinju kao svoj grad. Ni u moje dvorište na nekadašnjem Strossmayerovu trgu 3 nije se zapravo imao tko vratiti. A ni dvorišta niti kuće više nema.

Hoće li ovaj razorni potres natjerati hrvatsku vlast da vrati život u ovaj stoljetni gradić ili će dopustiti da zauvijek zamre, pitanje je od milijun dolara. Jer Petrinjci nemaju više vremena sljedećih trideset godina čekati da se država pobrine za njih. Za trideset godina više ih neće ni biti.

S ocem Vlastimirom Vrabecom (lijevo); Petrinja mog djetinjstva bila je uređeni mali grad u kojem je bilo ugodno živjeti. Imala je kulturne sadržaje, galerije, vrtiće, osnovne škole, glazbenu školu, gimnaziju, učiteljsku školu i fakultet, kulturno-umjetnička društva i građane ponosne na povijest i tradiciju svoga grada iz kojeg nisu odlazili. PHOTO: Privatni album

Komentiraj