Svaki treći Hrvat je impotentan

Objavljeno u Nacionalu br. 390, 2003-05-06

Istraživački tim Aleksandra Štulhofera proveo je istraživanje o seksualnom zdravlju muškaraca, prvom takve vrste u Hrvatskoj, u kojem je sudjelovalo 468 muškaraca u dobi od 20 do 60 godina

Tek svaki četvrti muškarac, za razliku od svake druge žene, pristaje govoriti o svojim seksualnim preferencijama i tegobama, i to, naravno, samo anonimno. Od onih koji su spremni odgovarati na pitanja o svom seksualnom životu, njih 30 posto ima neku ili više vrsta seksualnih problema: nedostatak seksualne želje, smetnje s erekcijom, odgođeni orgazam, a najveći broj muči problem prerane ejakulacije. Za dobar seks muškarcima nije bitno koliko imaju godina, jesu li u braku ili nisu, a kao jedan od glavnih uvjeta seksualnog zadovoljstva naglašavaju zadovoljstvo partnerice. Tek 12,4 posto muškaraca nema seksualnih fantazija, a više od sedamdeset posto njih redovito prakticira masturbaciju. Samo polovica muškaraca deklarira da im je za orgazam potrebno dulje od dvije minute, a ostalima se rijetko, katkad ili često događa da dožive orgazam za manje od dvije minute. Ritam suvremenog društva muškarci skupo plaćaju: čak 51,2 posto kao glavnu prepreku seksualnom zdravlju navode preopterećenost poslom, a samo 8,5 posto smatra da se razmirice u vezi negativno odražavaju na kvalitetu seksualnog života.

Više od 70 posto Hrvata redovito prakticira masturbaciju Pedeset posto anketiranih muškaraca izjavilo je da obično orgazam dožive za manje od dvije minute Čak 51,2 posto muškaraca kao glavnu prepreku seksualnom zdravlju navodi preopterećenost poslomTo su, ukratko, preliminarni rezultati istraživanja o seksualnom zdravlju muškaraca, prvog takvog uopće u Hrvatskoj, što ga je na slučajnom uzorku od 468 muškaraca u dobi od 20 do 60 godina proveo istraživački tim na čelu s dr. Aleksandrom Štulhoferom, profesorom sociologije spolnosti i sociologije kulture, i dr. Hrvojem Tiljkom, specijalistom obiteljske medicine, zajedno sa studentima-suradnicima: Jelenom Zelenbrz, Ivanom Landripet, Margaretom Gregurović i Simonom Kuti. Riječ je o nastavku studije započete prije tri godine na uzorku zagrebačkih žena, koja je imala za cilj rasvijetliti barem dio enigme ženske seksualnosti: što ih uzbuđuje, a što odbija.

U opsežnom tromjesečnom istraživanju, provedenom uz financijsku potporu hrvatskog predstavništva Pfizera, istraživači su se, poučeni iskustvom stranih studija koje pokazuju da su muškarci mnogo zatvoreniji i tvrđi od žena kad je riječ o tajni njihove vlastite seksualnosti, odlučili na istraživanje poštanskog tipa, s kraćim pitanjima. Upitnik s dvadesetak pitanja o seksualnim navikama, zadovoljstvu i tegobama, duplo kraći nego što je bio onaj za žene iz straha da bi ih, uz samu temu, predetaljna ispitivanja dodatno odbila – poslali su na adresu više od dvije tisuće muškaraca. I dok je svaka druga žena pristala progovoriti o onome što voli i ne voli, što je uzbuđuje, a što muči, prvom “muškom” istraživanju u Hrvatskoj odazvalo se tek 23 posto ispitanika. Većina njih, čak 45 posto, ima više ili visoko obrazovanje, a prosječna dob ispitanika jest 34 godine. Da su se odlučili na bilo koju drugu metodu, osim anonimne poštanske ankete, naglašavaju istraživači, odaziv bi bio još porazniji. Već se tu očituje jedna od bitnih razlika odnosa muškaraca i žena prema seksualnosti – žene su otvorenije, manje sklone mistificiranju i spremnije su tražiti pomoć. Ili, kako kaže Štulhofer, “iskustvo seksualnih terapeuta u svijetu otkriva da muškarci traže pomoć tek onda kad nemaju kamo – kad imaju probleme s erekcijom”.

No i nakon istraživanja, zbog nedovoljnog broja homoseksualnih ispitanika, ostao je nerazjašnjen jedan od najvećih tabua: kakve navike i probleme imaju homoseksualci, te postoji li veza između seksualne orijentacije i seksualnog zdravlja. Anketa među ženama pokazala je, podsjetimo, da se žene istospolnih sklonosti mogu pohvaliti boljim zdravljem.

“Intencija je, kao i u ženskom istraživanju, bila da se otkriju podaci o razmjerima i učestalostima seksualnih problema muškaraca, jer dok nemamo podataka, ne možemo niti senzibilizirati javnost da shvati kako je seksualno zdravlje, osim što je godinama sustavno zapostavljeno, pretpostavka zdravlja u cjelini. Liječnička praksa daje naslutiti da su problemi kod nas rašireniji nego u većini zapadnih zemalja, ali se o njima nerado govori, ne postoji suvisla zdravstvena briga za ljude koji imaju teškoća u seksualnom funkcioniranju. Seksualni problemi smatraju se intimnom stvari pojedinca s kojom se ljudi ‘bakću’ sami, pa otuda i zazor prema istraživanju”, objasnio je motive istraživanja Štulhofer, najpoznatiji seksolog u Hrvatskoj. S njime se slaže i Hrvoje Tiljak, koji je u Belgiji usavršavao znanje iz obiteljske medicine, a danas radi u Domu zdravlja u Utrini. Tiljak u svojoj praksi susreće “ljude koji čak i kad su u stanju otvoreno govoriti o svojim seksualnim problemima, inzistiraju da to ostane povjerljiva stvar, izgovorena u četiri oka, bez pisanog traga u njihovim liječničkim kartonima”.

Uvjeren kako je tema seksualnosti u hrvatskom društvu tabu, Tiljak tvrdi kako su Hrvati, kad je o seksu riječ, nacija koja spava zimski san: “Kad bi se gledali službeni podaci, moglo bi se zaključiti kako Hrvati nemaju nikakvih seksualnih problema. Zašto? Zato što podaci o učestalosti seksualnih disfunkcija naprosto ne postoje. Kod nas, oni koji ih i priznaju i liječe, statistički se vode ne kao pacijenti koji liječe impotenciju, nego kao pacijenti s organskom bolešću koja je tu impotenciju uzrokovala: primjerice dijabetičari.”

Tko je, dakle, ipak pristao odgovarati na pitanja o svojim seksualnim fantazijama, masturbiranju, maženju i predigri, oralnom, vaginalnom i analnom seksualnom odnosu, zadovoljstvu u seksu, vezi s partneri(ca)ma? Što se može zaključiti o Hrvatima kao ljubavnicima? Štulhofer je objasnio: “Naši su ispitanici urbanog tipa, informirani bolje od prosjeka, boljeg ekonomskog statusa, pa je stoga velika vjerojatnost da ovaj uzorak ima ispodprosječnu razinu problema, odnosno, da bi problemi bili mnogo veći da je istraživanje bilo moguće provesti u čitavoj Hrvatskoj. Oni koji imaju problem, sasvim sigurno ne mogu biti jako dobri ljubavnici, ali cilj istraživanja nije bio ustanoviti koliko dobro rade ono što rade, nego kakve probleme imaju s obzirom na to što bi željeli raditi, a ne mogu. Može se pretpostaviti da su zapravo muškarci koji imaju dosta problema bili ti koji nisu htjeli sudjelovati u istraživanju u sredini u kojoj se o tome malo govori.”

Globalno gledano, u prosjeku su muškarci seksualno zadovoljniji od žena. Štulhofer je to sklon pripisati mogućnosti da su “muškarci manje kritični, da su zadovoljniji s manjim”. Usto, objašnjenje treba tražiti i u činjenici da je ženski seksualni užitak kompleksniji iz dva razloga. Žene imaju većih fizioloških problema s orgazmom od muškaraca i sam orgazam nije im dovoljan da bi bile zadovoljne, jer imaju šire, drugačije poimanje užitka, koje prelazi granice čistog fizičkog užitka. To je i razlog, kako to slikovito opisuje Štulhofer, što se muškarcima “nakon sjajnog seksa ništa više ne mora dogoditi, mogu istog trenutka zaspati, a ženama se, da bi seks pamtile kao sjajan, mora dogoditi ‘još nešto’”.

Premda učestalost nije glavni kriterij po kojemu se procjenjuje koliko je netko uspješan ljubavnik, hrvatski muški ispitanici po tome se ne razlikuju bitno od onih na zapadu. Doduše, Tiljak upozorava kako je slično istraživanje u Belgiji dokazalo usku povezanost učestalosti i kvalitete: što češći seks – to bolji seks. Strani istraživači su ustanovili da je bolja bilo kakva seksualna aktivnost, pa i masturbacija kao supstitut, nego nikakva.

Na temelju rezultata istraživanja moglo bi se zaključiti da su, laički rečeno, oženjeni Hrvati zatomili “instinkt lovca”, koji se često spominje kao opravdanje izvanbračnih avantura, važan za opstanak muškog ega. Suprotno uvriježenom vjerovanju kako brak može biti poguban za libido, duljina veze i bračni status, otkriva nam istraživanje, nisu presudni za osjećaj seksualnog zadovoljstva. Štulhofer spominje kako strani istraživači taj stari mit uglavnom potvrđuju: “Strana ispitivanja pokazuju da su ispitanici u braku zadovoljniji, načelno zato što ljudi u braku imaju redovitiji seksualni život i automatski su zadovoljniji od onih koji ga nemaju. Također, kod oženjenih muškaraca, za razliku od udanih žena, interes za seksom jenjava. Čini se, premda je to daleko od jasnih obrazloženja, da je faktor novosti, vizualni podražaj nove partnerice, važniji za muškarce nego za žene. To je povezano sa psihofiziološkim mehanizmom seksualnog uzbuđenja koji je kod muškaraca nešto jednostavniji. Muškarci se jednostavno brže ‘pale’. Ženama je izgled partnera jako važan, ali on djeluje tek u kombinaciji s nekim drugim elementima. Žene imaju drugačiju seksualnu dinamiku: ona nije najveća na početku, kao kod muškaraca, ali se vrlo često povećava kroz vrijeme.”

Muškarci nisu s Marsa, a žene s Venere, jer i jedni i drugi su, kad je o seksu riječ, u potrazi za istim. Seksualno zadovoljstvo muškaraca, pokazuju preliminarni rezultati, počiva na istim temeljima kao i žensko. Razlike su, tumači Štulhofer, minimalne, i očituju se tek u redoslijedu na rang-listi prioriteta. I ženama i muškarcima najvažnije je zadovoljstvo druge strane, s tom razlikom da je ženama na drugom mjestu po važnosti intimna komunikacija, a potom učestalost i raznovrsnost seksualnih aktivnosti, dok je kod muškaraca obratno. Još je nekoliko dodirnih točaka: žene češće iniciraju razgovore o seksualnim pitanjima i kod njih je veza između razgovora i zadovoljstva izraženija, ali isto tako je statistički značajna i u muškom uzorku.

Jednim od ključnih rezultata istraživanja Štulhofer smatra otkriće da dob nije presudan faktor seksualnog zadovoljstva, premda činjenica da se seksualne aktivnosti smanjuju s godinama lako zavodi na pomisao da su ljudi s godinama nezadovoljniji svojim seksualnim životom.

“Razina seksualnog interesa, ali i aktivnosti, generalno gledajući, pokazuje blago opadanje i motivaciju kroz godine, no ne postoji ključna prekretnica. Najzadovoljniji svojim seksualnim životom su najmlađi, podjednako i muškarci i žene do 30. godine, nakon toga, od 30. do 40. bilježi se pad zadovoljstva, koje poslije četrdesete opet raste. Postoji nekoliko razloga za uzroke manjeg zadovoljstva u dobnoj kategoriji od 30 do 40 godina: to su ljudi koji su pod najvećim pritiskom profesionalnog stresa, grade paralelno i karijere i osnivaju obitelji, a djeca su, uz radosti, golemi potrošač vremena i energije. Stoga od 51,2 posto ispitanika, koji su izjavili da se posao negativno odrazio na njihov seksualni život, većina potječe iz te dobne skupine.

Za Tiljka je, pak, taj razlog – preopterećenost poslom – prilično dvojben: “To je izlika koju ljudi vrlo često koriste – kad ne idu k liječniku, ne bave se sportom, ne posjećuju prijatelje umjesto da se suoče s problemom. Ako je seks užitak, zašto bi si ga ljudi uskraćivali ili ga pretpostavljali poslu. Ili smo možda zaista postali društvo u kojemu i nezaposleni rade previše, pa nemaju vremena za seks.”

Cijela kultura, seksualnost i erotičnost vezane su za mlađe osobe, nastavio je Štulhofer, pa ljudi počnu osjećati da je njihovo vrijeme prošlo, a to je jedan od faktora koji može utjecati na zadovoljstvo, osobito ako je ono vezano uz izgled partnera.

“Ako muškarci smatraju da uvijek moraju biti mladi, lijepi, napeti, sa savršenim erekcijama, a činjenica je da stare, naravno da će biti nezadovoljni kad shvate da to više nije tako kao sa 25. A seks nije savršen samo sa 25. Savršenost u seksu ne ovisi isključivo o fizičkim karakteristikama, nego se s vremenom ono što se gubi u fizičkom smislu dobiva na iskustvu i kreativnost, mentalnoj i emocionalnoj energiji. Obično se misli kako se sa starenjem problemi s erekcijom javljaju sami po sebi, ali nije tako. Rezultati mijenjaju predodžbu da s godinama postajemo aseksualni. S godinama se povećava opasnost da ćemo dobiti neku bolest, a njezino liječenje stvara predispozicije i za probleme s erekcijom”, kaže Štulhofer.

Istraživači su, tumači Tiljak, seksualne poremećaje podijelili u četiri kategorije, onako kako ih razvrstavaju i medicinari, u skladu s fazama seksualnog odnosa: nedostatak seksualne želje, problemi s erekcijom, prerana ejakulacija, odgođeni orgazam i bolovi pri seksualnim kontaktima. “Čak ni prema toj podjeli nismo dobili očekivane podatke. Recimo, nije se pokazalo da učestalost s problemima erekcije raste s godinama, iako sva istraživanja Pfizera vezana uz Viagru pokazuju da poslije četrdesete svaki drugi, treći muškarac ima tu vrstu problema. Naravno da njihove podatke također treba uzeti s rezervom jer su drugačije motivirani”, navodi Tiljak.

Otkrilo se, govori Štulhofer, da dob nije sama po sebi važna, ali kad je u pitanju konkretan problem – nedostatak želje, onda ona igra važnu ulogu: “Sa starijom dobi fantazije i interes za seksom su rjeđi. Što manje ljudi razgovaraju, što je slabija intimna komunikacija, to je rjeđa i želja. To najbolje pokazuje koliko je i muškarcima kontekst veze i povezanosti s partnericom bitan i seks u zrelijim godinama izravno odražava kvalitetu veze.”

Svaki četvrti ispitanik izjavio je da je doživio orgazam za manje od dvije minute nakon što je penetrirao u partnericu. Ta sintagma “manje od dvije minute” zapravo je indikacija za problem prerane ejakulacije, kako su to definirali seksualni terapeuti u svijetu. Štulhofer objašnjava: “Danas koristimo taj kriterij: ako se ejakulacija dogodi za dvije minute u pedeset posto slučajeva, velika je vjerojatnost da će muškarac imati problema s većinom partnerica. Naravno da treba uzeti u obzir da muškarci kojima se to rijetko događa, u posebnim situacijama – nakon dulje apstinencije, nakon što je seksualno uzbuđenje užasno veliko ili su u pozi u kojoj je stimulacija za muškarca intenzivnija, objektivno nemaju problem.” Problemi s ejakulacijom usko su povezani za one koji boluju od nekih kroničnih bolesti. Također je za tu grupu ispitanika karakteristično da su među njima češće muškarci nižeg imovinskog statusa. “Moguće je da je riječ o kulturološkom efektu: da oni manjeg imovinskog statusa imaju manje informacija o seksualnosti, uključujući i njihove partnerice. Tu se najvjerojatnije radi o nedovoljnoj seksualnoj obrazovanosti, o ljudima koji teže uče na koje načine produljiti odnose i odgoditi ejakulaciju promjenom ritma, položaja”, tumači Štulhofer i upozorava da faktori koji najbolje razlikuju muškarce s problemom od onih bez njega jest svakodnevno pušenje i kronične bolesti, kod kojih je obvezna terapija, a lijekovi negativno utječu na erektivnu funkciju. Dakle, problemi s erekcijom nisu “nužno zlo” starenja, nego starenje povećava opasnost od razbolijevanja.

Hrvoje Tiljak se, pak, kao liječnik u svojoj ordinaciji povremeno susreće s muškarcima koji se žale na probleme s erekcijom, a “hrabrost” da se suoče i artikuliraju problem uglavnom pripada mlađima: “Jedna od malih intervencija je edukativne prirode – katkad ljudi nemaju elementarno znanje o anatomiji, ne znaju kako funkcionira muška, a kako ženska fiziologija ili imaju nerealna očekivanja, pod utjecajem filmova vjeruju da je najbolji seks u liftu, a nisu još otkrili da je to ‘posao’ za cijelu noć.”

Istraživači ni sami ne mogu protumačiti kako to da se bolovi vezani uz seksualne aktivnosti, od glavobolje, boli u križima i oni u spolnim organima, u zagrebačkom uzorku povezuju s mlađom populacijom. Također ostao je misterij što je to što razlikuje muškarce s razmjerno rijetkom disfunkcijom – nemogućnošću postizanja orgazma, tzv. odgođenom ejakulacijom, od onih koji ih nemaju. “Neki terapeuti su skloni taj problem, osim u iznimnim slučajevima ozljede kralježnice koja izaziva neurološki poremećaj, pripisati psihološkim faktorima, kao što je nesvjesna mržnja prema ženama ili strah od žena. To, nažalost, jednostavno nismo mogli izmjeriti”, objasnio je Štulhofer i naveo kako su problemi neke muškarce natjerali da redefiniraju svoje poimanje užitka i muškosti: “Seksualni problemi, osobito s erekcijom, ne moraju biti nešto što nužno smanjuje seksualno zadovoljstvo. Većini muškaraca to će biti tako, osobito ako vjeruju da je idealna erekcija conditio sine qua non uspješnog seksa. No oni muškarci koji su imali upornih problema s erekcijom počeli su drugačije gledati na odnose i ubrzo su na zadovoljstvo svojih partnerica ustanovili da je penis samo jedan od elemenata odnosa i da taj nedostatak mogu nadoknaditi na drugi način.”

Međutim, praksa u Hrvatskoj svjedoči da su te “druge načine” muškarci i žene koji su pogođeni tim problemima prisiljeni sami otkrivati. Ne postoje psihoterapeuti specijalizirani za probleme seksualnih disfunkcija. Lakše je dati jednu injekciju nego liječiti psihički uzrokovan problem, tvrdi Tiljak koji smatra da je ključni razlog to što seksualni problemi spadaju u grupu problema oko koje se treba jako angažirati, a ishod je uvijek neizvjestan i ne jamči uspjeh. Kao svijetli primjer navodi Nizozemsku, gdje je među svojim kolegama upoznao deklarirane homoseksualce u čije ambulante dolaze mnogi homoseksualci, jer tamo nailaze na veće razumijevanje. No Tiljak ne vjeruje da će se društvena klima, seksualna kultura i tolerancija tako brzo promijeniti, da bi to u skoro vrijeme bilo moguće i u Hrvatskoj.

Zasad je sve prepušteno entuzijazmu manjine, koja prati svjetske trendove, ali i njezinim suprotnostima: privatnicima koji popunjavaju prazninu u zdravstvu reklamirajući se na etički i stručno dvojben način, “kao centri koji trajno liječe impotenciju”, premda to nije uspjelo ni znatno opremljenijim stručnjacima u svijetu.

Stoga Tiljak naglašava važnost edukacije među samom strukom: “Mi liječnici trebali bismo se učiti važnosti komunikacijskih vještina, da znamo kako uopće doći do tako delikatnih podataka, da znamo prepoznati utjecaj medikalizacije na seksualni život. Tim više što trećina stanovništva u Hrvatskoj pije lijekove, a polovica njih je na trajnoj terapiji. Vrlo je važno znati kakve sve poremećaje lijekovi mogu izazvati u seksualnom životu. Nepostojanje adrese na kojoj ljudi mogu potražiti pomoć, tjera na neki način ljude u ilegalu.”

A iz ilegale teško ih je izvući na svjetlo dana, pa mušku defenzivu, zbog koje ni prvo istraživanje muške seksualnosti nije dalo točnu sliku o pravim razmjerima seksualnih poremećaja i tegoba u životu hrvatskih muškaraca, i sam Štulhofer tumači kroz prizmu tradicionalnih društvenih vrijednosti: “Pitanje o seksualnim problemima kao da dovodi u pitanje apsolutno cijeli muški identitet. To su predrasude koje je društvo nametnulo muškoj populaciji: od muškaraca se očekuje da budu savršeno fit i seksualno vitalni. Muškarci uživaju u toj ideji, ne shvaćajući da će im se taj javni imidž obiti o glavu kad se pojave teškoće. Tada neće moći sebi, a kamoli drugima uopće priznati da nešto nije u redu i da to što nije u redu ne znači da više nisu muškarci. Siguran sam da bi otvaranje javnog diskursa poboljšalo situaciju za muškarce i izmijenilo banalnu predodžbu koja formulu seksualnog zadovoljstva svodi na penis u erekciji.”

Što je potrebno za normalnu erekciju i kakve mogućnosti stoje na raspolaganju kad stvari zaškripe, objasnio nam je u kraćem razgovoru prim. dr. sc. Josip Parazajder, šef Odsjeka urologije zagrebačke bolnice Sv. Duh, koji se bavi muškom neplodnošću i erekcijskom disfunkcijom, što je drugo ime za impotenciju, a bio je jedan od prvih liječnika u Hrvatskoj koji je svojim pacijentima počeo propisivati Viagru. Parazajder smatra kako su muškarci posljednjih godina radikalno promijenili odnos prema seksualnom zdravlju i za ilustraciju navodi primjere koje je susretao na početku svoje karijere, prije tridesetak godina. Tada su pacijenti teškom mukom pristajali napraviti pretrage koje bi ustanovile uzroke neplodnosti, jer se nekoć smatralo da je to “pogreška za koju su odgovorne žene”.
“Za erekciju je potrebno mnogo više od puke mehanike. Riječ je o prilično kompleksnom sustavu koji ovisi o mnogo elemenata: od zdrave psihe, hormonalnog statusa, pa do zdravog krvožilnog sustava. Da bi se problem erekcijske disfunkcije mogao liječiti, potrebno je za početak ustanoviti jesu li uzroci psihogene ili organske prirode”, otkriva Parazajder i objašnjava: “Obično je teže pacijentima dokazati da su zdravi, nego da su bolesni. Ako čovjek nema anamnezu šećerne bolesti, visokog tlaka, trauma kralježnice, zdjelice, upalnih bolesti u uro sustavu: prostate, sjemenih žlijezda, tumora, ako nije na dijalizi, onda je vrlo vjerojatno da je riječ o psihogenoj potenciji koja može biti uzrokovana stresom, strahom, depresijom, koja je u 90 posto slučajeva ‘krivac’ erekcijske disfunkcije.”

Organske uzroke impotencije moguće je jednostavno otkriti testom o noćnoj erekciji: muškarci u dubokoj fazi sna, bili toga svjesni ili ne, imaju dvije do tri noćne ili jutarnje erekcije. Njih je lako izmjeriti uz pomoć erekciometra ili testa s poštanskim markicama. Markice se nalijepe oko penisa; ako su ujutro popucale, to je pouzdan znak da je muškarac imao normalnu erekciju. I ujedno znak da je njegova impotencija psihičke, a ne organske prirode. Ostanu li markice u originalnom obliku, može se zaključiti da je impotencija organski uzrokovana, a pacijenta se šalje na pretrage: obradu vaskularnog sustava, doplera krvnih žila, ispitivanje venskog sustava, neurološke pretrage…

Neke pacijente koji pate od blaže organske impotencije Parazajder smatra kandidatima za Viagru, jer je ona jednostavno primjenjiva, uzima se sat vremena prije spolnog odnosa, djelotvorna je nekoliko sati, ali nema efekta bez seksualne stimulacije i jeftinija je od brojnih drugih pretraga. Viagra se u sedamdeset posto slučajeva dosad pokazala efikasnom, ali još je uvijek najveći problem to što je mnogima financijski nedostupna, u prosjeku oko 450 kuna paket od pedeset miligrama, što je dostatno za tjednu terapiju. Sada se na tržištu pojavio novi lijek Cial ili Lotrium, s kraćom indukcijom do erekcije, dovoljno ga je popiti pola sata prije odnosa.

U težim slučajevima propisuje se prostaglandine, to su injekcije koje si pacijenti sami daju kao i dijabetičari inzulin. Postoje i sustavi vakuum aparata, uz pomoć kojih se napravi pasivna erekcija pumpanjem krvi, ali ih muškarci u Hrvatskoj uglavnom izbjegavaju. Ako pacijenti ne reagiraju na konzervativnu terapiju, protetična kirurgija omogućuje im povratak u seksualni život. Na raspolaganju su dvije vrste proteza -polukrute, u kojima je penis uvijek u erekciji, ali može biti u različitom položaju: za mokrenje i odnose, i proteze koje ugrađuju pumpice, koje imitiraju pravu erekciju i stanje bez erekcije. Pokazale su odlične rezultate u praksi, ali veliki je problem u tome što stoje 3,5 tisuće dolara.
Dok u Sloveniji država pacijentima koji mogu dokazati medicinske indikacije refundira dio troškova liječenja erekcijske disfunkcije, bilo da su u pitanju lijekovi ili proteze, kao što u većini zapadnih zemalja određenim skupinama država plaća i Viagru, u Hrvatskoj muškarci, žele li biti seksualno aktivni, sve plaćaju sami.

doc. dr. Mladenka Vrcić-Keglević, specijalist obiteljske medicine – Iako se na temelju preliminarnih rezultata može reći da je riječ o pilot-istraživanju, smatram ga značajnim jer podiže svijest javnosti o postojanju potrebe da se o teškoćama u sferi ljudske seksualnosti razgovara i djeluje. Dobiveni rezultati nisu u skladu s onim što mi liječnici obiteljske medicine susrećemo u praksi. U ovom istraživanju dominiraju teškoće s preuranjenom ejakulacijom, a nama se najčešće javljaju pacijenti s erektilnim teškoćama. Međutim, razlike su očekivane, jer su istraživanjem obuhvaćeni pretežito mlađi ispitanici, dok su naši pacijenti češće starije životne dobi. Možda su nastale razlike i u percepciji teškoća. Možda se preuranjena ejakulacija u populaciji doživljava samo kao teškoća, a erektilni problemi kao pravi zdravstveni problemi zbog kojih se traži savjet liječnika. Pitanje je jesu li teškoće seksualnosti koje su naveli ispitanici i u ovom istraživanju trajnog ili, što je vjerojatnije, privremenog karaktera? Vrlo vjerojatno ni ovo istraživanje niti naša praksa ne daju točne odgovore. Kompleksno epidemiološko istraživanje stratificiranog uzorka cjelokupne populacije i istraživanje o pojavnosti ovih problema u sustavu zdravstvene zaštite vjerojatno bi dali odgovore na ta pitanja.

Pred zdravstvenim profesionalcima stoji dilema etičkog karaktera. Je li etički upozoriti javnost da postoji problem, postaviti dijagnozu, a ne ponuditi moguća rješenja? Naime sustav obrazovanja liječnika je takav da im ne pruža, ni u dodiplomskom niti u specijalističkom obrazovanju, mogućnost stjecanja sveobuhvatnog znanja o ovim problemima i vještina za rad s njima. U sustavu zdravstvene zaštite ne postoje točno definirani timovi koji se bave ovim problemima pa ljudi s teškoćama lutaju. Najmanje će pogriješiti oni koji se jave svom izabranom liječniku obiteljske medicine. On će sukladno vrsti problema i svojoj kompetentnosti ili pomoći bolesniku ili ga uputiti na odgovarajuće mjesto.

Valja imati na umu da ovi problemi nisu specifični samo za Hrvatsku nego su prisutni i u mnogo razvijenijim zemljama. Svjesnost o postojanju problema obično se javlja unutar profesije, zatim se senzibilizira javnost, odnosno oni koji donose odluke i tek onda se pronalaze odgovarajuća rješenja. Ovo istraživanje je upravo krenulo tim putem. Iskustva su pokazala da je najčešće potrebna grupa entuzijasta koja će pokrenuti kotač zamašnjak.

Komentiraj

Source:Željka Godeč