Sveučilišni profesor fizike u mirovini Ivo Orlić u nešto više od dvije godine, od 2003. do 2006. godine, oplovio je svijet 14-metarskom jedrilicom Fiu. Deset godina o svojoj je avanturi pisao knjigu koja je napokon i objavljena u izdanju Naklde Uliks, pod nazivom “Fiu odiseja”.

Ivo Orlić je rođen 1954. u Rijeci, a odrastao u Puntu na otoku Krku, gdje je naučio osnove jedrenja i zavolio prirodu i prirodne znanosti. U Rijeci je završio srednju školu i diplomirao fiziku i matematiku. Po završetku studija ponuđen mu je posao na Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu, a nakon nekoliko godina magistrirao je pa je sa suprugom Jagodom, također fizičarkom, dobio stipendiju za znanstveni rad na sveučilištu u Amsterdamu. Koncem 1980-ih doktorirali su fiziku i sredinom 1991. otišli u Singapur, gdje je Orlić dobio poziciju istraživača i docenta na National University of Singapore. Nakon devet godina vrlo produktivnog znanstvenog rada obitelj se preselila u Sydney te je nakon nekoliko godina života u tom gradu jedara počeo razmišljati o realizacije svoje davne želje – oploviti svijet.

Orlić je opisao rutu tijekom koje je jedrilicom prešao preko 60.000 milja ili skoro 100 tisuća kilometara:

“Put koji smo izabrali je tzv. trgovačka ruta ili ruta pasatnih vjetrova. Išli smo kroz Gibraltar preko Atlantika prema Karibima i kroz Panamski kanal ušli u Pacifik. Prva postaja u Pacifiku je bio egzotično otočje Galapagosa, zatim smo nekoliko mjeseci proveli na Francuskoj Polineziji, a onda odjedrili do Samoe, Fidžija i konačno došli u Australiju, u Sydney. Tamo sam ostao oko četiri mjeseca, jer u Sydneyu je tada bio moj drugi dom. Fiu je valjda jedini hrvatski brod koji je sudjelovao na slavnoj regati Sydney to Hobart. Nakon Sydneya krenuli smo na Novi Zeland. Čekajući skoro dva mjeseca prestanak sezone tajfuna na sjevernijim tropskim otocima, putovali smo obalama južnog i sjevernog otoka i divili se prirodnim ljepotama te zemlje. Nakon Novog Zelanda slijedio je povratak u tropske krajeve, najprije na Tongu, zatim ponovno na Fidži, Vanuatu i preko sjeverne Australije uplovili smo u Indijski ocean do Sejšelskih otoka te kroz Crveno more i Sueski kanal doplovili natrag na Mediteran. Cijelo putovanje s pripremama na Jadranu trajalo je skoro tri godine.”

Na putovanju je bilo jako puno izazova o kojima Orlić vrlo iscrpno piše u knjizi, ali je za njega to bilo i putovanje koje mu je znatno proširilo horizonte i to ne samo u geografskom već i u dubljim, duhovnim i filozofskim aspektima. Ta je pustolovina bila, kaže, odlična lekcija poniznosti i skromnosti prema prirodi i prema moru:

“Stanovnici urbanih sredina skloni su aroganciji i prečesto tretiraju prirodu kao poniznog slugu kojeg treba iscrpiti do posljednje kapi krvi. Kad ste dulje na oceanu ili zapravo bilo gdje u prirodi, ubrzo shvatite da smo zapravo mi gosti na ovom malom planetu i da bi kao pristojni i fini gosti morali pokazati respekt, skromnost i poniznost prema Gaji, božici zemlje, prema svom domaćinu. Kao i planine, i more je jako dobar učitelj. S ovim koronavirusom Gaja nam također daje jako dobru lekciju iz poniznosti. Iako sam, kao i mnogi drugi primorci, odrastao uz more, te sam lekcije naučio tek na oceanu. Jedno je brodićem otići na nekoliko sati ili dana na more i vratiti se u matičnu luku, a sasvim drugo je provesti na oceanu mjesec ili dva ili živjeti na oceanu nekoliko godina. Naučio sam se i strpljenju i slušanju onog tihog unutarnjeg glasa kojeg zovemo intuicija. Više se puta dogodilo da je posada bila nestrpljiva i da su htjeli isploviti u određenom trenutku, ali ako mi je taj unutrašnji glas govorio da treba pričekati još nekoliko dana onda bih inzistirao da ostanemo u luci i uvijek se pokazalo da je odluka bila dobra jer smo tako izbjegli neku od oceanskih oluja.”

Orlić kaže da kapetan treba imati i jako elastični “laštik” i biti dobar lider. Oni koji su plovili morem više od nekoliko tjedana, pojašnjava, znaju jako dobro da je takva situacija jako dobar test prijateljstva i tolerancije: “Kao i sa svakim timom, i na brodu treba stvoriti ugodnu i prijateljsku atmosferu, dati posadi detaljna uputstva da bi svi mogli dobro funkcionirati kao tim – posebno kad dođe do kritičnih trenutaka kad se nađete usred oluje i svi moraju funkcionirati da se izbjegne najgori scenarij.”

Na dvogodišnjem putovanju oceanima svijeta Orlić je posjetio mnoge zemlje, a najviše su mu u sjećanju ostali neki otoci na Pacifičkom oceanu na kojima se živi posve drugačije. Tongu, Vanuatu i Fidži ističe kao zemlje u kojima se još uvijek živi u skladu s prirodom – to su zemlje u kojima stanovnici još uvijek poštuju Boga, prirodu i obitelj.

“Takva iskustva su razlog zbog kojih mnogi jedriličari čak godinama putuju Pacifičkim oceanom – iako, moram priznati, sve su rjeđi otoci na kojima možete doživjeti onu romantična sliku kakvu svi imamo o južnim morima, lagunama s tirkizno plavim morem i plažama s bijelim pijeskom, palmama i predivnim gostoljubivim ljudima. Razvikani otoci Francuske Polinezije kao što su Tahiti ili Bora Bora toliko su popularni, komercijalizirani i prepuni luksuznih hotela i turista da je onaj romantični štih koji se tamo moglo još osjetiti pred 50 godina gotovo potpuno nestao. Srećom, ima još otoka na Pacifiku na kojima se i danas živi kao u dobra stara vremena, a jedan od takvih je Tonga. Ondje imaš osjećaj povratka u Eden, u život prije Istočnog grijeha, kad je prema legendi, čovjek zagrizao jabuku koja simbolizira spuštanje na zemaljsku, materijalističku razinu. Slično se nekad živjelo i kod nas na selima, gdje su ljudi imali sličan odnos prema prirodi. Ali taj je način življenja nažalost davno zaboravljen i mlađe, posebno urbane generacije više ne znaju kako je to bilo prije.”

Dolazak na te otoke, priča Orlić, uvijek ga podsjeća na putovanje vremeplovom kojim ste se teleportirali tri ili četiri tisuće godina unatrag. Ispričao je kako na nekim od tih otoka jedva da znaju za metal i da je jedini metalni predmet koje koriste mačeta koju su vjerojatno dobili od jedriličara koji povremeno posjećuju te otoke:

“Predivan je osjećaj vratiti se u to vrijeme. Na takva je mjesta nemoguće doletjeti avionom tako da su jedini gosti jedriličari. Na tim se otocima s lokalnim stanovništvom trguje robnom razmjenom: mi njima damo korisne predmete kao što su bilježnice, olovke, gumice za djecu ili neke od odjevnih predmeta, primjerice T-shirts, a oni nama ponude lokalnu hranu, voće, povrće, ribu. Svi jedriličari znaju da nije dobro tim ljudima davati proizvode naše civilizacije kao što su šećer, alkohol, cigarete i bombone. Oni nisu naviknuti na konzumaciju većih količina ugljikohidrata kojih u modernoj, zapadnjačkoj kulturi ima i previše, pa ako postanu ovisni o takvoj vrsti hrane, imaju tendenciju da se udebljaju do te mjere da postanu invalidi. To se, primjerice, dogodilo, sa stanovnicima Američke Samoe. To je nacija s najvećim postotkom stanovništva prekomjerne debljine. Ono što je također zanimljivo je činjenica da ljudi na tim otocima nemaju razvijen ego, sve je kolektivno, sve se dijeli, ne postoji snažan osjećaj privatnog vlasništva. Dijeljenje se katkad odnosi i na partnere pa se često dogodi da netko poželi tuđu ženu ili muža i u tim se zajednicama takva razmjena partnera shvaća kao kompliment. Djeca se odgajaju zajednički u cijelom selu. To je kultura koja je davno zaboravljena u našem društvu, ali tamo još postoji.”

Budući da je tijekom 26-mjesečne odiseje na jedrilici Orlić znao biti deset, 15 dana nasred oceana, ispričao je kakav je to osjećaj. Primjerice, kad je plovio od Galapagosa do otočja Markiza na Pacifiku:

“To je predivno iskustvo, imate osjećaj kao da ste u svemiru, kao da niste na Zemlji. Tri tisuće milja bespuća do prvog otočja Markiza. Nema drugih brodova, otoka ni hridi. Rijetki su znakovi života osim povremenog skakanja poletuša i delfina. Tu sam prvi put u životu vidio ogromne grupe delfina koje su u nekoliko navrata okružile naš brod sa svih strana – vjerujem da je u tim grupama bilo 500 a možda i više delfina – veličanstven prizor! Nema čak ni aviona i njihovih tragova na nebu. Pitao sam se jesmo li uopće na Zemlji, ima li još ikog na Zemlji. Imao sam osjećaj da smo u svemiru, jer zvijezde su tako sjajne i mnogobrojne i tako blizu! Jer kad ste tako daleko od civilizacije, kad ne pratite vijesti jednostavno zaboravite da ste na Zemlji i imate osjećaj kao da ste u nekom balonu. Često me ljudi pitaju, jesmo li osjećali strah od takve samoće ili u teškim nevremenima. Moram priznati da strah gotovo nikad nisam osjećao već je, naprotiv, dominirao veličanstveni osjećaj jedinstva s prirodom, sa svemirom.”

Duhovnost je u ovakvim podvizima iznimno važna, ali je možda neobično da je Orlić kao znanstvenik tako duboko osjeća. Kako kaže, duhovnost je uvijek bila u njemu. Diplomirao je fiziku, ali je želio studirati parapsihologiju jer mu je bilo jasno da fizika nema odgovore na mnoge pojave koje su očito među nama, no znanost ih još ne uspijeva objasniti pa ih stavlja pod tepih:

“Za pojave koje ne možemo objasniti kao što su telepatija, predviđanje budućnosti, gledanje na daljinu, komunikacija s umrlima, većina znanstvenika jednostavno kaže ili da ne postoje ili da se radi o slučajnosti. Danas je svima jasno da postoji epigenetika, dakle da možemo aktivirati ili deaktivirati pojedine gene meditacijom ili fokusiranim razmišljanjem. Te efekte danas možemo egzaktno izmjeriti ali prije deset, 15 godina taj se efekt poricalo.”

Orlić tvrdi da će se i ta misteriozna inteligencija koju zovemo Bogom uskoro demistificirati i objasniti prirodnim zakonima. To je na tragu onoga što su nekad panteisti tvrdili, govoreći da je priroda tako inteligentna da se ponaša kao kreator: “Tako, primjerice, drugi zakon termodinamike kaže da sva tijela teže najnižem stupnju energije, odnosno neredu i kaosu, a mjera tog nereda je svima poznata entropija. Stolac na kojem sjedite ili kuća koju ste velikom mukom – ulaganjem mnogo energije i novca – izgradili, jednog će se dana raspasti i pretvoriti u prah. Raspadanje počinje u trenutku kad u ono što smo izgradili, prestanemo ulagati energiju. Slično je i s našim tijelom ili svim objektima koje smo izgradili. Kao što kaže Biblija, ‘Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti’. Zakon entropije je svima dobro poznat i znanstveno vrlo dobro utemeljen.”

Orlić nastavlja i kaže da postoji i prirodan zakon koji je suprotan entropiji i koji dopušta da se u svemiru stvaraju sve kompleksniji sustavi. Taj se zakon zove sintropija. Po tom će se zakonu, ako u sustavu ima dovoljno energije, stvarati sve složeniji i složeniji oblici:

“Imamo princip koji razara, ali isto tako i princip koji kreira. Slično su govorili i u starim vedskim knjigama, ali su te principe zvali imenima bogova. Bog Šiva je predstavljao princip razaranja, u fizici je to entropija. Šivi drži protutežu bog Brahma, princip kreiranja koji u fizici zovemo sintropija – to je osobina prirode da iz kaosa stvara sve složenije sustave – najprije objekte mrtve prirode kao što su planeti, minerali, kristali a kasnije i jednostavne organizme koji se mogu reproducirati. Evolucijom oni postaju sve složeniji, a na koncu i postaju i svjesni kreatori koji kao i mi mogu stvarati još savršenije oblike. Treći je element bog Višnu koji održava sadašnji trenutak. To trojstvo prožima bitak cjelokupnog svemira pa tako i nas. Te su sile temeljni stupovi sveprisutnog principa koji zovemo evolucija, odnosno u religijama Bog.”

Za rad na tom polju belgijski fizikalni kemičar Ilya Prigogine 1977. dobio je Nobelovu nagradu. On je, pojašnjava Orlić, pokazao da se u sistemima u kojima ima dovoljno energije mogu formirati vrlo složene i kompleksne strukture – da dolazi do samoorganizacije sustava:

“Danas se zna da to nije slučaj samo u kemiji već i na drugim područjima, u elektronici, u magnetskim poljima. Ako imamo dovoljno energije, mogu se stvoriti kompleksni sustavi kao što su magnetna polja koji se ponašaju inteligentno. Ona mogu biti toliko složena da će početi međusobno komunicirati, organizirati se i stvarati još složenije sustave, zajednice koje će se moći reproducirati. Vjerujem da će znanost u vrlo bliskoj budućnosti imati temelje koji će biti dovoljno ozbiljni da objasne ono što danas još uvijek zovemo bogom i nadnaravnim. To nadnaravno postat će naravno, jer u konačnici sve je to dio prirode. Znanstvenici bi trebali biti dovoljno otvoreni i iskreni i prihvatiti da su ti efekti realni i početi ih ozbiljno proučavati.”

Ivo Orlić smatra da je fizika kojom se bavi cijeli život, pa i danas kad je službeno u mirovini, ali još uvijek aktivno radi na svom privatnom, znanstvenom projektu, bliska svemu tome što ga zanima. Čak i onome što se trenutačno ne da objasniti ni osjetiti s pet osjetila. Zato smatra da je fizika kraljica znanosti: “Danas, primjerice, znamo da materija u svakodnevnom smislu te riječi ne postoji i da se radi o iluziji koju stvaraju naša limitirana osjetila. Znamo da materije u smislu malih kuglica kakvima se često predstavljaju elektroni, protoni i slične čestice, zapravo nema. Sve što vidimo oko sebe nisu čestice, kako to još uvijek učimo djecu u školi, već se radi o točkama u polju koje zovemo kvantna polja. Sve što vidimo je vibracija, a sve što možemo opipati i ono što nam izgleda kao da su tijela materijalna, to je zbog odbojnih ili privlačnih sila. Zbog tih sila stvaraju se kompleksniji sustavi koje nazivamo atomima pa kasnije molekulama. O tim je silama govorio još i Ruđer Bošković pred skoro 300 godina. On je bio jedan od prvih znanstvenika koji je uveo točke u polju, tj. vortekse koji emitiraju odbojne i privlačne sile. Da je Bošković bio Englez, bio bi cijenjen kao i Newton. Mi nažalost za svoje znanstvenike ne radimo tako dobar PR kao Englezi. Možda se ta situacija, sad kad su znanstvenici u fokusu zbog koronavirusa, promijeni nabolje.”