Škoro predsjednik – atomski zdesna

Miroslav Škoro već na prvom se koraku pokazuje kao vrlo ozbiljan predsjednički kandidat. Mnogo ozbiljniji nego se to činilo još prije samo nekoliko dana kada je uvjeravao javnost da tek mora razmisliti o mogućnosti da uđe u bitku za Pantovčak. Nakon što je u nedjelju objavio ne samo kandidaturu, nego i temeljne odrednice svog programa, posve je jasno da odluka nije pala tek sada niti je prelomljena preko koljena.

Riječ je o vrlo temeljito pripremljenom projektu. Samo je još nejasno tko iza njega zapravo stoji. Tvrdnje da su Škoru izmislili otpisani Kolindini desničari mogu biti samo djelomično točne. Družba oko nedavno otkačenog Radeljića i notornog Bujanca može sudjelovati u njegovoj realizaciji, ali projekt je skovan na mnogo ozbiljnijem mjestu.

Pripremljenost se vidi iz razrađenosti političkog manifesta s kojim je izašao pred javnost. Za razliku od Zorana Milanovića, koji je svoju kandidaturu objavio bez bilo kakvog programskog određenja, valjda smatrajući da njegov karakter predstavlja posve jasan politički program, Škoro je u pet minuta vrlo precizno predstavio svoju programsku platformu. Ukratko, pjevač lakih nota zagovara vrlo tvrde političke promjene. Traži promjenu Ustava i rekomponiranje političkog sustava. U prvom redu povećavanje predsjedničkih ovlasti, u nekim zahtjevima prilično logično, poput uvođenja privremenog veta na zakone dok se ne potvrdi njihova ustavnost, u drugima krajnje problematično, poput ideje da predsjednik dobije ovlast predlaganja ustavnih sudaca ili mu se otvori mogućnost da zemljom vlada uz pomoć referenduma. Generalno, riječ je jačanju uloge predsjednika Republike na račun Sabora i Vlade.

Premda zvuče populistički – prije svega zbog svoje prebukiranosti antiestablishment retorikom – Škorinim se dijagnozama zapravo nema što prigovoriti. Političke su se elite zaista odnarodile i postale ključni problem neuspješnosti Hrvatske. Međutim, terapija koju nudi posve je pogrešna. Nije neuspješnost države rezultat manjka predsjedničkih ovlasti, pa ni rješenje ne može biti u njihovom povećavanju. Zar bi prilike u Hrvatskoj bile bolje da je Kolinda Grabar-Kitarović raspolagala jačim polugama vlasti? Ne, situacija sigurno ne bi bila bolja, nego bi vrlo vjerojatno bila još gora i kaotičnija. Kad bi ključ bio u jačanju funkcije šefa države, onda bi, recimo, Njemačka, gdje predsjednik ima tek protokolarne ingerencije, po uređenosti i uspješnosti bila ispod Hrvatske.

Škoro bi, ukratko, uskočio u Tuđmanove cipele. Htio bi postati nešto poput hrvatskog Putina ili Orbana. Njegov program faktički je nacrt za uvođenje čvrste ruke. Upakiran u retoriku budnica. Njegovo pozivanje na narod kao da je prepisano iz Thompsonovih pjesama. On želi biti “narodni predsjednik“, srž je njegova programa „savez s narodom“, predsjedničku funkciju vidi kao „oruđe naroda za odlučni zaokret“, ukratko, on  će hrvatsku državu vratiti narodu. Puna usta naroda, a riječ je zapravo o političkoj borbi za osvajanje vlasti. Za čiji račun – to se obično sazna naknadno, nekad i prekasno.

 

Komentiraj