Otac suvremenog hrvatskog teatra, redatelj, teatrolog, prevoditelj i pedagog Branko Gavella umro je 8. travnja 1962. godine. Dramski doajen Pero Kvrgić glumio je u nekoliko posljednjih Gavellinih režija. Evo njegova prisjećanja:

“Bio je neobično duhovit, a u neku ruku, bio je i glumac. Naime, glumio bi zajedno s glumcem, foršpilao. Dakako, nije to bilo pravo foršpilanje. Zapravo, Gavella je imao potrebu da osjeti kakav taj i taj lik može biti. Boženu Kraljevu je za jedne probe grdio, tražio od nje da ponavlja tekst. Ona se rasplakala. A on je kleknuo ispred nje i rekao: ‘Kraljice, daj me sad ispsuj’. Kao da je uvijek njime upravljao ludizam. Za jedne je probe glumca Viktora Becka neprestano oslovljavao s ‘Emile’. ‘Ali ja nisam Emil, ja sam Viktor’. ‘Dobro, dobro. Čuj, Emil…’ ‘Ali ja nisam Emil, ja sam Viktor!’ ‘Čuj, Emil, pa daj budi barem malo Emil.’

Mene je zvao pešekan. Morski pas. Smatrao je da ideje koje mi predlaže grabim, ali onda nadograđujem po svom. Pa bi mi govorio: ‘Tebi čovjek pruži prst, a ti mu pojedeš cijelu ruku.’ Bio je točan. Dolazio bi ujutro u kazalište u 10 sati. Lupao bi štapom i govorio: ‘Kaj delate, kaj delate, svi spavate!’ Proba bi trajala do 15 sati. Dugo je radio za stolom, dugo su trajale čitaće probe. A na pozornici i najmanju je ulogu gradio jednako pomno kao i najveću. Zapravo, često i mnogo pomnije. Predstava je morala biti koherentna, svaka uloga pojednako.

Kad sam 1954. radio ulogicu Poljskog Židova u njegovoj režiji Krležine drame ‘U logoru’, ni on ni ja nismo znali kako jidiš točno zvuči, pa smo radili po njemačkom, s kojim je jidiš ‘slijepljen’. Usto smo mucali, proizvodio sam guturalne tonove, i da nas je netko sa strane začuo, prestrašio bi se. S tih desetak rečenica ispalo je da sam ostvario zapaženu ulogu.”