U očekivanju imenovanja profesorice Vlatke Vukelić, bivše dopredsjednice Hrvatske stranke prava AS poznate po povijesnom revizionizmu, dekanicom Hrvatskih studija, Sanja Zoričić Tabaković, predstavnica židovske manjine u Gradu Zagrebu i voditeljica Šoa akademije o holokaustu, govorila je i o razmjeni e-mailova s profesoricom Vukelić te se kritički osvrnula na njeno djelovanje

Intervju sa Sanjom Zoričić Tabaković vodili smo u povodu mogućeg imenovanja profesorice Vlatke Vukelić, osvjedočene negatorice zločinačkog karaktera NDH, dekanicom Fakulteta hrvatskih studija. Nacional je ponudio intervju na tu temu i ministru znanosti Radovanu Fuchsu, kao i rektoru zagrebačkog sveučilišta Stjepanu Lakušiću. Ministar Fuchs kratko je na tu ponudu Nacionala odgovorio SMS-om: „Hvala. Ne bih.“ Rektor Lakušić nije odgovorio na ponudu, kao ni na pitanja koja mu je Nacional e-mailom uputio prije tjedan dana, a bila su objavljena u prošlom broju.

Sanja Zoričić Tabaković predstavnica je židovske nacionalne manjine u Zagrebu i voditeljica Šoa akademije – centra za edukaciju o holokaustu i ljudskim pravima. Godinama je aktivna u Židovskoj općini, a nakon što je završila gimnaziju u Mesićevoj ulici i Pravni fakultet u Zagrebu, do umirovljenja je radila kao sutkinja Visokog prekršajnog suda u Zagrebu. Razgovarali smo na njenom imanju u Hrvatskom zagorju, a izbor profesorice Vlatke Vukelić za dekanicu Fakulteta hrvatskih studija nametnuo se kao tema i zato što Hrvatska ove godine predsjeda IHRA-om (Međunarodnim savezom za sjećanje na holokaust) pa će u Dubrovniku i Zagrebu biti održane dvije konferencije.

Sanja Zoričić Tabaković u razgovoru se osvrnula i na prošlu 2022. godinu, koju je premijer Andrej Plenković nazvao „godinom isporuke“. Ocijenila je da se nijedan uspjeh Hrvatske u „godini isporuke“ ne može mjeriti sa strašnim neuspjehom obnove na Baniji.

NACIONAL: Ako rektor Sveučilišta u Zagrebu Stjepan Lakušić s dnevnog reda Senata za 17. siječnja ne skine imenovanje Vlatke Vukelić dekanicom Hrvatskih studija, njezin izbor vjerojatno će biti potvrđen. Što očekujete od Senata zagrebačkog sveučilišta?

Od Senata očekujem da ocijeni cjelokupni rad dotične gospođe, profesorice Vlatke Vukelić. Mislim da bi se i ona sama trebala kritički osvrnuti na svoje izjave i djelovanje. Svojedobno sam joj ponudila da dođe u Židovsku općinu Zagreb i uvjeri se što se dogodilo Židovima tijekom holokausta samo u Zagrebu, a to vrijedi i za cijelu Hrvatsku. U NDH ustaše su ubile 80 posto Židova. Onih 20 posto preživjelo je jer ih nisu uhvatili. Imamo o tome sve demografske podatke. Jako su loše prošli Židovi, što možete vidjeti i na Mirogoju. Brojne židovske grobnice davno su prodane jer više nema nikog živog iz cijelih židovskih obitelji. Nestajali su na razne načine. Ili su ubijani u logorima, u Jasenovcu. Slani su u Auschwitz i druge logore. Imate priču o Lei Deutsch, koja je bila kazališna zvijezda tog vremena, hrvatska Shirley Temple, ali ni to je nije spasilo.

NACIONAL: A kako komentirate konkretne revizionističke stavove profesorice Vukelić?

Bilo kakvo uzdizanje ili čak prešućivanje zločina NDH je strašno. Vrijeme Drugog svjetskog rata bilo je crno-bijelo, u njemu nije bilo prostora za sivilo. U takvim okolnostima nema promatrača nego su i promatrači sudionici zločina, ali ne bih rekla da je to bila većina u Hrvatskoj. U Hrvatskoj je bilo strašno puno ljudi, Hrvata, koji su otišli u partizane. I sam antifašistički pokret u Jugoslaviji bio je najbrojniji u Hrvatskoj. To je svijetla prošlost Hrvatske. Danas se toliko govori o zločinima partizana, a dobrim stranama NDH, pa se onda to sve relativizira na štetu Hrvatske kao države.

NACIONAL: Je li bilo partizanskih zločina?

Naravno da je bilo. Bilo je odmazdi i ne mislim da ih treba prešućivati. Ali ako govorite samo o zločinima partizana, a ne i o onome što su postigli, ako govorite kako je NDH bila vječna težnja hrvatskog naroda i ako tako želite predstaviti to razdoblje, onda štetite ovoj zemlji. Ne samo kao državi nego štetite cijelom društvu. Mladi ljudi onda nemaju pojma o tome što se stvarno dogodilo.

NACIONAL: Osim što ste razmijenili e-mailove s profesoricom Vlatkom Vukelić kada je bilo najavljeno da će ona na Hrvatskim studijima biti voditeljica kolegija o povijesti NDH, ponudili ste joj uvid u arhivu Židovske općine Zagreb koja demantira njene revizionističke stavove. Je vas ona posjetila?

Nije. Ponudila sam joj da dođe u Židovsku općinu. Ona je u nekom predavanju rekla da su Židovi davali svoju imovinu Katoličkoj Crkvi na Kaptolu i da su otišli u Ameriku. To je ozbiljna neistina. U prvom redu, za vrijeme Drugog svjetskog rata Židovima je imovina oteta. Nikome Židovi nisu išta darovali niti su za to imali priliku. Drugo, osobno znam jednu familiju iz Zagreba koja se uspjela domoći Amerike. O tome da je bio moguć lagan odlazak u Ameriku nije bilo govora. Moja mama je bila iz srednje građanske obitelji koja je živjela lijepim životom. Djeca su se školovala, roditelji radili, imali su puno prijatelja. I onda se odjednom dogodilo da su bili poniženi, pobijeni, protjerani. Osiromašeni i opljačkani. To se dogodilo.

NACIONAL: Je li netko iz vaše obitelji završio u koncentracijskom logoru?

Naravno da je završio. Iz moje šire obitelji neki su članovi završili u Auschwitzu. Moji djed i baka, koji su se nakon 1948. odselili u Izrael, s maminom mlađom sestrom otišli su u internaciju u Italiju. Bili su izbačeni iz svog stana u Masarykovoj ulici u Zagrebu. Uspjeli su nabaviti krivotvorene dokumente i napustiti Zagreb. I mlađa mamina sestra Estera s njima je uspjela pobjeći u Italiju. U Italiji su se skrivali cijelo vrijeme rata. Moja omama, a to je njemački izraz za baku, bila je kći rabina, židovskog svećenika u Koprivnici. Nikada nisu konvertirali, a budući da su bili košer pa su jeli samo rižu i tjesteninu, to im je bilo jako teško. Moja jedanaestogodišnja teta nije mogla ići u školu u Italiji jer nisu prešli na katoličanstvo. Međutim, jedan katolički svećenik skrivao ju je i brinuo se o njoj.

NACIONAL: Znači, i među katolicima u samoj Crkvi bilo je ljudi koji skrivali Židove?

Taj katolički svećenik učio je moju tetu sve školske predmete. Ona je perfektno naučila talijanski i davao joj je sve knjige o svecima tako da je ona puno naučila i o katoličanstvu. Taj svećenik bio je fantastičan čovjek, a kad je 1943. Italija bila okupirana od Nijemaca, on je moju obitelj skrivao u najzabitijim zaseocima po talijanskim brdima. Kad su njeni roditelji odlazili u Italiju, moju mamu, koja je imala 19 godina, poslali su kod tete u Beograd, a njena starija sestra otišla je direktno u partizane, u Bosnu. U Beogradu je i mama tražila put da ode u partizane, ali tamo nije bilo partizana. Vratila se u Zagreb, a tu više nije bilo ni stana, a ni njenih prijatelja.

NACIONAL: Pa kako se onda vaša mama bez stana i prijatelja snašla u Zagrebu?

Skrivala ju je prijateljica nedaleko od HNK-a. Tamo je stanovala. U jednoj sobi bila je njemačka telefonistica, a u drugoj se skrivala moja mama. Mama je tu svoju prijateljicu i njenu mamu krajem devedesetih godina proglasila Pravednicima među narodima. Zvala se Đurđa Belić.

NACIONAL: Kakvo je značenje te titule Pravednika među narodima?

To dodjeljuje Yad Vashem u Izraelu, službeni memorijalni centar posvećen žrtvama holokausta, ljudima koji su spašavali Židove tijekom Drugog svjetskog rata, a da su time izlagali i vlastite živote.

NACIONAL: Što je Šoa akademija, koju vodite?

Šoa akademiju smo osnovali s namjerom edukacije o holokaustu, ali nije nam bila ideja da time gnjavimo ljude i nekome namećemo osjećaj krivnje. Želja nam je bila naviknuti mlade ljude na druge i drugačije. Do čega može dovesti neosjetljivost za druge i drugačije, pokazala je upravo sudbina Židova. Svaki narod može doživjeti ono što su Židovi doživjeli u holokaustu. Holokaust se dogodio kao europski projekt jer je obuhvatio sve zemlje Europe, ali i s namjerom da postane globalni, svjetski projekt.

NACIONAL: Nisu li Sjedinjene Američke Države otvorile svoja vrata Židovima spašavajući ih od pogroma?

Amerika je primila vrlo mali broj Židova. Poznat je genocid i nad Armencima, a genocidi se i danas događaju, ali na ograničenom prostoru. Holokaust je bio planetarni genocid. Zato su i Ujedinjeni narodi utvrdili Međunarodni dan holokausta 27. siječnja, na dan kada je Crvena armija oslobodila Auschwitz. Upravo sa svrhom da se upozna sve ljude svijeta s time što se dogodilo i što se uvijek može dogoditi. Ne samo Židovima. Na našoj Šoa akademiji ne predaju Židovi, nego renomirani hrvatski sveučilišni profesori. Osim Žarka Puhovskog nitko od njih nije Židov, a taj posao rade volonterski, bez ikakve novčane naknade. Rade ga svesrdno već deset godina i za taj se posao ozbiljno moraju pripremati.

NACIONAL: Tko su ti profesori koji predaju u Šoa akademiji?

To su Mirjana Krizmanić, Snješka Knežević, Hrvoje Klasić, Neven Budak, Tvrtko Jakovina, Renato Matić, Žarko Puhovski, a za ljudska prava zadužen je naš Zoran Pusić, kojemu je ta tema specijalnost.

NACIONAL: Kakav je program Šoa akademije?

Obrađujemo teme bliske današnjoj djeci i mladima. O toleranciji, o humanosti, o osjetljivosti na druge i drugačije. Recimo, kada je riječ o LGBTQ zajednici, da pokušaju zamisliti kako se osjeća takva osoba u djetinjstvu, u mladosti. Kako se suočavaju sami sa sobom i s vlastitom obitelji zbog toga što su drugačiji. Svatko od nas je u jednom trenutku života drugačiji od okoline u kojoj djeluje. Prema tome, manjine, bile one nacionalne, vjerske ili seksualne, osjetljive su i ranjive i potrebna im je pomoć sredine u kojoj žive. Namjera je djecu i mlade potaknuti na to da se zamisle u situaciji u kojoj je onaj drugi i drugačiji. Uvijek je moguće da se i on nađe u sličnoj situaciji iz bilo kojeg razloga. Nastojimo pomoći u stvaranju boljeg društva. Ideja nije da se samo uči o holokaustu kako bi se pokazalo tko je za njega kriv.

NACIONAL: Možete li izdvojiti neki konkretan primjer djelovanja Šoa akademije?

Osim svjedočenja preživjelih iz holokausta, što je možda najvredniji i najimpresivniji dio naše edukacije, na Šoa akademiji u Zagrebu bio je i „Marš živih“. Taj „Marš živih“ čine potomci nacista. To su mladi ljudi iz nacističkih obitelji odgojeni u Njemačkoj, ali za to dugo nisu znali. Njihove bake i djedovi bili su na neki način uključeni u nacistički pokret. U jednom trenutku oni su spoznali da su ljudi koje oni toliko vole, bili zločinci. Na tim susretima govore o svojim iskustvima, kroz kakva su stanja prolazili, kako je važno s tim se suočiti. Putuju po cijelom svijetu, a u Zagreb je došla skupina od njih desetak. Sastaju se s ljudima koji žele čuti njihove priče, a pojedine skupine putuju u različite zemlje, pa tako i u Izrael ili u Auschwitz u Poljskoj. Prije četiri godine tako se jedan takav „Marš živih“ predstavio i u Novinarskom domu u Zagrebu.

NACIONAL: Zašto ste kao važnu činjenicu u djelovanju Šoa akademije izdvojili baš taj „Marš živih“ mladih Nijemaca?

Zato što je to jako poučno i važno. Kroz katarzu koju su oni osobno prolazili i njihov odnos, koji su nekako uravnotežili, kao i pomirenje koje su doživjeli, puno se postiglo i za ukupni društveni razvoj u Njemačkoj.

NACIONAL: Hoće li se katarza kakvu su prošli ti mladi Nijemci doživjeti u Hrvatskoj? Napokon, hoće li na prostoru Jugoslavije ratovi ikada završiti?

Ne znam. Nemam odgovor na to pitanje. Mislim da je svakodnevno komemoriranje žrtava u Domovinskom ratu kontraproduktivno. Naravno da ti ljudi zaslužuju njegovanje sjećanja na svoju žrtvu, ali da se gotovo svakoga dana u Dnevniku obilježava neka komemoracija, da se stalno podsjeća ljude na strahote rata, mislim da je loše. Već su odrasle generacije rođene nakon rata. Ne mogu reći da će doći do pomirenja jer se teško s tim strahotama rata pomiriti. Zato se i seminari Šoa akademije održavaju dva do tri puta godišnje. Zamislite da svakoga dana podsjećamo na to što se Židovima dogodilo za vrijeme Drugog svjetskog rata. Dosta je toga. Ne zato što je to previše, nego zato što je ljude dovoljno o tome osvijestiti, a ne da ih se time truje. U redu je pokazati da je Hrvatska izašla kao pobjednik u Domovinskom ratu, ali objavljivati svakodnevne komemoracije upitno je koliko pomaže.

NACIONAL: Čime bi se to moglo nadomjestiti?

Evo primjera, koji mi je ispričao Slavko Goldstein. Dva prijatelja, partizanska generala, jedan iz srpskog, a drugi iz hrvatskog sela, kada je devedesete krenula balvan revolucija, obojica su otišla u svoja sela razgovarati sa seljacima. Tumačili su im što se događa i ta dva sela nikada se nisu zaratila i nijedan zločin nije se tamo dogodio. To je primjer koji bi trebao doživjeti promociju u javnosti. Zato je medalja Pravednika kod Židova važna. Da bi se pokazalo koliko ima dobrih ljudi i koliko to cijene oni koji su mogli biti žrtve. Već je došlo vrijeme da se počnu isticati dobri primjeri u Domovinskom ratu, djela dobrih ljudi s jedne i druge strane.

NACIONAL: Kao voditeljica Šoa akademije, kako gledate na ulogu HAZU-a u tim pitanjima?

O HAZU-u nisam razmišljala, ali sam zato puno razmišljala o Hrvatskom državnom arhivu. Gledala sam snimku predstavljanja jedne knjige pod pokroviteljstvom Hrvatskog državnog arhiva i njegova ravnatelja Dinka Čuture. To je bilo nevjerojatno, a bilo je predstavljeno kao „treće izdanje spektakularne knjige uglednog hrvatskog povjesničara Stjepana Loze ‘Homogena Srbija 1941’“. Na tom događanju mogla se čuti i povijesna besmislica da su „Srbi formirali ideologiju genocida prema Hrvatima, pa je za vrijeme Drugog svjetskog rata u znatnoj mjeri i proveli dok su istovremeno klevetali Hrvate za zločine koje nikada nisu počinili, i to u patološkim dimenzijama“. Dakle, bilo je rečeno da hrvatskog genocida nad Srbima nije bilo, a Stjepan Lozo otišao je i najdalje u svojoj interpretaciji tvrdeći da su „Srbi počinili genocid nad Hrvatima, a onda izmislili genocid nad Srbima“. Ti povjesničari pokušavaju uvjeriti i hrvatsku javnost da hrvatskog genocida nad Srbima nije bilo. U takvom revizionističkom tonu govorio je i sam ravnatelj Arhiva Dinko Čutura. Uvjerena sam da je za naciju jedino zdravo govoriti istinu. Činjenica da je NDH bila zločinačka i da je provođenjem rasnih zakona vršila genocid ne samo nad Židovima, nego i nad Srbima i Romima, te ubijala i progonila nepoćudne Hrvate, ne čini hrvatski narod genocidnim, ali Nezavisnu Državu Hrvatsku, svakako.

NACIONAL: Ipak, ovo vaše ukazivanje na promociju knjige Stjepana Loze nije priča o holokaustu?

Nije neposredno priča o holokaustu, ali kad se uzdiže NDH, a njeni se zločini relativiziraju, to je automatski upereno protiv Židova. Tada je od ustaške ruke stradalo 80 posto Židova. Prije Drugog svjetskog rata u Zagrebu je živjelo 12.000 Židova. Preživjelo ih je 3000, od kojih je 1500 otišlo u Izrael, a 1500 ih je ostalo. Danas u cijeloj Hrvatskoj ima najviše 2000 Židova.

NACIONAL: Postoji li sukob među židovskim organizacijama u Zagrebu?

Danas više tog sukoba nema. Postojali su i ozbiljni prijepori, ali više ih nema. Nažalost, ima više organizacija, a bili bismo puno jači da je samo jedna. Na čelu Židovske općine Zagreb je Ognjen Kraus, a rabin je Luciano Prelević, a druga organizacija je Bet Israel čiji je rabin Kotel Da-Don.

NACIONAL: A koja od tih dviju organizacija ima kontrolu nad parkiralištem u Praškoj ulici u neposrednoj blizini Trga bana Jelačića, na mjestu gdje je prije Drugog svjetskog rata bila sinagoga?

Parkiralište pripada Židovskoj općini Zagreb, jer je i zemljište naše.

NACIONAL: Zar nema i Bet Israel aspiraciju na to zemljište?

I to je prošla svršena stvar, pa na to više nitko ne aspirira.

NACIONAL: Hoće li na tom zemljištu biti sagrađena nova sinagoga?

Sinagogu se nikada nije mislilo graditi. Nema se za koga graditi veliku sinagogu, ali mislili smo graditi židovski centar sa svim mogućim židovskim sadržajima, pa naravno i sa sinagogom, ali za to treba jako puno novca, a mi nikada nismo imali dovoljno sredstava da bismo sami gradili. Točno je da smo imali velikih ambicija, ali to se nije ostvarilo. Pitanje je i hoće li se ikada ostvariti. Dok se to ne ostvari, tamo će ostati javno parkiralište.

NACIONAL: Naplaćuje li tamo parkiranje vaša Židovska općina?

Ne naplaćujemo mi. To smo zemljište dali u najam.

NACIONAL: Napokon, kako ocjenjujete „godinu isporuke“, kako je premijer Andrej Plenković nazvao proteklu 2022.? Ostvarena su dva hrvatska strateška cilja: ulazak u Schengen i uvođenje eura.

U toj „godini isporuke“ o kojoj govori premijer Plenković mislim na ove stradalnike potresa na Baniji. Nakon dvije godine nitko više nije smio biti u kontejneru. Kakva je budućnost pred tom većinom starih ljudi? Nikakva. Nakon potresa u Skoplju 1963. godine nijedan čovjek poslije 155 dana nije bio bez stana, bez novog doma. A potres u Skoplju bio je katastrofalan. Nestao je gotovo cijeli grad. Poginulo je 1070 ljudi, više od 3000 bilo ih je ozlijeđeno, a najmanje 120.000 ostalo ih je bez doma. U Makarskoj je to bilo još brže učinjeno, kao i u Banjaluci, ali Skoplje je ipak bio ogroman grad. Sjećam se tog potresa iako sam bila mala. Ljudi se u svijetu suočavaju s potresima, ali države, jer to nitko drugi i ne može napraviti, različito to rješavaju. Ali rješavaju tako da zbrinu ljude za nastavak normalnog života, a ne u kontejnerima. I nakon ne tako davne velike poplave u Gunji ljudi su bili zbrinuti za godinu dana.

---

Prepiska Sanje Zoričić Tabaković i Vlatke Vukelić

Nacional objavljuje i prepisku elektroničke pošte između Sanje Zoričić Tabaković, predstavnice židovske manjine u Gradu Zagrebu, i Vlatke Vukelić, profesorice na Fakultetu hrvatskih studija i voditeljice doktorskih studija na tom fakultetu.

Ta je prepiska započela u listopadu 2016. godine kada je Sanja Zoričić Tabaković kritički reagirala na jedno predavanje profesorice Vlatke Vukelić i pozvala je da posjeti Židovsku općinu u Zagrebu i dobije uvid u njihovu bogatu arhivu. Profesorica Vukelić odgovorila je tek u travnju 2017. navodeći da tu e-mail adresu ne koristi često, a to je bila adresa Hrvatske stranke prava AS (Ante Starčević) u kojoj je bila dopredsjednica. Već iz te činjenice moglo se zaključiti da komunikacija neće biti nastavljena.

Sanja Zoričić Tabaković:

Mon, October 24, 2016 9:06 am, Sanja Tabakovic wrote:

Poštovana,

slučajno sam na internetu naišla na vaše predavanje iz lipnja ove godine u kojem, između ostaloga, navodite da su za vrijeme II svj. rata Židovi svoju imovinu ostavljali Crkvi, jer su se “planirali vratiti iz Amerike, što se nažalost ili na sreću nije dogodilo”.

Pitam se da li vi kao povjesničarka takve konstatacije navodite jer ne znate istinu ili je namjerno izvrćete. Naime, Židovi za vrijeme II sv. rata nisu odlazili u Ameriku (to je uspjelo tako zanemarivom broju da nije vrijedno spomena), već im je imovina slijedom rasnih zakona, koji su bili na snazi u NDH, bila oteta, a oni ubijeni na vrlo različite i domišljate načine. Neki su ubijeni u logorima, neki na pragovima svojih kuća i stanova, i to cijele porodice, od najstarijih članova do najmanjih beba. Tako je 80 posto cjelokupne židovske populacije uništeno od ustaša u II. svj. ratu.

Onih 20 posto preživjelih spasili su se prvenstveno zahvaljujući svom bijegu u partizane, a neke su spasili nevjerojatno hrabri i čovječni Hrvati, kojima smo zahvalili proglašavajući ih pravednicima među narodima. Ako vas zanimaju točne brojke, u Židovskoj općini Zagreb imamo vrlo detaljnu arhivu o sudbini zagrebačkih Židova, a i njihovoj imovini. Od 38 velikih predratnih židovskih općina sa sinagogama, ostalo ih je 10 od kojih su samo tri s brojem članova većim od 30. Od preživjelih 20 posto, 10 posto je nakon rata otišlo u Izrael, a 10 posto je “nažalost ili na sreću” ostalo ovdje kako bi moglo svjedočiti što se zaista dogodilo. Naravno, ako to netko želi znati.

S poštovanjem,
Sanja Zoričić Tabaković
Predstavnik židovske manjine u Gradu Zagrebu

ODGOVOR

profesorice Vlatke Vukelić s Fakulteta hrvatskih studija

Subject: Re: predavanje
Date: Fri, 28 Apr 2017 06:21:06 +0200
From: Vlatka Vukeli&#263; <****************>
To: Sanja Tabakovic <****************>

Poštovana,

Ne koristim ovaj e-mail baš i tek sam sada pročitala Vašu poruku. Prije svega, izuzetno mi je drago da ste slušali moje predavanje. Nadalje, ne bavim se niti sam se bavila pitanjem stradalnika u 2. svjetskom ratu.

Rečenica koju u predavanju izričem temeljila se na iskustvenom dijelu i pričama moje obitelji o njihovim prijateljima Židovima.

Njihovi prijatelji uspjeli su pobjeći u SAD i dugo godina su se još dopisivali nakon toga. Dakle, tvrdnja je izrečena samo u tom kontekstu. Ako pogledate ono što sampisala i čime se bavim, nikada ne bježim od povijesne istine i povijesnih činjenica. Osobno, bilo bi mi drago da se pokrenu mnoga istraživanja na razini lokalnih zajednica o židovskim obiteljima, otuđenoj imovini u NDH,
kasnijoj Jugoslaviji, povratu imovine, je li taj proces uspješan ili nije i slično. U biti je jako puno tema koje traže epilog struke.

Ako Vaš poziv još stoji, ja bih mu se svakako odazvala, ali Vas molim da me kontaktirate na: ****************.

Srdačan pozdrav, Vlatka Vukelić.