Na samom ušću Dunava u Rumunjskoj, na mjestu gdje ta druga najduža europska rijeka utječe u Crno more, smjestio se gradić Sulina. U prošlosti je Sulina bila pravi kozmopolitski centar u kojem su se miješale različite kulture i u kojem su bili smješteni brojni konzulati, kao i sjedište Europske komisije Dunava, svojevrsnog prototipa današnjeg glavnog izvršnog tijela Europske unije. Nakon što je Dunav prestao biti glavni europski plovni put, Sulina je izgubila na važnosti. Danas mladi ljudi napuštaju grad u potrazi za poslom, a preostali mještani osjećaju kao da ih je Europa zaboravila.

“Ideja za osnivanjem Europske komisije Dunava nastala je u Ujedinjenom Kraljevstvu. Cilj Komisije bio je učiniti deltu Dunava plovnom za velike brodove”, pogleda uperenog prema ušću druge najduže rijeke u Europi, Basil Kiriloff, predstavnik organizacije koja danas upravlja donjim Dunavom i čije se sjedište nalazi u istoj zgradi koja je nekada bila dom Europske komisije Dunava, a danas je u vlasništvu rumunjskog Ministarstva prometa, pripovijeda o tom povijesnom periodu u kojemu se mala Sulina nalazila, iako tek nekoliko godina, u samom centru međunarodnih interesa. Bilo je to u drugoj polovici XIX. stoljeća, točnije 1856. godine. Krimski rat upravo je bio završio i poražena je Rusija izgubila kontrolu nad ušćem Dunava, koje je tek nekoliko godina prije toga preotela Otomanskom Carstvu.

Upravljanje rijekom prepušteno je, dakle, nakon toga Europskoj komisiji Dunava, međunarodnoj organizaciji koja je okupljala sve najvažnije geopolitičke aktere tog doba. Radilo se o svojevrsnoj preteči izvršnog tijela Europske unije kakvog danas poznajemo, nastaloj uslijed Pariškog sporazuma iz 1856. Među misijama ove organizacije bilo je čišćenje i održavanje delte te regulacija prometa u njoj. Njezino sjedište, smješteno u Sulini, na samom istoku zemlje, gdje završava centralni rukavac Dunava, i danas sadrži originalni namještaj iz sredine XIX. stoljeća.

“Kako bi upravljale tom novonastalom europskom organizacijom, ovdje su se okupile sve velike europske sile: Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Prusija (današnja Njemačka), Austrijsko Carstvo, Rusko Carstvo, Kraljevina Sardinija (današnja Italija) te Otomansko Carstvo”, objasnio je Basil Kiriloff. I danas se u Sulini mogu razgledati neke od vila u kojima su obitavali članovi Komisije, otkrio je Kiriloff.

U ovom malom gradu na delti u doba Europske komisije Dunava niknuli su brojni strani konzulati i njegovim su ulicama, koje se nižu paralelno uz rijeku, prošetavali diplomati iz čitave Europe. Bilo je to i vrijeme velikih radova na delti, koje je vodio Britanac Sir Charles Hartley, koji je obavljao dužnost glavnog inženjera gotovo pedeset godina. Dunav je tada bio najvažnija europska prometnica koja je povezivala Beč i Budimpeštu i prolazila nekolicinom kraljevina i carstava. Upravo je tada, 1866. godine, Austrijanac Johann Strauss skladao valcer “Na lijepom plavom Dunavu”.

Danas je u spomen Sir Charlesa Hertleyja ostala tek brončana bista na ulazu u nekadašnju zgradu Europske komisije. Komisija je u naslijeđe Sulini ostavila i svjetionik koji je danas smješten poprilično daleko od obala Dunava, nakon što se zbog sedimenata iz rijeke, nanošenih tijekom godina, promijenio njezin tok. S vrha svjetionika mogu se vidjeti rukavci Dunava koji se protežu daleko na horizontu, dok se na kopnu pogled zaustavlja na kupolama grčkih i ruskih pravoslavnih crkava i krovovima katoličkih i anglikanskih crkava.

Oni nagovještavaju da se u Sulini i danas osjeti njezina multikulturalna, kozmopolitska prošlost. Gradić koji broji nešto više do 3000 stanovnika (prema popisu iz 2011. godine) i dostupan je tek brodom iz grada Tulce, može se pohvaliti izuzetno bogatim kulturnim i arhitektonskim naslijeđem. U Sulini danas žive zajednice Grka, Rusa i Talijana, kao i drugih manjina koje su se tijekom godina nastanile u delti. Iako su neke od tih zajednica danas svedene tek na nekoliko desetaka članova, i dalje njeguju vlastite kulturne tradicije. Tako se, primjerice, mladi iz grčke zajednice svakoga tjedna nalaze u svome kulturnom centru na “stijeni”, kako danas nazivaju ulicu tik uz rijeku, kako bi se, uz mlade rumunjske mještane, učili tradicionalnim grčkim plesovima.

Međutim, kulturološko bogatstvo nije dovoljno kako bi mladi ljudi ostali u Sulini.

Poput Hrvatske, Rumunjska je također suočena s masovnim iseljavanjem pa je zemlja od 21 milijuna ljudi u 2002. spala na 19,9 milijuna u 2014., a iseljavanje posebice pogađa ruralna područja. I dok mladi odlaze iz Suline na studije ili u potrazi za poslom, tradicionalna zanimanja poput ribarstva, koje predstavlja jednu od najznačajnijih privrednih djelatnosti regije, pomalo izumiru.

“Nekada, kada sam ja počeo ribariti, bilo nas je dvjestotinjak u Sulini. Sada nas je pedesetak”, prisjetio se Petre Puškaru. Petre poznaje rukavce i zakutke Dunava kao svoj džep. Ovaj ribar od kojih šezdesetak godina, rumenog lica i bujne kose koju krasi sijedi pramen tik iznad čela, peca na Dunavu već više od dvadeset godina. Peca mrežama, a ulov su mu najčešće somovi, šarani i skuše. “Ranije je taj posao bio potpuno drugačiji”, dodao je. “Ranije” se odnosi na doba komunizma, kada je ribolovna djelatnost bila u rukama države i svi su ribari bili njezini zaposlenici. Tada je biti ribarom značilo imati siguran posao, dok sada svaki ribar ujedno treba biti i poduzetnik pa Petre kaže da više vremena provodi ispunjavajući formulare nego pecajući. “Ako se želiš baviti ribarstvom, trebaju ti razne dozvole. Dok ishodiš sve te dozvole, prođe te želja za ribarenjem. A bez dozvola nisi pravi ribar, nego krivolovac”, objasnio je. Požalio se i da svake godine ima sve više i više pravila i restrikcija pa je, recimo, s mrežama za koje on posjeduje dozvolu moguće ribariti tek na proljeće i ujesen.

Petre je danas u mirovini te ribari uglavnom za vlastite potrebe, a ne kako bi prodao ulov. A kada i ulovi nešto više ribe, nema je gdje preprodati, požalio se. Tržište u Sulini je premaleno te ribari sav svoj ulov prodaju kerhanama – ribarnicama “na veliko” koje otkupljuju ulov od lokalnih ribara kako bi ga kasnije preprodale na većim tržištima, u Costanzi ili u Bukureštu. Između ribara i vlasnika tih ribarnica odnosi nisu uvijek harmonični. “Kada ja prodam ribu lokalnoj kerhani, dobijem najviše tri leja (4,7 kuna) po kilogramu, a oni je preprodaju po sedam ili osam leja (oko 12 kuna)”, rekao je Puškaru. Smatra i da su tri kerhane, koliko ih Sulina broji, u međusobnom dogovoru pa određuju cijene kakve njima odgovaraju. “A ni u što ne investiraju, ribari sami snose sve troškove. A barka, mreže i benzin su skupi”, požalio se Puškaru.

Situacija je daleko bolja ako ste vlasnik takve ribarnice. Potvrdio je to Vlad Vatamanescu, za kojega ribarenje predstavlja dobar posao. On je vlasnik najveće kerhane u Sulini koja jedina ima kapacitete i dozvole za ribarenje u obližnjem Crnom moru. Kerhana zapošljava svoje ribare, ali i otkupljuje ribu od lokalaca. Iako većinu ribe preprodaju u većim rumunjskim gradovima, dio ulova ostaje i na lokalnim tanjurima. Ovaj je 24-godišnjak nervoznih pokreta, rijetke brade i zalizane tamne kose, naime, i upravitelj najvećeg ribljeg restorana u Sulini kojeg je naslijedio od oca. Smješten nasuprot glavnom šetalištu uz Dunav, restoran Mareu Negra na glasu je kao mjesto u koje se treba otići ako se želi probati lokalna riba. Unatoč tome što smo u više navrata čuli glasine da riba servirana u restoranu dolazi iz zamrzivača supermarketa, a ne iz mreža lokalnih ribara (što Vatamanescu odlučno odbija), restoran je i dalje najpopularnija gastronomska destinacija za turiste.

Delta Dunava, u kojoj je Sulina jedino urbano središte, jedna je od glavnih turističkih destinacija Rumunjske. Deltu je UNESCO uvrstio na svoju listu Svjetske baštine, kao mjesto velikog prirodnog značaja, budući da se radi o drugoj najvećoj i najočuvanijoj delti Europe, carstvu pelikana, divljih konja i domu više od 300 vrsta ptica. Budući da je rukavac Dunava koji vodi prema Sulini i najpogodniji za plovidbu, većini turista taj je gradić i jedna od glavnih destinacija.

Na brodu koji vozi iz Tulce za Sulinu susreli smo tako Annu Doppler, mladu studenticu likovnih umjetnosti iz Beča, koja je četverosatnu vožnju iskoristila za slikanje pejzaža koji se izmjenjuju uz rijeku. Velikim potezima kista, miješajući boje s vodom iz Dunava, Anna slika razglednice koje potom šalje svojim prijateljima u Beč. Svoje putovanje ovim pejzažima koji su, prema njezinim riječima, “istodobno veoma raznovrsni, ali se i neprestano ponavljaju”, započela je još u siječnju ove godine. Razglednice koje su stigle na destinaciju želi naknadno izložiti na jednoj izložbi u austrijskom glavnom gradu. “Oduvijek sam živjela blizu Dunava te sam si jednoga dana rekla da moram poći u otkrivanje te rijeke”, prepričala nam je mlada umjetnica. Poput Anne, mnogi se turisti privučeni pejzažima i prirodnim bogatstvom delte Dunava odlučuju na putovanje duž te rijeke.

“Zimi je Sulina pomalo mrtva, ali ljeti dolaze brojni turisti”, potvrdio nam je Emil, mladi taksist koji je u Sulinu došao prije godinu dana. Emil je iz Babadaga, gradića smještenog kojih 35 kilometara južno od Tulce, ali se preselio u Sulinu zbog posla. U slobodno vrijeme Emil radi u jednoj od dvadesetak mini taksi kompanija i kaže da je zadovoljan svojim dodatnim poslom, dodatnim izvorom prihoda.

“Naravno, potrebno nam je da turisti nastave dolaziti u Sulinu kako bi grad i dalje živio. Uz ribolov, turizam je najznačajnija djelatnost za razvoj grada”, objasnila nam je knjižničarka Ilinca Mihăilă. Rekla nam je i da je njezina kći morala napustiti Sulinu jer za nju nije bilo posla. “Sada živi u Bukureštu, profesorica je francuskog i engleskog. Ne može predavati u Sulini jer ima malo učenika i nema dovoljno posla za profesore”, dodala je.

Poput Emila i Ilince, mnogi mještani Suline upravo u turizmu vide spas za lokalnu ekonomiju. No povećani broj turista iz godine u godinu predstavlja i rizik za osjetljivi ekosistem delte. Iako je broj turista još uvijek daleko od fenomena masovnog turizma kakvog poznaje hrvatska obala – prema okvirnim brojkama, deltu je posljednjih godina posjetilo nešto više od 100.000 ljudi po sezoni – Mihai Petrescu, botaničar svjetskog glasa s adresom u Tulci, koji istražuje floru i faunu rijeke proteklih dvadeset godina, smatra da opasnost postoji. “Nisam stručnjak za onečišćenje pa ne mogu govoriti o tome, no povećani broj motornih brodova svakako ima utjecaja na faunu delte. Zagađenje bukom protjeruje ptice i ribe, što onda svakako ima utjecaja na čitav ekosistem”, objasnio je Petrescu. Dodao je i da povećan prihvat turista dovodi i do povećanje gradnje. “Vidimo tako sve više zgrada koje ne odgovaraju tradicionalnoj arhitekturi. Povećana izgradnja dovodi i do sve većeg ‘vizualnog zagađenja’ te iscrpljivanja lokalnih resursa”, smatra on.

Lokalce koji se bave ribolovom, pak, više brine nešto drugo. Peter Puškaru i Vlad Vatamanescu, iako ne dijele viziju razvoja ribarstva u Sulini, slažu se u tome da je za opstanak ribe potrebno očistiti rukavce rijeka. “Decolmata, decolmata”, ponavljaju obojica taj tehnički termin koji na rumunjskom znači očistiti korita rijeke od sedimenata. Naime, kako se povećava razina sedimenata u Dunavu, ribe imaju sve manje mjesta za slobodan prolaz te se mjesta njihovih tradicionalnih mrijestilišta pomiču. “Ima sve manje i manje ribe. Kako bi se riba razmnožavala, potrebno je da voda cirkulira, da se riba može slobodno kretati… U suprotnom, ne samo da će biti sve manje ribe, nego će doći i do bolesti u riba”, zaključio je Peter Puškaru.

Uklanjanje viška riječnih nanosa traži, pak, značajna financijska sredstva. Godine 2015. izvedena je akcija čišćenja na 15 kilometara rukavca Dunava koji vodi do Suline, na potezu iznad Tulce. Ukupni trošak ove akcije iznosio je dva milijuna eura. Radi se o trošku koji ne može snositi samo lokalna zajednica, smatra Vlad Vatamanescu. “Problem ne možemo riješiti ovdje, mi sami. Moramo se udružiti, i to ne samo mi na delti, već i ostali koji žive na Dunavu, od Dunava. I to prije nego što u jednom trenu shvatimo da je riba nestala…. ” zaključio je.