ANDREJ GAĆINA: ‘Bio sam prosječno talentiran, ali me upornost dovela do uspjeha’

Autor:

03.04.2024., Zagreb - Andrej Gacina, stolnotenisac. 

Photo Sasa ZinajaNFoto

Saša Zinaja/NFOTO

Zadarski stolnotenisač Andrej Gaćina ovog će ljeta peti put nastupiti na Olimpijskim igrama. Za Tempo kaže kako je bio talentirani nogometaš koji je sve napustio kada se zaljubio u stolni tenis

Hrvatski stolnotenisač Andrej Gaćina (37) nastupit će ove godine u Parizu na svojim petim Olimpijskim igrama. Među olimpijcima Zadranin Gaćina debitirao je 2008. u Pekingu, tadašnja hrvatska momčadska selekcija s njim, Zoranom Primorcem i Ruiwom Tanom stigla je do razigravanja za broncu koju nisu osvojili. Četiri godine kasnije u Londonu Gaćina je ispao u osmini finala, u Rio De Janeiru 2016. došao je do trećeg kola, a na Igrama u Tokiju održanim 2021. godine pojedinačno je izgubio u drugom kolu od bivšeg europskog prvaka Francuza Emmanuela Lebessona, dok je momčadski uz Tomislava Pucara i Franu Tomislava Kojića ispao od Tajvana u prvom kolu.

TEMPO: Plasman u Pariz osigurali ste u veljači ulaskom u osminu finala Svjetskog prvenstva u Južnoj Koreji, kako se osjećate sada kada znate da idete na svoje pete Igre, jesu li uzbuđenje i sreća na istoj razini kao i uvijek ili ste s godinama, iskustvom i brojem plasmana ipak donekle „navikli“ na ovako nešto?

Ne mogu reći da sam uzbuđen kao kad sam išao na svoje prve Igre, Peking 2008. je za mene ipak bio poseban. San svakog sportaša je plasirati se na Olimpijske igre, mogu reći da sam u Pekingu osjećao tremu, osjećao sam veličinu tog natjecanja. A ove sada, pete Igre? Ha, sretan sam što sam se plasirao, tako se sada osjećam, nisam bio siguran hoću li se uopće kvalificirati. Posebno mi je drago što smo se u Pariz kvalificirali i momčadski, to je zapravo došlo prvo, a onda smo se Tomislav Pucar i ja po renkingu plasirali i pojedinačno.

Andrej Gaćina na posljednjim je Olimpijskim igrama u Tokiju izgubio u drugom kolu od bivšeg europskog prvaka, Francuza Lebessona. FOTO: ADEK BERRY/AFP/Profimedia

TEMPO: Za plasman na Olimpijske igre u Pariz mijenjao se sustav bodovanja, o čemu se točno radi?

Dakle, u cilju plasmana na Igre skupljaju se bodovi, pojedinačno i ekipno, svi ti bodovi uzimaju se zajedno u, recimo to tako, jedan koš, i zbroj svih tih bodova tvori svjetsku rang listu. Prije Svjetskog prvenstva smo imali dosta bodova i bili smo, ako se ne varam, 13. država na svjetskoj listi i po našim računicama na SP nam je trebao ulaz među najboljih 16, vjerovali smo da smo s tim rezultatom 99 posto osigurali odlazak u Pariz. Tako je i bilo, plasirali smo se u osminu finala iako nije bilo jednostavno. Otišao sam na SP ozlijeđen, sve mečeve sam odigrao pod ozljedom tako da smo svi u reprezentaciji bili presretni što smo uspjeli odraditi zacrtano.

TEMPO: SP ste odigrali s ozlijeđenog stražnjom ložom desne noge, to je vaš kronični problem, čini se da ste isti mišić ozlijedili nebrojeno puta.

Do sada sam, ako dobro pamtim, imao 11 ruptura tog istog mišića, s tim da zadnje dvije ozljede, tu mislim i na ovu sa SP-a, nije bila u pitanju ruptura nego samo istegnuće, što je i dobro i loše. Dobro jer za promjenu nije bila ruptura, loše jer se opet slična stvar ponovila. Stvarno radim sve što mogu da se to ne bi ponavljalo, ali puno mečeva, putovanja, naravno i godine su već tu.

‘Sretan sam što sam se plasirao, nisam bio siguran hoću li se uopće kvalificirati. Posebno mi je drago što smo se u Pariz kvalificirali i momčadski’

TEMPO: Na Svjetskom prvenstvu ste imali, posebno s obzirom na vašu ozljedu, jednu otegotnu okolnost, čak tri ogleda, i to važna, u samo 24 sata, Kuba, Brazil pa Portugal u osmini finala. Kako je moguće da se tako nešto dogodi na tako velikom natjecanju?

To je baš bilo teško, jako loše prema nama igračima, iako možda organizatori nisu najodgovorniji za to, nego svjetska stolnoteniska federacija. Ponašaju se kao da uopće nemaju takta. Kina je bila prva u našoj skupini i bila je slobodna zadnji dan grupnog dijela natjecanja, i još jedan dan, jer su kao prvoplasirani bili slobodni u šesnaestini finala. S druge strane mi smo morali igrati tri meča u 24 sata, to nam je uzelo danak prvo protiv Brazila jer se Pucar nije dobro osjećao, bio je jako umoran, ali na sreću izvukli smo taj meč koji nam je bio strašno važan. Naravno, bili su nam važni i prethodni mečevi u grupi, dobili smo Mađarsku i Belgiju, protiv Kine je naravno bila nemoguća misija pobijediti, i onda smo došli u situaciju da protiv Brazila igramo za osminu finala, što smo i napravili.

TEMPO: S obzirom na ozljedu, kako ste uopće uspjeli odigrati sve te mečeve?

Tješilo me je da je u pitanju samo istegnuće mišića, ne i ruptura, makar se te dvije razine ozljeda tretiraju praktički jednako. Čak sam se u prvom meču na početku osjećao dobro, naravno da to nije dugo trajalo i samo sam se nadao da će mi noga izdržati do tog meča u razigravanju, jer kao što sam rekao, znali smo da će meč za ulazak u zadnjih 16 biti ključan za Olimpijske igre. Zahvaljujući nekim mojim vježbama koje stalno radim i sjajnom fizioterapeutu Mislavu Mlakaru koji je odradio odličan posao, uspio sam izgurati Svjetsko prvenstvo do kraja. Sada je taj mišić već jako dobro.

‘Netko može pomisliti da imam problem s ozljedama jer nemam kondicijskog trenera. Međutim, iste stvari su mi se događale i dok sam radio s trenerima’

TEMPO: Ista ozljeda istog mišića zaustavila vas je i u borbi za medalju na Europskim igrama prošle godine u poljskom Krakowu.

Da, bio sam u životnoj formi, stvarno dobro sam igrao i onda me u četvrtini finala presjeklo i tada je dijagnoza rekla da se radilo o istegnuću. Čak sam uspio do kraja dobiti taj meč, ali sljedećeg dana u polufinalu stvarno nisam mogao dati svoj maksimum. Povezao sam ozlijeđenu nogu, pokušao sam, ali mladi Francuz protiv kojeg sam igrao, on je sada u top 10 na svijetu, u toj situaciji za mene je ipak bio prejak. Pitanje je što bi bilo i da sam bio zdrav jer je momak sjajan igrač, ali s obzirom na to koliko sam se dobro u tom periodu osjećao, vjerujem da bi bio gust meč, ovako je bilo 4-0 iako su prva dva seta bila dosta izjednačena. Meč za treće mjesto nisam niti igrao, u dogovoru s fizioterapeutom i trenerom odlučili smo da nema smisla uopće pokušati igrati u tom stanju.

TEMPO: Kakav vam je raspored natjecanja i priprema do Olimpijskih igara?

Imam neke ligaške mečeve u Italiji, a onda me čeka dosta turnira. Bit će važno pred Olimpijske igre uhvatiti što više bodova i doći do što bolje pozicije jer mi je cilj uhvatiti status nositelja, što onda naravno donosi lakši ždrijeb, barem u prvom kolu. Doduše, na Olimpijskim igrama nema lošeg igrača tako da ni status nositelja ne mora nužno značiti da će ždrijeb biti lagan. Doslovno, na Igrama svaki meč koji dobiješ je velika stvar. Tamo će biti, ako se ne varam, 84 igrača u ždrijebu, iz svake države najviše po dvojica, a za status nositelja za mene bi bilo dobro da budem među prva 32 što znači da, u teoriji, u šesnaestini finala igram protiv nekoga iz prvih 16. Naravno, bilo bi idealno da sam među prvih 16 nositelja, ali za to bih trebao odraditi do početka Igara vrhunski, napraviti baš jak rezultat. Bit će dobro i ako budem među 32, a za sad trenutno i jesam među 32.

Andrej Gaćina s trenerom Nevenom Karkovićem, ujedno i izbornikom hrvatske reprezentacije, te Hanom Arapović, velikom nadom hrvatskog stolnog tenisa. FOTO: Sanjin Strukic/PIXSELL

TEMPO: Član ste Apuania Carrare, talijanskog kluba u kojem sigurno imate dosta obaveza. Kako uspijevate organizirati vrijeme između treninga, kluba, reprezentacije i brojnih turnira?

U zadnje dvije i pol godine, koliko sam u klubu, sa mnom je i Tomislav Pucar, osvojili smo sedam titula. To je najjači klub u Italiji tako da oni neke mečeve mogu odraditi i bez nas, pojačanja sa strane. Iz tog razloga i ne provodim previše vremena u Italiji, na godišnjoj razini tamo idem od deset do 12 puta, što nije puno i nije problem.

TEMPO: U Italiju idete praktički samo na mečeve pa trenirate u Zagrebu. Tko je u vašem stručnom timu?

Moj trener je Neven Karković, ujedno i izbornik naše reprezentacije, a pomoćni trener je moj brat Željan. Kondicijskog trenera sada više nemam, imam dosta iskustva pa sam odrađujem kondicijske stvari i mogu reći da, kada sam redovan, to mi sasvim dobro ide, iako priznajem da ponekad stvarno nije lako gurati na treningu samog sebe. Znam da netko sada može pomisliti da imam problem s ozljedama jer nemam kondicijskog trenera. Međutim, iste stvari su mi se događale i prije, dok sam radio s trenerima kondicije. Zapravo smo se tako i dogovorili, s obzirom na moje godine i iskustvo, ne samo igračko nego i trenažno, da nastavim raditi sam osluškujući svoje tijelo. Vježbe koje treba raditi znam, a na meni je da ih po svom osjećaju ubacujem u obimu koji smatram da mi je potreban.

TEMPO: Zanimljivo je da ste kao šestogodišnjak počeli prvo krenuli s nogometom, a onda vas je rat odveo u stolnotenisku dvoranu. Prvi nogometni trener vam je bio Željko Živković, poznati zadarski trener kod kojega je prve nogometne korake napravio i Luka Modrić.

Brat i ja smo u Zadru krenuli s nogometom, a kako je Zadar 1992. bio praktički potpuno pod opsadom, a treninzi su se i dalje, koliko se moglo, održavali, roditelji su odlučili da se prebacimo na neki sport gdje ćemo ipak biti malo zaštićeniji. S obzirom na to da se uz igralište tadašnjeg nogometnog kluba Bagat nalazila dvorana stolnoteniskog kluba koji se tada zvao Dalbank Bagat, roditelji su odlučili da se, prvo brat, prebaci na stolni tenis. Kako sam ja s tatom dolazio na treninge po brata, zamijetio me legendarni barba Tomo Amižić i rekao „dajte mi tog malog, za stolni tenis je važno da se što ranije krene s treninzima“. Tako sam ostao u stolnom tenisu, a u periodu kad je rat jenjavao u klub je po mene došao trener Živković i htio me vratiti u nogomet, govorio je kako sam veliki talent i kako me želi nazad. Tata me pitao želim li se vratiti, rekao sam kako volim stolni tenis i kako želim ostati, i tako je došao kraj mojoj nogometnoj karijeri.

‘Mene je uvijek obilježavala upornost, trener Davor Bilić me zbog te volje i upornosti nazvao Rambo, neki me još uvijek znaju po tom nadimku’

TEMPO: U Zadru ste bili do 12. godine, s bratom koji je tada išao u Zagreb na fakultet ste otišli kako biste nastavili igrati stolni tenis na višoj razini. Kako je bilo preseliti se u tako mladoj dobi?

U Zagreb sam otišao na poziv Večernjeg lista, kluba u kojem je trener bio Goran Radanović. Samo kratko je bila opcija da brat i ja sami idemo u Zagreb, roditelji su odmah odlučili da cijela obitelj seli, nisu htjeli da idemo, naravno brat koji je stariji, ali da ja s 12 godina idem u Zagreb bez roditelja, to za njih nije bila opcija. Da nije bilo obitelji ne vjerujem da bi bilo išta od ove moje karijere koju, evo, još uvijek dobro guram, bili su mi potpora od prvih dana i na tome sam im uvijek zahvalan.

TEMPO: Sada se spremate na pete Olimpijske igre, ali kada ste bili mlađi mnogi nisu baš imali puno vjere u vaše sposobnosti, bilo je situacija u mlađim kategorijama kada, u momentu dok ste bili prvi u Hrvatskoj, niste dobivali pozive za turnire.

Tako je, iako sam imao dobre rezultate, već u svojoj grupi u Zadru sam se profilirao, moram naglasiti da je u toj grupi bilo dobrih igrača. Tomo Amižić je radio sjajno u Zadru, sjećam se jednog TOP 12 turnira, mlađekadetskog ili kadetskog, ne sjećam se točno, na kojem je iz mog zadarskog kluba bilo nas sedam ili osam, to vam govori kakva je konkurencija bila. Mene je uvijek obilježavala upornost, trener Davor Bilić me zbog te moje volje i upornosti nazvao Rambo, neki me još uvijek znaju po tom nadimku. Ta upornost i volja za radom, uz moj talent koji bih nazvao prosječnim, doveli su me do toga da napravim neku karijeru.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.

Avatar photo
isabelkedem223

prije 4 tjedna

Moje ime je Isabella Ethan, želim podijeliti dobre vijesti o svom životu sa svima i onima kojima je potrebna pomoć u braku/vezi. Patila sam šest godina, muž me ostavio i pošao za drugom ženom samo zato što me njegova obitelj nije voljela, i zato što mu nisam mogla dati dijete, plakala sam mjesecima jer se muž razveo od mene. Na internetu sam tražio nekoga tko bi mi mogao pomoći. Upoznao sam toliko mađioničara, svi su prikupljali novac, a da mi nisu pomogli, ali 8. SVIBNJA 2024. vidio sam online donaciju dobrog mađioničara po imenu Dr. Apata. Odlučila sam mu se obratiti kada sam ga kontaktirala, rekao mi je da je moj problem riješen jer sam ga kontaktirala, rekla sam mu sve svoje probleme i obećao mi je pomoći da vratim muža. Dr apata me uputio i pokazao mi što da radim tako da slijedim sve upute i radim ono što je tražio od mene nakon tri dana rekao mi je da će me muž nazvati prije nego što zaspim taj dan i ispričati se. Kad mi je sve ispričao, nazvao me suprug i zamolio me da mu se vratim nakon godinu dana razvoda. Danas dijelim ovu poruku jer želim da svijet zna i da je to dobar posao, a također sam jako sretna što sam trudna i za one od vas kojima je potrebna pomoć, problemi na poslu ili napredovanje kontaktirajte dr. apata danas i riješite svoj problem evo e-pošte: [email protected] Ili WhatsApp / Viber s njegovim brojem telefona: (+447307347648), obećavam ti da će tvoj problem biti riješen