Iako se na ovogodišnjem Splitskom ljetu zbog korone u ansamblu neće izvesti ‘’Smij i suze starega Splita’’ redatelja Gorana Golovka, najdugovječnija predstava festivala, intervju koji je Nacional tim povodom radio s 80-godišnjim glumcem Ratkom Glavinom nije mogao biti neobjavljen. Jer igrat će se ponovno ta predstva koja je već nakon premijere 2010. postala jedna od najomiljenijih, a duh staroga Splita odzvanja mitskim mjestom, bivšim židovskim grobljem na Sustipanu koje je 1950-ih izmješteno na drugu lokaciju. Napravljena je iz zapisa lokalnog poštara o Splitu prije više od sto godina, Ivana Kovačića, kojeg igra Glavina.

Ratko Glavina rođen je u Splitu 1941., 1966. završio je Dramski studio u Novom Sadu, a 1975. bio je na specijalizaciji scenskog pokreta i pantomime u školi Jacquesa Lecoqa u Parizu. Nastupati je počeo 1953. u dječjem kazalištu Titovi mornari i iste je godine glumio u Golikovu filmu ‘’Djevojka i hrast’’. Godine 1965. angažiran je u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu, a bio je i asistent scenskog pokreta. Od 1969. stalni je član splitskog HNK, gdje je od 1981. do 1988. bio direktor Drame, a 1994. je postao ravnatelj Gradskoga kazališta lutaka u Splitu. Odigrao je brojne uloge, igrao je u ‘’Našem malom mistu’’, ‘’Velom mistu’’, a tadašnje Udruženje dramskih umjetnika Hrvatske nagradilo ga je 1971. za ulogu Jure Mutavog u ‘’Drugom libru’’ Marka Uvodića Splićanina i 1980. za ulogu Jacquesa u predstavi ‘’Otvarač za konzerve’’ Victora Lanouxa.

NACIONAL: Predstava ‘’Smij i suze starega Splita’’ na Splitskom ljetu igra sad već desetak godina, kako ste je vi doživjeli?

Ja sam na Splitskom ljetu igrao još 1969., kao mlad glumac, i brojne sam uloge odigrao na tom festivalu. Ali nijedna predstava do ove nije igrala više od tri, četiri ljeta. Ova predstava se igra, evo, već više od deset godina, to je ansambl-predstava i kolege su napravile fantastičan posao, Goran Golovko je dobio i nagradu za najbolju režiju te premijerne sezone, Olja Lozica napravila je genijalnu dramatizaciju. To je sjajna predstava, meni je sad već malo naporno jer sam u godinama, a predstava se igra bez pauze. Igram pisca koji vodi kroz cijelu predstavu, ali ima trenutaka kad igram dječaka od 15 godina. Naravno, i on ima bradu, ali moram se presvlačiti u drugi kostim, a te su presvlake jako brze tako da me to umara.

NACIONAL: Znači, morate biti u formi?

Da, i to tijekom cijele predstave.

NACIONAL: Na što stavljate fokus kad igrate Kovačića, što vam je najvažnije prenijeti publici?

Jako mi je bitan taj starinski jezik, meni to nije problem jer sam Splićanin, ali nije lako dobiti te specifične akcente, želim da ta čakavština dođe do izražaja jer se ona pomalo gubi. Ima i dosta talijanizama koji su u upotrebi svakodnevno, tako da je jezik iznimno važan segment predstave.

NACIONAL: Publika ne prestaje tražiti da se predstava igra, voli tradiciju, želi zadržati stari Split, koliko je to važno?

Ja mislim da je to neizmjerno važno. Predstava se igra na ogromnom prostoru, u klisuri, vidi se more, otoci, fantastičan je to ambijent i to je krcato, jako sam sretan zbog toga.

NACIONAL: Iako predstava prati Split početkom 20. stoljeća, je li to Split vašeg djetinjstva, odrastanja?

Kad je tekst pisan, Split je imao 18.000 stanovnika, to je vrijeme kad je u Splitu došla struja 1922., radio 1925., kad je prvi put taj moj lik vidio avion, kad je prvi put u Split došao automobil, to vam je to vrijeme. On se rodio 1887. pa do Drugog svjetskog rata.

NACIONAL: Je li to Split vašeg djetinjstva? Jer Kovačić ne piše o tijartdićevskom veselom rasplesanom Splitu, već je to Split siromašnih ljudi, skromnih, opisuje težak život.

Ja sam rođen 1941. i mi smo bili velika sirotinja, bio je rat. Živio sam blizu kazališta, ja sam šesto dijete, puno nas je bilo. Oko naše kuće je tijekom Drugog svjetskog rata palo nekoliko bombi, sjećam se toga. Znam da me moja najstarija sestra vodila na Marjan, jer tamo se bježalo od bombi. Međutim, unatoč svemu tome to je bilo jedno fantastično djetinjstvo, nezaboravno.

Neke od glavininih predstava: ‘Spli’ski Akvarel’ iz 1981., ‘Belcanto’ iz 1985. (Lepetić, Perišin, Glavina i Kovačić); ‘Pobuna na Caineu’ iz 1969. (Tadić, Perković, Glavina i Komnenović); ‘Šjora File’ iz 1975. (Genda, Kovačić, Glavina i Dvornik). FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Unatoč tako teškom životu.

Unatoč tome. Sjećam se da smo sjedili na stubama ispred kuće, djeca su se igrala, a mame bi pričale, bilo je tu i harmonike. Kao mulci smo išli u Kaštela, malo krast’ grožđa. Bilo je to famozno djetinjstvo. Ja sam 1953., a tata mi je bio glumac i sestra mi je bila glumica, igrao maloga Palčića, a iste sam godine u HNK igrao Mehu u ‘’Hasanaginici’’ i Krešo Golik je u to vrijeme snimao film ‘’Djevojka i hrast’’, u kojem sam igrao Josipa, kojeg je u odrasloj dobi igrao Ljuba Tadić. Dakle, teatar je moja sudbina od 12. godine života, odonda sam u teatru.

NACIONAL: Dakle, obitelj je bila glumačka pa nije neobično što ste završili u glumi.

Obitelj je bila glumačka, nakon premijera se dolazilo k nama na večeru i druženje, uvijek je bilo veselo. Igrao sam nakon toga u dječjem kazalištu i ‘’Olivera Twista’’, sve što je tada dijete trebalo igrati ja sam te uloge dobivao. Tako da imam staža. Za dvije godine obilježit ću 60 godina profesionalnog rada.

NACIONAL: Šest desetljeća ste na sceni, kako se osjećate kad igrate, zašto toliko volite kazalište?

To je moja sudbina, moj život. Kad gledam moj život, moja supruga je bila balerina, voditeljica baletnog studija, specijalizirala je u pariškom teatru, kći je na akademiji diplomirala organizaciju, sin je u Beču završio za kazališnog producenta, jedna unuka je balerina i igrala je u mom privatnom kazalištu, druga unuka isto tako je balerina, unuk je snimio 200 epizoda ‘’Ruže vjetrova’’, razne druge serije i filmove. Pogledajte, cijela obitelj mi je u kazalištu.

NACIONAL: Cijeli život ste u Splitu, zašto ga volite?

Ja sam 1964. primljen u ansambl HNK u Splitu, ali se tada zatvorila glumačka škola u Novom Sadu koju je, primjerice, završio Boris Dvornik. Umjesto toga otvorio se dvogodišnji studij, kao uvod u buduću akademiju. I mene je splitski HNK poslalo na dvije godine u Novi Sad kao stipendistu. Budući da sam ja to uspješno završio i igrao u repertoarnim predstavama, iz Novog Sada su zamolili moje kazalište da mi dozvole da ostanem još dvije godine. Jasno, to su dozvolili i nakon te četiri godine vratio sam se u Split. Odonda sam u Splitu, dakle samo su te četiri godine bile izvan Splita, ali opet vezane za Split. Bio sam i direktor Drame u dva mandata, direktor Gradskog kazališta lutaka, ali imao sam i svoje kazalište. Ono što mi je bilo posebno drago jest to da sam s mojim kazalištem odigrao tisuće predstava za vrtićku djecu, imali smo oko 20 premijera, to je jako važno. Kad je to moje kazalište Licem u lice u pitanju, značajan je i humanitaran rad koji smo tada ostvarili s nekoliko udruga koje brinu od djeci s poteškoćama u razvoju. U suradnji s nekoliko ustanova i njihovim štićenicima napravili smo, nakon godinu dana vježbanja, uspješnu predstavu. Organizirali smo i festival na kojem su te udruge izvodile predstave, pa se druge godine pridružio i Dubrovnik sa svojim štićenicima, a nakon toga i Krapina i Ljubljana. Od sedam predstava na tom festivalu njih šest se izvelo i na šibenskom festivalu. Treće godine su te predstave ‘’šetale’’ po svim županijama i dokazale da se može napraviti uspješan projekt.

‘Iduće godine obilježavam 50 godina igranja Stanka Trogiranina u ‘Spli’skom akvarelu’. Igram u istoj jaketi i u istim cipelama, samo sam mijenjao hlače kako sam se debljao’

NACIONAL: Zašto vas Split toliko inspirira?

Ubijte me, ja ne mogu bez Splita. Bez tog mora, bez te atmosfere, ne znam što da vam drugo kažem.

NACIONAL: Koliko je Splitsko ljeto važno?

Jako je važno i značajno. Tu je bilo sjajnih režisera, velikih predstava, Jupa, Kunčević, Paro. Kad dođe Splitsko ljeto svi se razveselimo, potpuno je drugačija atmosfera nego kad si u teatru, taj ambijent daje posebnu čar.

NACIONAL: Kad smo kod ambijenta, ‘’Smij i suze starega Splita’’ igra se na Sustipanu, mjestu na kojem su pokopani svi junaci tih sjećanja i likova. Onda je 1950-ih godina to groblje partijskom odlukom doslovno poništeno, zaorano a oni koji su mogli ostatke svojih pokojnih iskopavali su ih i nosili na novo groblje. Sjećate li se tog staroga groblja?

Kako ne! To je staro židovsko groblje, ja sam ga vidio kao dijete i sjećam se da je preneseno na gradsko groblje. Na Sustipanu se izvode i baleti, koncerti, to je fantastičan prostor. Publika, naravno, zna sve o toj priči i atmosfera je divna.

NACIONAL: Kad biste morali izdvojiti, čega se najradije sjetite od Splita svog odrastanja?

Sad ću vam kazat’. Zamislite, 1973. igrao sam ‘’Spli’ski akvarel’’. Iduće godine obilježavam 50 godina kontinuiranog igranja te uloge, u šest ili sedam različitih režija. Jer svaki sljedeći redatelj želio je da nastavim igrati Stanka Trogiranina. Evo, to mi je jako draga uspomena. Igram u istoj jaketi i u istim cipelama, samo sam mijenjao hlače kako sam se debljao.

NACIONAL: Vi ste, uz Milku Podrug Kokotović, jedini živi glumac koji je igrao u neponovljivoj seriji ‘’Naše malo misto’’, kakve su uspomene vezane uz to?

Boris Dvornik i Josip Genda, Čedo Martinić, Neva Bulić, Zdravka Krstulović, generacijski smo bili ne samo divni partneri na ekranu nego i na sceni, odigrali smo mnoštvo fantastičnih predstava. Ali bili smo i veliki prijatelji, bili smo klapa. I zato osjećam takav bol, tako fale, to je nevjerojatno. Zato što su svi otišli kad nisu trebali, svi su otišli premladi. To je veliki nedostatak, i u poslu i privatno. Znate li što to znači da 35, 40 godina konstantno igraš predstave s tim veličanstvenim glumcima! Kakva su to putovanja bila, kakva gostovanja!

NACIONAL: Kako je to izgledalo?

Ja, recimo, nisam pio u životu, imao sam BMW i Boris Dvornik, Vasja Kovačić, Josip Genda, gdje se god igralo u Jugoslaviji, ja sam vozio jer su njih trojica pili. To što smo nas četvorica doživjeli i proživjeli na tim putovanjima, ma što da vam pričam, ne bi ni u roman stalo. Nenadoknadiv gubitak za mene.

U predstavi ‘Smij i suze starega Splita’ Ratko Glavina igra glavnu ulogu, autora Ivana Kovačića. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Znajući važnost i značenje ‘’Našeg malog mista’’ ne samo za Split nego za cijelu kulturu, kako se osjećate kao dio tog maestralnog projekta?

Kad je nedavno Marušićev sin radio dokumentarni film o 50 godina serije, ispalo je da smo Milka Podrug Kokotović i ja jedini živi. To je kultna serija, to je bilo fantastično iskustvo, svevremenska serija koja je i danas aktualna.

NACIONAL: Kako vam se čini današnji Split?

Split je doživio ogromne promjene. Nisu mi drage. To je ogromna razlika, jako puno ljudi se doselilo, nema više pravih Splićana, to je sada drugi život, drugi mentalitet. Nema okusa, mirisa, nema atmosfera. Ja sam sad malo izvan centra, to je sad ludilo zbog parkinga, turista, ljudi su drugačiji.

NACIONAL: Ima li lokacija i mjesta u Splitu koje volite posjetiti?

Nema ih. Skoro ništa nije ostalo od tog Splita. Meni je najdraže biti doma. Od kraja listopada do kraja ožujka Split je pust pa je gušt proći preko Rive i Pjace.

NACIONAL: Igrali ste i u ‘’Velom mistu’’ i Emanuela Vidovića u istoimenoj dokumentarno-igranoj seriji, nikako pobjeći od tog starog Splita.

Točno, ali i ne pokušavam bježati.

NACIONAL: Split je jako specifičan kad je u pitanju mentalitet. Koliko god netko bio velik umjetnik, uspješan i poznat, u Splitu mu neće dozvoliti da se istakne ni na koji način, samo će ga ‘’poklopiti’’. To je nevjerojatan mentalitet, okrutan i šarmantan u isto vrijeme.

To je istina, kad nekome hoćeš reći da je netko velik, da je napravio ovo ili ono, samo te prekinu i kažu ‘’ma šta bi napravija, znam ga ja’’. A bilo je nekih sjajnih ideja. Nikola Pilić imao je velike planove da izgradi akademiju, isto kao i Goran Ivanišević, Tomislav Ivić, najveći svjetski nogometni stručnjak, vrhunski trener, pokušao je na starom Hajdukovu igralištu napraviti nogometnu akademiju. Eno i dalje je na tome mjestu ledina, to je nevjerojatno. Tako da je i to dio mentaliteta.

NACIONAL: Kako to objasniti?

To vam je ono kad kažu, ma on ti je iz Splita, znam ga ja. Svi uvijek sve znaju.

NACIONAL: Kad ste spomenuli Hajduk, taj klub je simbol grada, sve ove serije govore i o Hajduku, o osnutku kluba. Što očekujete ove sezone?

Pojma nemam. Drago mi je da se sad lijepe stvari događaju, ali sam se moram priznati iz dosta stvari isključio, pa ne pratim nogomet baš toliko. Jako volim putovati, a sad više ne mogu i to mi je jako žao.

NACIONAL: Što su vam donijele te vaše godine?

Ja sam posljednjih trideset godina imao divnih poslovnih uspjeha, imam 55 godina braka, famoznu familiju, puno sam putovao, samo bih sjeo u auto i otišao. I s poslom sam, naravno, puno putovao, to je neprocjenjivo iskustvo. Volim i krstarenja, bio sam sa suprugom sedam puta na kružnom putovanju, to je pravi odmor. Moje godine su lijepe, još sam aktivan, mogu igrati, mogu na noge, ne smijem to podcjenjivati.

NACIONAL: Još uvijek se vidite na sceni, što ako vam postane preteško? Koliko je ta spoznaja teška za glumca?

To će biti prva stvar koju ću prekinuti čim shvatim da ne mogu, još taj dan nije došao. Redatelj Golovko je rekao da ćemo ‘’Smij’’ igrati dok se ja mrdam. Pitao me prije mjesec dana hoću li izdržati i rekao sam da hoću. Ali nije lako jer predstava ima samo nekoliko izvedbi na Splitskom ljetu i onda cijelu godinu ništa. Dakle, treba neko vrijeme da se uhodam, to je težak režim.

NACIONAL: Bez publike ne možete, kakva je to energija koju osjetite tijekom ove predstave?

Znate što, kad vidite da su publici uvijek osmijesi na licu, da guštaju, pa nema ničeg ljepšeg. To ti daje snagu.