RADE ŠERBEDŽIJA: ‘Prestao sam vjerovati u svoju generaciju, želim vjerovati u mladost koja dolazi’

Hrvatski glumac Rade Šerbedžija unatoč teškoj pandemijskoj godini, dobio je dvije najznačajnije godišnje glumačke nagrade u Hrvatskoj – Orlanda i Zlatnu arenu – a u planu su mu i dvije nove filmske uloge i nova sezona brijunskog Kazališta Ulysses koju neumorno organizira

Povodi za intervju mogu biti različiti, kao i okolnosti u kojima se oni dogode. S Radom Šerbedžijom imam dogovor da jednom napravimo veliki životni intervju, ali sad je za to još prerano.

Dobio je, istina, još 2019. državnu Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo u području filmske umjetnosti, nakon što mu je svojevrsno priznanje za životno djelo uručeno i godinu ranije na Motovun Film Festivalu. Iako se od umjetnika ne očekuje da, kao većina onih koji rade “od devet do pet”, odu u mirovinu (barem ne konačno i bez iznimke), dodjela nagrade za životno djelo ipak sugerira da i onaj koji je tu nagradu dodijelio smatra da je dobitnik manje-više pri kraju umjetničkog, ako ne i životnog puta. Iako je Rade Šerbedžija, prije nego u rodnoj Hrvatskoj, svojevrsnu nagradu za životno djelo dobio i u Los Angelesu, ni u kom slučaju njegov ozbiljan umjetnički angažman nije završen niti je još uvijek dobio sve svoje nagrade.

Štoviše, u posljednjih godinu dana, u vrijeme koronakrize, na Dubrovačkim ljetnim igrama dobio je Orlanda za glavnu ulogu u predstavi “Tko se boji Virginije Wolf?” a na Pula Film Festivalu nagrađen je Zlatnom arenom za glavnu ulogu u filmu “Ribanje i ribarsko prigovaranje”. To su najznačajnije godišnje glumačke nagrade u Hrvatskoj. Uz to, za ulogu u tom filmu nominiran je za Večernjakovu ružu, gdje glasanje traje do sredine ožujka, a bio je i u najužoj konkurenciji za Zlatni Studio dodijeljen prije nekoliko dana. Susreli smo se netom pred Šerbedžijin polazak za Zagreb, gdje snima videospot za Urbanovu pjesmu “Govorila je tako tiho, tiho, tiho”. Razgovor smo započeli pored kofera pripremljenoga za put, u kući u Barbarigi u kojoj je, zbog mjera uslijed širenja koronavirusa, Rade Šerbedžija sa suprugom Lenkom Udovički, kazališnom redateljicom i umjetničkom direktoricom Kazališta Ulysses, uglavnom “stacioniran” već gotovo godinu dana. Iz “baze” u Barbarigi tijekom protekle godine išao je na snimanje novog glazbenog CD-a, ali i na koncerte s bendom Zapadni kolodvor i drugim prijateljima glazbenicima – na Brijunima, u Fažani, Opatiji, Osijeku… Gdje god je bilo moguće nastupiti uz poštovanje epidemioloških mjera. Pokrenuo je i svoju stranicu na Facebooku na koju postavlja videozapise u kojima govori stihove poznatih pjesnika koje voli i prepričava dogodovštine s kolegama glumcima. Zbog epidemije koronavirusa prošle godine je odgođeno snimanje dvaju američkih filmova u kojima su Šerbedžiji dodijeljene važne uloge, ali se očekuje da budu snimljeni u ovoj godini.

Šerbedžija svakoga dana vježba i vozi bicikl, a još uvijek zaigra i tenis koji obožava. I tijekom našeg razgovora “jednim uhom” pratio je kako igra Nadal i hoće li se probiti dalje na Australian Openu kako bi se suprotstavio Đokoviću. Zbog Šerbedžijinih mnogih obaveza intervju smo završavali nekoliko dana. U tom periodu jedna od najbitnijih vijesti na prostorima bivše Jugoslavije bila je smrt slavnog pjevača Đorđa Balaševića. Šerbedžija ju je za Nacional prokomentirao i govorio o brojnim drugim temama.

NACIONAL: Kako ste doživjeli preranu smrt Đorđa Balaševića?

To je još jedna nepravedna i rana smrt. Ali sve su smrti nepravedne jer uvijek nekoga ranjavaju. Đole je bio veliki pjesnik. Onako kako je i Bob Dylan u američkoj kulturi od šansonijera i pjevača country pjesama dogurao do pjesama suštine i egzistencijalnih visina. Tako je i Đole na ovome našemu malome slavenskome jeziku isklesao grandiozno muzičko i pjesničko djelo. Ali Đole je bio i još nešto. Hrabar i častan čovjek koji se usprotivio ratu i ratnim silnicima te gluposti kao svemirskoj sili nad nama. Sužava se prostor i sve je manje pravih igrača na našem zelenome polju. Ljudi, uplašeni i traumatizirani, polagano se predaju stihiji bezumlja novih pravila i kretanja unutar svojih građanskih okvira u kojima Sloboda više nema glasa. Pravda nema utjecaja niti moći, a istina je odavno zagubljena u šikarama i bespućima naših bivstava. To sad iz mene govori gorčina moje promašene i potrošene generacije.

Ali ipak sam nepopravljivi optimist. I ako sam prestao vjerovati u svoju generaciju, želim vjerovati u Mladost koja dolazi. Jer vjerujem u njihovu novu energiju i pravedniju prirodu. Želim da sa svojim mladim prijateljicama Majom Sever i Ivanom Kekin pijem crno i bijelo vino i da sadim s njima nove povrtnjake na Baniji ili Banovini. Ili bilo kojem drugom polju na kojem će se uzgajati biljke.

Neku noć, na dan Đoletove smrti, prošao sam sa svojom Lenkom pored Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Hiljade mladih ljudi, unatoč koroni, zagrljeni su pjevali glasno Đoletove pjesme. Zar to nije divno?

NACIONAL: Kako komentirate brojne nagrade koje ste dobili u relativno kratkom periodu, kao i izuzetno agilan angažman čak i u ovom vremenu nesklonom (i) umjetnicima?

Sam sebi sam se smijao kad sam već unatrag desetak godina počeo dobivati takvu vrstu nagrada… Naprimjer, “Mary Pickford” u Los Angelesu. To je nagrada za izniman doprinos filmskoj industriji, zapravo također neka vrsta nagrade za životno djelo. Zatim sam dobivao takve nagrade na nekoliko svjetskih festivala u raznim zemljama. Honored Awards. Zadnja je bila lani u Izmiru na Balkan Panorama Film Festivalu. U Trstu sam dobio nagradu East European Actor. To je nagrada za područje istočne Europe i Rusije, ali prije mene dobila je tu nagradu i Monica Bellucci koja je Francuskinja. Pa ispada da je to ipak nagrada za malo šire područje od istočne Europe. Bilo je mnogo nagrada u mom životu, ali i kad dobijem neku nagradu za poseban doprinos ili za životno djelo, ne doživljavam to kao naznaku kraja umjetničke karijere jer sam odavno odlučio da ću se baviti tim poslom dok god mogu. A još mogu. U dobroj sam kondiciji. Ne samo da vozim bicikl i igram tenis već igram i na balote, idem u ribolov… Evo, jučer sam cijeli dan bio u ribolovu.

 

‘Živimo u vremenu obilježenom ovom pandemijskom okupacijom, kad se režu i još će se rezati mnogi budžeti pa i oni za kulturu. Nadam se da Kazalištu Ulysses neće ništa rezati’

 

NACIONAL: Uz nagradu Orlando na Dubrovačkim ljetnim igrama za ulogu Georgea u predstavi “Tko se boji Virginije Wolf?” koja je praizvedena preklani, ali je i lani bila hit, dobili ste i Zlatnu arenu za glavnu ulogu u filmu koji se “na prvu” ne čini kao dobitna kombinacija niti bi se čovjek kladio da će biti popularan. “Ribanje i ribarsko prigovaranje” scenaristički je i redateljski prvijenac Milana Trenca prema putopisnom spjevu Petra Hektorovića. Vi ste igrali povijesne osobe poput Nikole Tesle i Josipa Broza Tita, ali povijesni motivi nisu baš česti u hrvatskim filmovima. U filmu radnja se dešava u 16. stoljeću. Jezik kojim se u filmu govori je starogrojski dijalekt iz kojeg su izbačeni talijanizmi. To je dodatna “otežavajuća okolnost” za pridobivanje publike?

U ovom našem poslu nije bas imperativ da tema bude suvremena. Nerijetko nagrade dobiju filmovi i pojedinci za priče koje se bave poviješću pa i dalekom. Mislim da je ta moja uloga dobro napisana i da je sam karakter interesantan. Ali istina je da se dugo u hrvatskom filmu nije prikazivala takva priča iz prošlosti. U svjetskom filmu ima toga puno. Dok me je gledala u toj ulozi, moja Lenka je rekla: “Mislim da ću početi pisati scenarij za priču o Galileju.”

NACIONAL: Taj film je snimljen prije početka koronakrize, ali već gotovo godinu dana otkazuju se najavljena snimanja, ne pripremaju se nova. Slično je i s kazališnim predstavama, pogotovo onima koje pretpostavljaju velike glumačke ansamble. To je vrlo neugodna i potpuno neuobičajena situacija.

To je istina. Ta situacija stvara mnoge probleme. No ja sam pristalica teze da u takvim situacijama svi kao ljudi, kao društvo, kao svijet… moramo biti oprezni, ali i razboriti i hrabri. Napraviti potpuni lockdown, zatvoriti sve na duži period po meni nije rješenje. Postavlja se pitanje koliko psiha može izdržati, što se sve dešava s ljudskim organizmom. Ne samo kod osjetljivih ljudi nego i kod najzdravijih i najoptimističnijih. Dolazi do teških promjena, prije svega psihičkih. A potom se psihičko stanje projicira na fizičko zdravlje pa možeš dobiti i neke teže boleštine od same korone. Najgore je da se zatvoriš u četiri zida, preplašen. Tako i mi koji se bavimo predstavljačkom umjetnošću – glumci, režiseri, svi koji se bave filmom i kazalištem -moramo jednostavno biti pametni. Kad smo radili prošle godine Ulysses, rekli smo si što možemo igrati a što ne možemo.

Tako smo, recimo, morali otkazati „Kralja Leara” kojega smo planirali igrati kao i prethodnih 19 godina od pokretanja teatra Ulysses. Postava „Kralja Leara” ima preko trideset glumaca, s orkestrom izvođača je više od četrdeset. Zato smo izabrali manju predstavu “Tko se boji Virginije Wolf?” gdje imamo samo četiri glumca i glumice, stavili samo dopušteni broj gledatelja i napravili između njih razmak. Sve smo učinili da mogućnost zaraze dovedemo na najmanju moguću mjeru i uspjeli smo održati festivalski program u vrijeme kad su mnogi drugi kulturni događaji otkazivani. Bio je nešto reduciran, ali je održan. Uz predstave smo imali i neke svirke na otvorenom pa čak i veliki “sail in” koncert u luci Maloga Brijuna. To je bilo božanstveno.

Razmišljamo da i ove godine ponovimo taj čudesni događaj. Kao i svake godine otvaramo sezonu mojim koncertom na kojem ima mnogo gostiju. To će ujedno biti i službena promocija moga novog albuma i nadam se da ću moći okupiti sve svoje goste s tog CD-a. Božanstvenu Gabi Novak i Matiju Dedića, Rundeka, Urbana, Vlatka Stefanovskog, a i Miroslava Tadića. Volio bih dovesti iz Toronta svoga drugara Zlaju Arslanagića koji je toliko divnih pjesama napisao za Crvenu jabuku, a i za mene.

Bit će to ponovo čaroban događaj u našoj maloj luci s mnogo brodova i malih barki. I našom vjernom publikom koja će s nama te noći započeti naše putovanje kroz još jednu sezonu Ulyssesa.

‘Postoji ideja da se u sklopu Pula Film festivala organizira tjedan prikazivanja mojih filmova koji u Hrvatskoj dosad nisu prikazani’. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

 

NACIONAL: Do početka 21. sezone teatra Ulysses ostalo je tek nešto više od četiri mjeseca. Kakva je situacija s financiranjem i tehničkom organizacijom, s obzirom na to da koronakriza još nije prošla?

Duško Ljuština, direktor Ulyssesa, rješava sve što se tiče tehničkog dijela posla, dogovarajući sve što je potrebno s Nacionalnim parkom Brijuni. Što se tiče financiranja naše sezone, tu su uvijek borba i neizvjesnost. Iako trajemo već dvadeset godina i predstavama smo stvorili jednu prepoznatljivu kazališnu estetiku te postali priznat i uvažavan teatar, ipak se još uvijek nismo etablirali na prioritetnu listu hrvatskih kazališnih festivala. Jasno je da živimo u vremenu obilježenom ovom pandemijskom okupacijom, kad se režu i još će se rezati mnogi budžeti, pa i oni za kulturu. Nadam se da nama neće ništa rezati, jer kad bi imalo srezali naše planirane dotacije, bojim se da nam ne bi ostalo ništa. Ulysses se od početka temelji i na mnogo volonterskog doprinosa sudionika tako da njegovo održavanje nije u pitanju. Ali najveća pomoć dolazi od naše vjerne publike. Ona već dvadeset godina s nama drži taj jarbol našega umjetničkog broda uspravnim i pomaže mu da sigurno plovi kroz sve nevere i oluje.

Mi smo predstavnici hrvatske umjetnosti, ali po svom profilu smo otvoreni teatar. Imamo tu kozmopolitsku orijentaciju, želimo biti internacionalni teatar. U proteklim godinama dolazili su nam veliki svjetski umjetnici – Vanessa Redgrave, Ralph Fiennes, Amanda Plummer, Lynn Redgrave… koji su aktivno sudjelovali u našim projektima. Dolazili su i Angelina Jolie, Annette Bening, Petar Medak, Robert Lantos… Mnogo je zvučnih svjetskih imena koji su dolazili kao prijatelji, kao posjetitelji. Nadam se da će naš brod Ulysses i dalje ploviti unatoč svim ekonomskim i drugim problemima.

NACIONAL: Koje predstave pripremate? Što će biti ovogodišnja premijera?

Moja Lenka, koja je umjetnička direktorica Ulyssesa, i kao redateljica i kao umjetnički rukovoditelj vrlo predano radi na tome, ali uvijek nekako do zadnjeg časa ostavlja otvorenim koji će se novi komad raditi. I nije to zato što je teško izabrati novi komad iz tehničkih ili financijskih razloga. Najvažnije je odabrati kazališni komad koji svojom aktualnošću pogađa zahtjeve vremena u kome živimo.

Ako krenemo od početka, ne vjerujem da postoji bolji komad od „Kralja Leara” kojim smo mogli “otvoriti” teatar na Brijunima prije 20 godina. Pokazalo se inscenacijom i redateljskom zamisli, a potom i uspjehom te predstave da je već 20 godina hit. A to je mnogo vremena u životu jedne predstave. Ljudi dolaze po nekoliko puta na Brijune gledati tu predstavu. Htjeli smo prošle godine staviti točku na našega Leara i poslije 20 godina završiti tu priču. Ali neki mi vrag ne da mira. Premda me cijelo tijelo boli poslije svake predstave i moj bronhitis ozbiljno pati zbog vlage, kiše i vjetra, dok ludujem po onim zidovima i stijenama tvrđave Minor, u meni se budi neki iskonski nagon da produžim na ovome svome istraživanju Shakespeareova remek-djela.

I kao da moje umorno tijelo tek sada dobiva prave learovske pokrete i geste. Neki dan sam se probudio s Learovim rečenicama koje su mi došle u san. I bojao sam se otvoriti oči da mi ne pobjegnu neke nove tajne koje sam otkrio. Sa sjetom se sjetih rečenica Darka Gašparovića koje mi je rekao nakon jedne od predstava Leara koju je gledao nekoliko godina nakon premijere 2001: “Što si stariji, sve si bolji. Volio bih te gledati kad budeš imao 80.”

U tih 20 godina prošlo je preko naših pozornica (jer ih imamo više) mnogo sjajnih i nezaboravnih glumica i glumaca, i režisera, i muzičara, i svih ostalih kazališnih trudbenika. Stvorili smo na Brijunima jednu oazu prijateljstva i umjetničkog istraživanja kakva se rijetko sreće i ostvaruje. Koliko divnih umjetnika je svojim talentom očaravalo publiku u toj našoj Tvrđavi Sna koja se ne predaje, Tvrđavi s jedinom zastavom srca. U toj križaljci naših interakcija žao mi je što nikad nismo uspjeli spojiti Radka Poliča i Nebojšu Glogovca. Ne mogu reći koji je to komad koji će Lenka na kraju odabrati za ovogodišnju premijeru. Može se to još i promijeniti u zadnji čas. No siguran sam da ćemo s Ljuštinom učiniti sve da pokažemo bogati repertoar baš zbog ove teške situacije. I materijalno teške i duhovno teške. U ovo vrijeme pesimizma želimo dati najbolje od sebe.

Zato ćemo ponovo igrati „Kralja Leara” i „Antigonu” i „Virginiju Wolf”. Dakle, ovoga ljeta igrat ćemo sve te tri predstave kao i novu predstavu. A u goste će nam doći još neke fantastične predstave. Nadam se da ćemo naći prostor i za predstavu “Shakespeare ljetne noći” koju je Lenka napravila s našim studentima, a koja je toliko aktualna i briljantna. Divni su ti naši mladi studenti, sada su već sazreli i probat ću nagovoriti Duška da pronađemo bar dva termina da tu predstavu također odigramo. Imat ćemo i dvije predstave Lenkinih i mojih studenata koje su napravili u međuvremenu, bez obzira na to što smo mi prestali predavati na Akademiji i otišli iz Rijeke, s riječkog sveučilišta. Želja nam je okupiti mlade studente kazališnih akademija iz regije.

 

‘Doći će vrijeme kada će neki novi mladi umjetnici u Rijeci postaviti pitanja o odgovornosti ljudi koji su vodili EPK, a nisu iskoristili šanse da Rijeka dobije nove kazališne prostore’

 

NACIONAL: Znači li ta vaša jaka veza s bivšim studentima da možda ipak postoji mogućnost da se vratite predavati u Rijeku?

Ne. Apsolutno ne. Rijeka je za nas, nažalost, završena priča. Žao nam je prijateljstava koja smo sklopili u ovih 11 godina koje smo proveli u tom lijepom gradu. Ali dolazit ćemo i dalje zbog naših Urbana, dr. Nikolića, Ex Librisa i mnogih divnih restorana. I zbog riječkoga kozmopolitizma koji je tako važan u ovim našim hrvatskim društvenim odnosima. Nažalost, taj kozmopolitizam i kreativna energija koji se prepoznaju među ljudima i stanovnicima Rijeke ne mogu se primijeniti i na ljude koji su službeno zaduženi da ostvaruju i podupiru taj kreativni potencijal svojih građana.

Mi i dalje održavamo veze sa svojim studentima i spremni smo uvijek odgovoriti na njihova pitanja, pomoći im u novim projektima, biti gotovo neka vrsta njihovih mentora. Oni kažu da nas tako i doživljavaju. Dugo sam se bavio pedagogijom, od svojih mladih dana. Kad me zvao Kosta Spaić da budem nastavnik na zagrebačkoj Akademiji, bio sam tek par godina stariji od studenata četvrte godine. Rekoh mu: “Profesore, ja nemam pojma o tome što me zovete da radim. Kako ću ja nekoga učiti?” On mi je odgovorio: “Ne zovem ja tebe da nekoga nešto naučiš nego da ti još nešto naučiš.” To je Sokratova rečenica, da je dobar učitelj koji i dalje uči od svojih učenika. I to je istina. Ta je veza važna.

NACIONAL: Predavali ste u Rijeci, vaš riječki stan je u susjedstvu HNK-a, ali niste tamo igrali. Pripisujete li to ljudima koji u Rijeci vode kazalište i kulturu uopće?

O tome sam već pisao i ne želim se ponavljati. I nismo tu bitni ni ja niti Lenka. Mi smo samo željeli pomoći svojim studentima i pokušali smo se boriti za njihova prava. I u tome nismo uspjeli. U nama je neka gorčina koja se teško može ublažiti. Logično je da smo se zbog toga povukli i ne želim nikoga poimence prozivati. Ali siguran sam da će doći vrijeme kada će neki novi mladi umjetnici u Rijeci postaviti ozbiljna pitanja o odgovornosti ljudi koji su vodili EPK 2020. i koji nisu iskoristili šanse da Rijeka dobije prijeko potrebne kazališne prostore ili da se adaptiraju neki napušteni objekti kojih Grad Rijeka ima u izobilju. Naša generacija studenata, koje smo pripremili da se bave svojom umjetnošću u gradu u kojem su se školovali, nije uspjela dobiti tu priliku. Ali stvari će se morati mijenjati i vjerujem da će ubrzo doći vrijeme u kojem će mladi ljudi “prijekim nalogom duha vremena”, kao što je govorio veliki kazališni kritičar Petar Brečić, morati dobiti svoje kazalište u Rijeci.

NACIONAL: Vremena se ipak mijenjaju. Riječi Petra Brečića svakako još uvijek imaju nesmanjenu vrijednost, ali ne samo da nema više Petra Brečića nego ni važnosti kazališne kritike iz njegova vremena.

Nekada smo na ovim prostorima imali savršenu kazališnu kritiku. Imali smo ljude koji su kao kritičari bili nevjerojatno angažirani. Ponekad su znali biti vrlo oštri u svojim sudovima, ali su svojim izuzetnim kritikama, literarnim i smislenim, unaprjeđivali teatar. I kad su to bili panegirici, znali su objasniti zašto je to nešto učinjeno tako dobro. Kad su imali zamjerke na predstave, opet su na jedan civiliziran i pošten način sve to objašnjavali. Ne kažem da nema i danas takvih kritičara ili kritika, ali sigurno je da ih nema mnogo. I nisu sjedinjeni s teatrom. Uostalom, ne daje im se ni dovoljno prostora u novinama. Kao da je sve što se događa u umjetnosti nekako devalvirano. Stoga ti neki zaista dobri i kompetentni pišu u tjednicima ili na portalima. Ja, eto, žalim što tako sjajan novinar i intelektualac kao što je Branko Mijić, ne piše više svoje kolumne u Novome listu. Zbog toga ga više ne kupujem.

Možda sam čangrizalo, ali… kako da kažem, kao da nismo ista ekipa. A zapravo bi kritičari i kazališni umjetnici trebali biti ista ekipa. Pa i publika. Ne može publika biti odvojena od onih koji izvode kazalište. Tek zajedno mi smo nešto. Ta interakcija je užasno potrebna. To je zajednički posao. Mi se zajednički bavimo umjetnošću koja se zove kazalište. I moramo učiti jedni od drugih. I od odličnih kritičara glumac može nešto naučiti.

‘Stvorili smo na Brijunima oazu prijateljstva i umjetničkog istraživanja kakva se rijetko sreće’. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

 

NACIONAL: Koji vam je najupečatljiviji nauk koji ste dobili od nekog starijeg kolege glumca?

Primjerice, jedno iskustvo s Ljubom Tadićem koje sam opisao i u svojoj knjizi. On i Pero Kvrgić su za mene bili možda i najveći umjetnici u teatru na ovim prostorima. Obožavao sam ga. Svi smo ga voljeli. Bila je prava svečanost na Dubrovačkim ljetnim igrama kad se Ljuba pojavi. Prema nama mladim glumcima i glumicama imao je poseban odnos. Nije on bio star čovjek kad se dogodila ta priča s njim i sa mnom. Ako smo mi imali osamnaest, devetnaest, dvadeset godina, on je imao četrdeset. Volio se s nama družiti. Uvijek nam je davao lekcije i uvijek nas je častio. Ja sam mislio otkud mu toliko para. Častio je sve mlade glumce pa je valjda i meni to prešlo u naviku. Tako ja uvijek svoje studente čašćivam, hranim i pojim i nastavljam katedru u restoranima. To zna biti najinteresantnije “predavanje”. Ali kad smo prvi put zajedno igrali, moj veliki uzor Ljuba Tadić na premijeri me iznenadio mijenjajući neke dogovorene načine igranja. Otišao je u drugom pravcu pa dok je trajala predstava ja sam ga u sebi mrzio, ali gledajući kako je to savršeno radio, ujedno sam mu i zavidio i prikriveno volio to što radi.

Na koncu sam se zaljubio u to što je činio. I oprostio sam mu što me je te večeri pobijedio i održao mi jednu veliku lekciju. Kao veliki meštar on je vidio sve to što se u meni događa. I kako sam ga mrzio, i kako sam mu se divio, i kako sam ga zavolio. Iza te premijere postali smo nas dvojica najbolji prijatelji. I ostali smo tako do njegove smrti.

NACIONAL: Prije Hollywooda, u Jugoslaviji ste bili najveća glumačka zvijezda. Kako je bilo počinjati u središtu svjetske filmske industrije nakon svih uloga koje ste ovdje odigrali u TV serijama, filmovima i u kazalištu?

Otišao sam “u svijet” s 45 godina. Nisam više bio mlad glumac, a oni koji glumački nose projekte, koji igraju glavne uloge, uglavnom su mladi ljudi. Clint Eastwood igra glavne uloge i s 90 godina, a i Al Pacino, Harrison Ford i Robert De Niro koji su stariji od mene. Ali oni su tamo nacionalni heroji, filmske superzvijezde za koje se pišu scenariji tako da oni budu u glavnim ulogama. Ali nisam došao u američki film nepoznat. Naime, film “Before the rain” ili “Prije kiše” što ga je 1994. režirao Milčo Manevski i moja glavna uloga tada su bili poznati među filmskim radnicima cijelog svijeta. Bio je to jedan od najvažnijih filmova snimljenih tih godina i smatra se još uvijek remek-djelom svjetske kinematografije.

Dobili smo nagradu u Veneciji te nominaciju za Oscara za film na neengleskom jeziku. Oscar nam je zamalo izmakao. Mislim da se to dogodilo najviše zbog političke situacije između Amerike i Rusije tog časa. Amerikanci su tada htjeli Rusima dati nagradu. Takva su bila vremena. To možda i nije potpuna istina, ali tako se poslije pričalo. No to i nije najvažnije. Važno je da sam poslije sretao mnoge ljude koji su bili oduševljeni tim filmom, uključujući i poznate filmaše. Taj mi je film otvorio vrata u američki i svjetski film. Tako sam 1994. dobio drugu po važnosti ulogu u jednom od najvećih filmova koji je sniman tog trenutka u sistemu velikih studija. To je bio “The Saint”/Svetac” s Valom Kilmerom, koji je tada bio popularniji od Toma Cruisea. Igrao sam Tretjaka, lika koji je bio Kilmerov protivnik. Objavljeno je mnogo fantastičnih kritika, mojih fotografija… Film je i ovdje prikazan i dobro primljen.

S tim filmom ušao sam u A produkciju velikih hollywoodskih studija kao Rus i negativac. A u toj vrsti velikih produkcija likovi su vrlo tipizirani i dobiti uopće takvu priliku je uspjeh i maksimum koji glumac s akcentom može ostvariti.

Tako sam postao interesantan negativac u njihovim velikim studijskim filmovima pa sam poslije “Sveca” igrao antagoniste u filmovima kao što su “The Shooter” uz Marka Wahlberga, “Taken 2” s Liamom Neesonom, “Mighty Joe Young” s Charlize Theron itd. Usporedo s tim studijskim filmovima snimao sam i nezavisne, umjetničke filmove, europske, američke, koprodukcije… gdje sam igrao kompleksnije karaktere. A i „pozitivce”, kao naprimjer u „Fugitive Pieces” za koji sam dobio i Grand Prix u Rimu, “La Tregua” Francesca Rossija koji je imao premijeru u Cannesu i gdje sam ostvario partnerstvo i prijateljstvo s Johnom Turturrom, kultni mjuzikl „South Pacific” s Glenn Close, „Io sono Lee”, „Broken English”, „Elder Son”, „Love Life”, „Prague Duet”… lista tih filmova s manjim budžetima (od 10 do 40 milijuna dolara) je poduža i u njima sam igrao Grke, Francuze, Poljake, Talijane, Hrvate, u nekima i Ruse, naprimjer lik “Boris the Blade” u “The Snatch” koji je bio nevjerojatno popularan među mladima širom svijeta. Taj film je zaista imao sjajnu ekipu: Brad Pitt, Benicio del Toro… U Australiji čak ima i jedan hard rock bend koji je nazvan po tom mom liku. Nažalost, većina tih umjetničkih filmova nije nikad prikazana u Hrvatskoj iako su neki postigli zapažene uspjehe na velikim filmskim festivalima.

 

‘U sedamdesetima sam dobivao nagrade kao najpopularniji glumac u Jugoslaviji. Zatim se kolo sreće za mene okrenulo pa sam devedesetih bio nepodoban. Danas me, eto, opet nagrađuju’

 

NACIONAL: Planirate li snimiti novi inozemni film?

S režiserom Gregorom Nicholasom trebao sam prošle godine snimati film u Americi. Nakon četvrt stoljeća on ponovo snima film i sjetio se mene. U međuvremenu se bavio videoprodukcijom i postao je jedan od najpoznatijih režisera reklamnih filmova. Sad se zaželio opet prave umjetnosti i napisao je božanstveni scenarij. Priča je to o ocu i sinu. Ja ću, naravno, igrati oca. Zbog korone je snimanje odgođeno, ali se nadamo da ćemo moći snimati ove godine u New Yorku i na Novom Zelandu. Imam i odličnu ponudu od jedne mlade režiserke iz New Yorka. Ona je tamo rođena, ali je ruskog porijekla. Napravila je odličan scenarij, a ja bih trebao igrati jednu od glavnih uloga s jednom mladom američkom glumicom. Film je komedija o ocu i kćeri. Mali film, ali jedan od najboljih scenarija koje sam dobio.

Trebali smo snimati sredinom prošle godine, ali je i to odgođeno zbog korone. Na kraju možda snimanje bude u Londonu. U vrijeme korone ipak sam nešto i snimao – dvije manje, ali zgodne uloge u Italiji koje sam odigrao iz prijateljskih pobuda.

NACIONAL: Koji Vas se događaj iz međunarodne karijere dojmio do razine da ga nećete zaboraviti?

Ispričat ću vam priču sa snimanja filma “Oči širom zatvorene” Stanleyja Kubricka iz 1999., u kojem sam igrao s Tomom Cruiseom i Nicole Kidman. Kubrick je bio čudak i genijalac. Bila je jedna vrlo jednostavna scena u kojoj Tom Cruise i ja imamo kratak dijalog, ali Kubrick nas je tjerao da je beskonačno ponavljamo. Kad smo je ponovili dvadeseti put, pita nas Kubrick kako nam se čini. Tom kaže: “That’s fantastic, I think.” Ja kažem: “It was good.” A u sebi mislim… drugi je pokušaj bio najbolji, što si nas toliko maltretirao. Na to će Kubrick: “Ako vam se sviđa ovo, zašto ne bismo pokušali još nekoliko puta.” Završili smo nakon 36 ponavljanja.

Na kraju sam tek shvatio što je htio. Htio mi je poslati poruku da neće moju glumačku vještinu, jer vidio je da sam vješt glumac. On hoće nešto više. Hoće neku istinu iznutra. Pravu pravcatu, tog časa. Neku ludost. Ludilo… I na genijalan način doveo me je na tu stazu. To je na kraju bila uloga koja je bila jako zapažena i od filmadžija i od publike.

Ima još jedna divna priča o mojem iskustvu s tim velikim režiserom na snimanju istog filma. Film je dugo sniman. Vidio sam da je on zavolio tu moju ulogu pa sam pomislio da mu predložim da se ponovo pojavim pred kraj filma iako to nije bilo planirano. Zamislio sam da bi bilo odlično da sa svojom filmskom kćeri dođem usred bračne svađe likova koje su igrali Tom i Nicole. Ali rekoh sam sebi… ma, neću. Mislio sam reći će što ovaj Balkanac sad želi širiti svoju ulogu. I nisam mu rekao. Snimanje je završeno, ali Kubrick je u montaži i na sinkronizaciji htio izmijeniti jednu rečenicu koju ja izgovaram u “offu”. Došao sam u studio pročitati tu rečenicu. On je bio težak čovjek. Interesantan, ali zatvoren. Morali smo pričekati petnaestak minuta. Trebalo je izdržati 15 minuta sjediti s Kubrickom i šutjeti. Ja pomislim da je to možda trenutak da mu kažem tu svoju ideju koju sam na snimanju prešutio. I kažem mu. A on šuti. Dugo šuti. Ne govori ništa. Odjednom se okrene k meni i ljutito kaže: “You are an idiot!” Potom iziđe. Ja stojim tamo i mislim… Zamisli, Kubrick ti je rekao da si idiot. I izišao. Rekoh sam sebi: Nisam ja jedan idiot. Ja sam deset hiljada idiota. Bio sam izgradio s njim takav odnos da mi je pred završetak snimanja rekao da ima dva projekta na kojima radi. “Jedan je”, rekao mi je, “priča o Rasputinu. Ja mislim da ste vi blizu te uloge.” I sad sam ja idiot sve pokvario. Nema njega pola sata. Vrati se sav blijed u licu. Dođe preda me, stane, gleda me u oči i kaže: “Zašto mi to niste rekli? It’s fucking brilliant idea!” Naljutio se na mene iz dubine duše što mu to nisam rekao. A bila je fantastična ideja.

Tad sam se opet sjetio nečega što me je učio moj Kosta Spaić. Moj divni režiser. Kad smo radili “Kiklopa” stalno sam dolazio s nekim idejama. Bum, bum, bum… I mnoge je moje ideje prihvatio. Glumci imaju mnogo ideja i trebaju ih izreći. Kosta mi je rekao: “Ma, ti si moja ribica.” Svaki morski pas ima svoju ribicu koja ga vodi, a on je slijedi. Režiser je morski pas. On je velik i jak, on radi da ostvari svoj san i mi glumci ga slijedimo u ostvarenju tog sna. Jednom sam bubnuo neku glupost. Kosta mi je rekao: “Joj, to je glupo, Radice. Ali režiseru uvijek reci pa makar i najveću glupost. Uvijek reci.” Zapamtio sam to i često to govorim svojim studentima, ali nisam ispoštovao u toj situaciji s Kubrickom.

Komentiraj