Hrvatski književnik Joja Ricov preminuo je nakon kratke i teške bolesti u Zagrebu u 88. godini života, izvijestilo je u utorak Društvo hrvatskih književnika (DHK).

Pogreb Joje Ricova bit će u petak, 27. siječnja u 14 sati u Kalima na otoku Ugljanu.

Joso (Joja) Ricov rođen je u Kalima (Zadar), 25. ožujka 1929. Osnovnu školu završio je u Kalima (1940.), pohađao klasičnu gimnaziju pri Nadbiskupskom sjemeništu u Zadru (1941.-1943.), odakle je zbog otpora talijanizaciji hrvatskoga obalnog područja i vlastitog prezimena te jasno izražena rodoljubnoga i antitotalitarističkoga stava isključen.

Sudionik je hrvatskog otpora, zatočenik u njemačkom koncentracijskom logoru Musapstan kod Zadra (1944.). Potom nastavlja i završava realnu gimnaziju u Zadru (1945.-1950.), upisuje se i diplomira na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu kao profesor slavistike (1959.).

Neposredno nakon povratka s III. festivala jugoslavenske poezije, 17. srpnja 1959. na autoputu “Bratstvo i jedinstvo” na relaciji Beograd – Ohrid uhićen je i odveden u zatvor u Savskoj cesti 60, u Zagrebu. Odatle je 26. studenoga 1959., bez procesa i presude izgnan u dvogodišnje zatočeništvo na otok sv. Grgura. Na peticijsku intervenciju talijanskoga nobelovca književnika Salvatorea Quasimoda osobnim nalogom Josipa Broza Tita 19. travnja 1961. pušten je iz zatvora.

Od rujna 1962. do lipnja 1963. umjetnički je konzultant kazališne institucije “Il Trebbo – centro di lavoro teatrale” Tonija Comella u Milanu. Godine 1966. i 1968. stipendist je Pier Emmanuelova “Comité d’écrivains et d’éditeurs pour une Entr’aide Européenne” u Parizu.

Od 1. prosinca 1963. do 16. travnja 1967. dopisni je urednik „D’Ars Agencya“, milanskoga časopisa za suvremenu umjetnost s rubrikom Lettera dalla Jugoslavia. Od 1. travnja 1968. do 12. studenoga 1970. član je uredništva Hrvatskog književnog lista kao jedan od utemeljitelja Zajednice samostalnih pisaca TIN.

Od siječnja 1973. do studenoga 1975. predaje hrvatski i srpski jezik i književnost na slavističkim katedrama Državnog (Universitá degli Studi) i Katoličkog (Universitá Cattolica del Sacro Cuore) sveučilišta u Milanu te surađuje u talijanskoj leksikografskoj ediciji “Grande Enciclopedia” Geografskog zavoda De Agostini di Novara, a od studenoga 1975. do 31. lipnja 1984. nastavlja svojim radom audiorehabilitatora u Centru SUVAG u Zagrebu.

Joja Ricov nositelj je Međunarodne nagrade Europa Arte (Pariz, Zuerich, Milano) – “per ampia e meritoria attivita artistica”, za rubriku ogleda Lettera dalla Jugoslavia (Milano, 1964.); “Povelje hvalezaslužja” Talijanskog instituta za kulturu, Zagreb 1966.; Međunarodne nagrade “Parthenope Aurea” (Zlatna Partenopa) s pergamenskom nominacijom “Cavaliere dell’ Arte 1997.” (Vitez Umjetnosti 1997.) Univerzalne akademije NEAPOLIS za lijepe umjetnosti, znanosti i književnost u Napulju 1997.

Bio je i član Društva književnih prevodilaca Hrvatske (od 4. siječnja 1956. do 31. siječnja 1969.); član Hrvatskog pagvaškog društva (od 1968.); član radnik Hrvatskog književnog društva sv. Ćirila i Metoda (od 1966.); član utemeljitelj Zajednice samostalnih pisaca TIN, urednik za poeziju i likovnu umjetnost (od 1. travnja 1968. do 12. studneoga 1970.); član Društva hrvatskih književnika(od 28. veljače 1974.); Hrvatskog centra PEN-a od ’88., talijanske književne institucije Sindacato Libero Scrittori Italiani (Rim), od 1988., član Predsjedništva Hrvatske paneuropske unije od 1991.

Komentiraj