Nakon osječke i koprivničke premijere, prošloga tjedna došao je red i na zagrebačku premijeru predstave „Testosteron“ Andrzeja Saramonowicza u Teatru Exit. Predstava u režiji Jasmina Novljakovića koprodukcija je Teatra EXIT, Ludens Teatra i Kulturnog centra Osijek, a igraju Enes Vejzović, Sven Šestak, Hrvoje Klobučar, Filip Križan, Ivica Pucar, Ivan Simon te Ivan Grčić i Matija Gašpari u alternaciji. Jasmin Novljaković dao je intervju Nacionalu.

NACIONAL: Zašto ste odlučili postaviti ovaj tekst?

Moj profesionalni kazališni život u velikoj je mjeri povezan s Poljskom gdje sam studirao na varšavskoj Kazališnoj akademiji i sudjelovao u brojnim predstavama u poljskim alternativnim teatrima. O snazi i važnosti poljskog kazališta nije potrebno puno govoriti, a njihovi dramski pisci među najizvođenijima su u svijetu od 1970-ih. Slavomir Mrožek bio je jedan od najpopularnijih pisaca u bivšoj državi, a i sam sam od povratka u Hrvatsku krajem devedesetih do danas režirao veliki broj predstava prema tekstovima, između ostalih, Witolda Gombrowicza, Stanislawa Witkiewicza, Slawomira Mrožeka i Tadeusza Slobodzianeka. Naravno, uvijek sam predlagao te tekstove s obzirom na to da poljska dramaturgija, kao i mnoge druge, nije pretjerano prisutna na našim scenama. Zato me je jako obradovao poziv Enesa Vejzovića koji je pronašao ovaj tekst i poslao mi ga na čitanje. Znao sam da je to jedan od najpopularnijih suvremenih tekstova u Poljskoj i da je prema njemu snimljen i film, ali tek kad sam ga počeo prevoditi počeo sam iščitavati njegovu pravu vrijednost, naročito vrlo duhovito viđenje muško – ženskih odnosa. Uskoro se okupila odlična ekipa, pojavio se producent Ludens teatar i vrlo brzo smo došli do prve izvedbe, a dobili smo i koproducente – Kulturni centar Osijek i Teatar EXIT. Ovo je ujedno i prvo postavljanje tog teksta u Hrvatskoj.

NACIONAL: Muško-ženski odnosi uvijek su aktualni i intrigantni, a u predstavi se sagledavaju iz muške vizure, što je u fokusu?

I sam autor pojašnjava da je njegova namjera „dekonstrukcija mačo mita“. Svi likovi pokušavaju se pokazati kao snažni muškarci, uspješni, veliki ljubavnici, dok istovremeno otkrivaju svoje slabosti, strahove i nesigurnost. Vrlo rado će posegnuti za tuđom ženom, istovremeno tvrdeći kako su sve žene kurve osim, naravno, njihovih žena i majki. Kako je njihova superiornost izmišljena i glumljena, dolazi do mase komičnih situacija i iako se na momente zgražamo nad njihovim odnosom prema ženama, u svemu tome otkrivamo njihov strah od neuspjeha nametnut lažnim predodžbama upravo o mačo ljubavniku.

NACIONAL: Uvijek se – kada je riječ o muško-ženskim odnosima – govori o predrasudama, klišejima, pa ih tako i ovaj tekst ima i koristi prije svega da se s njima obračuna, da ih ismije. Koliko je važno da se tome rugamo? Pomaže li humor u takvim situacijama?

Ovaj tekst je upravo sazdan na predrasudama i klišejima, jer koliko god ih bili svjesni, vrlo često utječu na svakoga od nas. Naravno da u konačnici to ispada ruganje ljudima koji se nalaze u tim situacijama, ali ipak za mene kazalište nije mjesto na kojem se izrugujemo, već pokazujući ljude u tim i takvim situacijama pokazujemo svijet koji nas okružuje bez izravne presude. Mislim da je puno snažnije kad se gledatelj prepozna u tim situacijama, bez našeg nadmenog dociranja. Naravno da smijeh uvijek oslobađa i vrlo često bolje shvaćamo vlastite zablude i mane kroz smijeh nego kroz poučavanje ljudi koji su najčešće vrlo daleki u svome životu od postulata koje zastupaju.

NACIONAL: Kako kaže jedan od likova, “testosteron nas tjera da jurimo za ženama od adolescencije do kraja života… On nas čini vječno potencijalnim silovateljima i ubojicama…“ Taj muški hormon, kako stoji u pojašnjenju, čini dramske likove robovima bioloških refleksa. Zbog tog hormona, odnosno samo zbog činjenice da su muškarci, nažalost, ovih dana, ali i već dugi niz godina slušamo i čitamo o strašnim zlostavljanjima i femicidu. Koliko kazalište može osvijestiti takav problem, je li to njegova zadaća ili je zadaća prije svega zabaviti?

„Testosteron“ nije tekst koji tako ulazi u ovaj toliko važan i aktualan problem. On daje naznaku da to doista čuči u svakome od muškaraca. Naravno da je naglašeno kako uvelike utječe na agresivnost, a frustracije i nesigurnost koji su duhovito pokazani u predstavi svakako su često okidači tragedija kojima smo, nažalost, sve češće svjedoci. Upravo i ovakvim predstavama možemo pokazati kako je mala razlika između toga da su to benigne duhovite situacije i da nam životne situacije pokazuju kako mogu prerasti u tragediju. Naravno da bismo jako umanjili vrijednost i misiju kazališta kada bismo ga sveli na mjesto za zabavu i opuštanje. Ni „Testosteron“ nije predstava na kojoj ćemo se opušteno zabaviti, samozadovoljno uživajući u gluposti drugih, vrlo često se gledatelji počnu vrpoljiti u sjedalima prepoznavši se u nekoj od životnih situacija i priča o muško – ženskim odnosima.

NACIONAL: Predstava je nastala u koprodukciji triju kazališnih institucija, koliko je to potrebno, koliko takva suradnja pomaže kad su u pitanju bolja produkcija, novac, više izvedbi?

Sva je sreća da se već neko vrijeme pojavljuju predstave u kojima je prisutno više producenata. Naročito je to vidljivo u radu manjih regionalnih kazališta s kojima sam isto tako godinama povezan i koji na repertoarima vrlo često imaju nove, provokativne naslove, možda i u većoj mjeri nego kazališta u Zagrebu. Upravo ta kazališta pokazuju pravu misiju kazališta i u manjim sredinama. Kako najčešće nemaju zaposlene glumce ili svega nekoliko njih, nedovoljno za postavljanje većih komada, ovako mogu gledateljima u svojim sredinama pružiti užitak ozbiljne kazališne produkcije. Zaista je sjajno i da glumci iz „metropole“ prepoznaju poštene ambicije manjih kazališta i vrlo rado surađuju s njima na predstavama. Kako predajem glumu kao izvanredni profesor umjetnosti na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku svjedok sam i velike mogućnosti promocije mladih glumica i glumaca u tim sredinama gdje stječu prva iskustva profesionalnog rada nakon studiranja. Naravno, i tri male hrpice novca zajedno znače i bogatiju produkciju, a za glumce mogućnost igranja većeg broja predstava.

NACIONAL: Kakvi su planovi s predstavom?

Glumci su vrlo predano radili na predstavi i sada je vrijeme da bude pokazana što većem broju gledatelja u svim sredinama. Zaista smo sretni što je u sljedeća dva mjeseca dogovoreno više od 15 izvedbi, kao i zbog poziva za igranje predstave i izvan granica Hrvatske. Ovo je predstava u kojoj glumci uživaju u svakoj izvedbi i mislim da će joj to omogućiti dug i uspješan život.