Više puta sam pozvao novinare da napuste konferencije za novinare na kojim nisu dopuštena pitanja ili na kojima se očito pokušava manipulirati. A vi, novinarke i novinari ako sljedeći put kad vas premijer krene učiti vašem poslu umjesto da odgovara na pitanja ne okrenete leđa i svi ne odete – džaba smo krečili

Prije dvadesetak godina iz Veleposlanstva SAD-a u Hrvatskoj zamolili su me da pomognem starijem kolegi, američkom novinarskom veteranu koji se trebao sastati s hrvatskim novinarima i razgovarati o novinarstvu.

Kolega je prvi put dolazio u Hrvatsku i nije znao hrvatski jezik pa je moj zadatak bio da ga prije razgovora “izbrifiram” o medijskoj situaciji te upoznam s tim kako mediji izvještavaju o nekim tada akualnim temama.

Potom sam trebao prevoditi njegov razgovor s novinarima.

Bilo je to vrijeme kad je predsjednik Hrvatskog sabora bio Zlatko Tomčić.

Dan ranije na pressici on je izjavio da su dvojica službenika Riječke banke – kriminalci.

Radilo se o aferi u kojoj ta dvojica čija su imena objavljena u medijima u negativnom kontekstu nisu još bili niti optuženi a kamoli pravomoćno osuđeni za bilo koje kazneno djelo.

U razgovoru s novinarima u zagrebačkom Novinarskom domu američki novinar je podigao u zrak naslovnicu jednih novina na kojoj je objavljena Tomčićeva izjava o “kriminalcima”.

Pitao je kolegice i kolege zbog čega je ta izjava objavljena i to bez da je itko od novinara pitao predsjednika Sabora kako je mogao tako nešto reći.

Ispostavilo se da je među prisutnim novinarima bio i reporter koji je izvještavao s Tomčićeve “pressice” upravo za novine čiju je naslovnicu američki kolega pokazao.

Taj je novinar zbunjeno odgovorio: Pa Tomčić je predsjednik Sabora.

Američki gost je zapitao: Pa što onda?

Svi ostali u dvorani su šutjeli a na njihovim licima moglo se “pročitati” da osim američkog kolege koji je čitav radni vijek proveo izvještavajući o političarima i komentirajući njihov rad i mene nikome nije palo na pamet tako jednostavno i jedino logično pitanje: Pa što onda?

Bez neugodnih pitanja novinarstvo ne postoji

Od tada do danas imao sam mnogo prilika na razne načine surađivati s novinarima i medijima širom svijeta.

Neki su me stalno podsjećali da nikada ne zaboravim upitati se “Pa što onda?” kad me netko s pozicije moći pokušava zloupotrijebiti tako da od novinara napravi svoj “zvučnik”.

Neke sam pak učio isto to – da je posao novinara da pita, sumnja, provjerava… i da nikada ne ustukne pred bahatošću, prijetvorništvom i manipulacijama moćnih, onih koji upravljaju ljudskim životima.

Kad sam bio predsjednik Hrvatskog novinarskog društva u ime cehovske udruge bezbroj puta sam upozoravao na bahatost političara prema novinarima (čime zapravo pokazuju prezir prema ljudima koji sui m povjerili upravljanje državnim poslovima).

Više puta sam pozvao novinare da napuste konferencije za novinare na kojim nisu dopuštena pitanja ili na kojima se očito pokušava manipulirati.

No, u praksi sigurna egzistencija je u pravilu iznad profesionalnih načela na koje se rado teoretski pozivamo.

Srećom, danas ima sve više onih novinara koji bi, da su se zatekli prije dvadesetak godina u onom razgovoru u Novinarskom domu, razumjeli pitanje: “Pa što onda?”

Oni ne prežu od postavljanja neugodnih Pitanja, jer jedino neugodna pitanja su pitanja zbog kojih novinarstvo postoji.

Političare, svikle na dodvornička ili isprazna pitanja to strašno živcira.

Što više neugodnih novinarskih pitanja njihovo ponašanje potakne to su živčaniji i bezobrazniji.

Premijer Andrej Plenković prednjači u bezobrazluku prema novinarima koji postavljaju neugodna pitanja.

U posljednjih godinu dana na ovom mjestu često sam ga zbog toga kritizirao.

Njegovo je ponašanje eskaliralo da bi na kraju potpuno izgubio kontrolu i pritom neprekidno docira “pljuckajući” na konkretne novinare i čitavu novinarsku profesiju.

Ali još ima mnogo onih, pa i među samim novinarima, koji (makar instinktivno) osjećaju da je ogromna hrabrost reći takvima što ih ide.

Dakle, da su moćni posebni i da smiju što god žele.

Tko želi uređivati medije ne može biti premijer

Zbog toga su i neki novinari naprimjer komentar kolegice Mojmire Pastorčić na nebuloze koje je ovih dana izgovorio premijer popratili izrazima oduševljenja čestitajući joj na hrabrosti.

E, vala nek’ mu je rekla. Ali učinila je samo ono što bi svaki novinar trebao.

A onda je kolega Hrvoje Krešić, premijeru koji mjesecima kidiše na njega čim ga vidi, uz novu porciju neugodnih pitanja a nakon tko zna kojeg bezobraznog Plenkovićevog pokušaja “uređivanja medija” – javno poručio da se, ukoliko želi uređivati medije, javi na natječaj neke redakcije.

Dodavši kako se u redakcijama počinje s dna pa se potom napreduje.

Onima koji misle da je kolega Krešić pretjerao mogu samo poručiti da je rekao točno onako kako jest, za razliku od premijera koji sve češće “zaobilazi” istinu.

Uvrijeđeni premijer nakon toga je napustio vlastitu “pressicu” izjavivši: “Malo ste svi postali prebahati. Ovo ste si danas dopustili, ali više nemojte”.

E, pa… premijeru Plenkoviću, Vi ste postali prebahati. To ste si do danas dopuštali, ali više nemojte.

A vi, novinarke i novinari koje šalju na premijerove “pressice”, ako sljedeći put kad vas krene učiti vašem poslu umjesto da odgovara na pitanja ne okrenete leđa i svi ne odete – džaba smo krečili.