POGLED IZBLIZA: Štab Domovinskog pokreta – Od upale pluća do upale mozga

Našim današnjim političarima koji se neprekidno zvonko busaju u svoja “domoljubna” prsa već odavno pocrnjela od šaketanja kao da je nakon pluća upala preselila na mozak. Pa histerično što dalje od sebe odbacuju sve što instinktivno povezuju s Jugoslavijom, s izrazom gađenja na licu kao da skidaju sa sebe skoren kravlji drek. Liče mi na muža kojeg je žena ostavila pa je ovaj sad ogovara “na najjače” ne bi li se uvalio njenoj nekadašnjoj najboljoj prijateljici. A usput svakog tko mu nije po volji proglašava ljubavnikom svoje bivše.

Sjeća li se još itko Miroslava Škore?

To je, da podsjetim, onaj mali što ga je upala pluća spasila da ne postane Titov pionir.

Na svoju nesreću kasnije je postao uzoran Titov omladinac.

Pošten Hrvat se niti u upalu pluća tada nije mogao pouzdati.

Gadna su to bila vremena.

E, taj… mali pa malo veći Miroslav i dalje je rastao, sve dok nije nadrastao samoga sebe.

Tako veći od sebe, osjećajući se neugodno skučen, pokušavao je svašta ne bi li i izvana postao velik koliko je iznutra.

Ništa baš nije naročito “upalilo” pa se na kraju dosjetio postati gradonačelnikom Zagreba.

Tom Škori, sad već neprepoznatljivo nadutom od sebe sama i niti malo nalik onom malom štrkljavom prvašiću s upalom pluća jačom od pionirske kape i marame, želja srećom neće biti ispunjena.

Izuzev ako je bog u kojeg se Škoro ufa izgubio baš svaki kriterij.

No, prije će biti da boga nema.

Ili je zauzet nekim mnogo važnijim poslovima.

U protivnom ne bi niti bilo drugog kruga izbora za gradonačelnika Zagreba.

Pa bismo, između ostaloga, bili prikraćeni za “bisere” Slavena Dobrovića, kandidata za Škorinog zamjenika ako se bog ipak odluči umiješati u izbor novog zagrebačkog gradonačelnika.

Poput onoga kad je Dobrović zamjerio što Možemo ima izborni štab – jer da ŠTAB nije hrvatska riječ.

Iako se ta riječ u hrvatskom jeziku koristi kao i njen sinonim – STOŽER.

No, prevelike Hrvatine, koji ne stanu u sebe same pa drugima oduzimaju prostor, ne mogu preboljeti to što teška kolektivna upala pluća iz prvog osnovne nije trajala sve do 1990. pa da kraj Jugoslavije dočekaju ne samo bez pionirske kape s petokrakom i crvene marame nego i s dokazom da sve te godine nisu niti izlazili iz kuće.

Ali tako se nije dogodilo a malo je bilo junaka koji su dobili upalu pluća da bi izbjegli javno stavljanje pionirske kape i marame koje im je onda doma donijela brižna razredna pionirska delegacija.

Kako su rodoljubi postali domoljubi

Užasna je frustracija kad ne možeš izbrisati sebe nekadašnjeg pa pokušavaš brisati sve što ti padne na pamet.

Kao što su recimo – riječi.

Naprimjer proglašavajući ih nehrvatskim – poput riječi ŠTAB.

Ali nije ti ona nehrvatska zbog toga što je nastala od izvorno njemačke riječi nego što se koristila u Jugoslaviji.

To vam je bilo djeco onda kad je Banovina bila (i) Banija.

I kad se kandidati za gradonačelnike i njihove zamjenike nisu hvalili time što znaju čitati samo jedno pismo.

Kad se riječi koje razumiju i kojima se ljudi oko njih služe političari nisu javno gnušali kako bi dokazivali svoju pravovjernost.

Ali ovim našim današnjima koji se neprekidno zvonko busaju u svoja “domoljubna” prsa već odavno pocrnjela od šaketanja kao da je nakon pluća upala preselila na mozak.

Pa histerično što dalje od sebe odbacuju sve što instinktivno povezuju s Jugoslavijom, s izrazom gađenja na licu kao da skidaju sa sebe skoren kravlji drek.

Liče mi na muža kojeg je žena ostavila prije 30 godina pa je ovaj sad ogovara “na najjače” ne bi li se uvalio njenoj nekadašnjoj najboljoj prijateljici.

A usput svakog tko mu nije po volji proglašava ljubavnikom svoje bivše.

Pritom im ne smetaju riječi koje su upotrebljavane (a mnoge i izmišljene) u NDH, imenovanje ulica po ustaškim kolovođama ili “Za dom spremni”.

Povijest je kurva.

Kao i podsvijest.

Rodoljubi su postali domoljubi iako se njihovo domoljublje svodi na slavljenje roda/nacije a za dom ih nije briga niti koliko je crno ispod nokta – ako nije po njihovom.

Komentiraj