Dana 2. studenog 1975. godine, pod nerazjašnjenim okolnostima, ubijen je talijanski pjesnik, intelektualac, filmski redatelj i pisac Pier Paolo Pasolini. Nekoliko sati ranije rekao je u jednom intervjuu:

“Zbog tog mračnog i upornog srljanja u opće nasilje, više ne vidim tko je na kojoj strani. Svatko koga hitna pomoć doveze u bolnicu, na ivici smrti, vjerojatno je zainteresiraniji za ono što doktori imaju reći o njegovim šansama, nego za ono što policija kaže o mehanizmu zločina. Budite sigurni da ne osuđujem ničije namjere, kao što me ne zanima ni lanac uzroka i posljedica: prvo ovaj, onda onaj, ili tko je glavni krivac. Mislim da smo definirali ono što se naziva „situacijom“. To je kao grad na koji se sručio potop, a kanalizacija se zapušila. Voda raste, ali voda je nedužna, to je kiša, to nema nikakve veze ni sa uzburkanim morem, niti sa pobješnjelom riječnom bujicom. Ali, iz nekog razloga, voda raste, umjesto da opada. To je ista ona voda iz dječjih ili popularnih pjesmica kao što je „Pjevajmo na kiši“. Ali, ona raste i vi se utapate. I ako je to situacija u kojoj se nalazimo, onda prestanimo da gubimo vrijeme na ljepljenje etiketa. Bolje pogledajmo kako da ta prokleta voda otiče nekud, prije nego što se svi podavimo.”