PETRUNJELA PAVIĆ: ‘Pun mi je medicinski karton ozljeda, ali neću prestati s džudom’

Petrunjela Pavić osvojila je broncu u džudu na Mediteranskim igrama u Alžiru, a sada je krenula u osvajanje bodova koji bi joj omogućili nastup na Olimpijskim igrama 2024. godine u Parizu

Mediteranske igre održane krajem lipnja i početkom srpnja u alžirskom gradu Oranu potvrdile su da Hrvatska u Petrunjeli Pavić ima novo veliko ime u judu. Pavić, Dubrovkinja rođena 14. studenog 2000. godine, na Mediteranskim je igrama osvojila broncu u kategoriji do 78 kilograma i tako nastavila niz sjajnih rezultata. Njena lista osvojenih međunarodnih medalja je dugačka, između ostalog još je 2016. bila druga na kadetskom Europskom kupu, dvije godine kasnije u Beogradu je osvojila zlato na seniorskom Europskom kupu, 2019. je bila brončana na Europskom prvenstvu juniorki, a prije točno godinu dana, u kolovozu 2021., osvojila je zlato na seniorskom Europskom kupu u ruskom Orenburgu. U posljednjih malo više od pola godine osvojila je, između ostalog, srebro na Europskom prvenstvu za mlađe seniorke (do 23 godine) u Budimpešti, broncu na Svjetskom seniorskom kupu održanom u Sarajevu i spomenutu broncu na Mediteranskim igrama u Alžiru.

TEMPO: Koja vam je od ovih spomenutih medalja ipak najvrjednija ili barem najdraža?

Osvojila sam ovih nekoliko velikih medalja, a svaka od njih ima za mene neko posebno značenje. Izdvojila bih ipak broncu s Mediteranskih igara kao najvrjedniju jer je to rezultat kojim sam ušla u uski krug osvajača medalja u judu s jednog ovako velikog natjecanja.

TEMPO: Na Mediteranskim igrama su medalje u ženskoj konkurenciji uz vas osvojile i Iva Oberan iz Župe dubrovačke i Ana Viktorija Puljiz iz Solina. Sve tri ste generacijski vrlo bliske, u dvije godine razlike, sve tri ste Dalmatinke, Oberan je i vaša sumještanka iz Župe. Izgleda kao da djelujete kao jedna ekipa?

Da, obje su mi blizu generacijski, ali sve smo mi cure koje smo dio ženske reprezentacije jako bliske. Razlika u godinama nije velika i sve se odlično slažemo. Barbara Matić je najstarija i ona nam je svima uzor, a mi ostale se pratimo. Iva je moja judo kolegica još od najranijih dana. Počele smo skupa trenirati s četiri godine. Njen otac i trener Ivan Ico Oberan je ujedno moj prvi trener i s njime sam počela svoju judo priču. Posebno bih istaknula još dva imena, to su Ivica Didić i Kyryll Vertynskyi koji su uz Oberana bili moji treneri i kojima dugujem zahvalnost za nekoliko godina predanog rada. Ulaskom u juniorski uzrast moj je trener postao Mateo Semiz i do danas smo zajedno i sve velike rezultate i uspjehe od svoje 17. godine dijelim s njim.

Petrunjela Pavić i Iva Oberan osvojile su brončane medalje na Mediteranskim igrama, dok je Ana Viktorija Puljiz osvojila srebro. FOTO: Privatna arhiva

TEMPO: Na Svjetskom kupu i Mediteranskim igrama jedine poraze doživjeli ste od Loredane Kuke s Kosova, brončane sa Svjetskog prvenstva, sudionice Olimpijskih igara u Tokiju. U ovom drugom meču ste protiv nje otišli u golden score. Može li se na temelju toga reći da vam još samo malo nedostaje da uđete u najuži krug najboljih judašica?

Meč je bio izuzetno težak, ali je i pokazao da sam blizu najvećih imena svjetskog juda. Malo je falilo da borbu okrenem u svoju korist, a to je znak da sam se spremna nositi i s najjačim konkurenticama.

TEMPO: Uskoro vas očekuje i Europsko U-23 prvenstvo, na kojem ove godine neće biti Portugalke Patricije Sampaio koja je godinu starija i od ove sezone je seniorka. Sampaio je vrhunska judašica koja vam je prošle godine stala na put do osvajanja europskog zlata. Sada se vaše ime nameće kao ono favoritkinje za osvajanje zlata?

Patricia Sampaio i ja smo godinama suparnice, to je judašica koju izuzetno cijenim u svakom pogledu. Veliki je sportaš, ali i prijatelj. Iako sam gubila od nje, porazi mi nisu toliko teško padali jer je svaka borba bila fer i pobijedila je ona koja je u tom trenutku bila bolja. Ove godine nje nema i to meni otvara priliku za dobar rezultat, iako se niti jedan protivnik ne smije podcijeniti. I koliko god bili favoriti ili nositelji u svojoj kategoriji, ne znači da je time borba dobivena. Svi imamo jednaku šansu i dobiti i izgubiti. Ja se, naravno, nadam uspjehu i medalji na Europskom U-23 prvenstvu.

‘Bila sam plačljivo dijete koje nije znalo padati. Nakon toga tata me odlučio upisati na sport gdje ću malo ‘očvrsnuti’. Vrlo brzo sam se zaljubila u džudo’

TEMPO: Na Zagreb Grand Prixu održanom nakon Mediteranskih igara, sredinom srpnja, borili ste se protiv Brazilke Mayre Aguiar, dvostruke svjetske prvakinje i osvajačice tri brončane olimpijske medalje. Kako ste doživjeli borbu protiv jedne takve, vrhunske svjetske judašice?

Jako sam se radovala nastupu na Grand Prixu u Zagrebu, posebno jer je nastup bio pred domaćom publikom. Nažalost, u četvrtfinalu me zaustavila Brazilka Mayra Aguiar, trostruka olimpijska osvajačica bronce. Nakon tehnike izvlačenja poluge doživjela sam ozljedu zbog koje nisam mogla nastaviti natjecanje. Iako su prvi pregledi davali lošu prognozu, magnet je pokazao da se radi o istegnuću ligamenata, tako da se nadam da ću nakon završene rehabilitacije brzo biti spremna za nove borbe. Inače sam tešku ozljedu istog lakta imala prije šest godina na natjecanju u Berlinu.

TEMPO: Jeste li u karijeri do sada imali još težih ozljeda?

Osim lakta imala sam i teže ozljede ramena u rasponu od dvije godine, od 2018. do 2020. Također imam astmu koja mi ponekad stvara probleme s disanjem jer naše borbe zahtijevaju izuzetan fizički napor. Imam kod kuće pozamašan medicinski karton svojih ozljeda, ali me nijedna nije obeshrabrila da prestanem trenirati. Svaka ozljeda je bila samo jedan loš dan, a ja sam sigurna da je još puno dobrih dana ispred mene.

‘Studiram na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Zanima me sportsko i financijsko pravo jer želim jednog dana znanjem pomagati sportašima’

TEMPO: Iz vašeg kluba Dubrovnik 1966 stižu i Anđela Violić i Josip Bulić, osvajači srebra i bronce na nedavnom Europskom seniorskom kupu u Sarajevu. Trener svima vama u klubu je Mateo Semiz. Što iz prve ruke možete reći o vašem mladom i već vrlo uspješnom treneru?

Od moje 17. godine Mateo Semiz mi je trener, ujedno je trener Anđele i Josipa koji su također osvajači medalja s raznih europskih kupova. Radimo godinama kao tim i mislim da se dobro slažemo. Ovako dobri rezultati pokazatelj su trenerovog svakodnevnog rada i truda. Zajedničkim snagama već godinama nižemo zapažene uspjehe i nadam se da će tako biti i dalje.

TEMPO: S obzirom na to da je san svih sportaša, tako i vaš, nastup na Olimpijskim igrama, možete li ukratko objasniti kako se možete kvalificirati za Pariz 2024. godine?

Nastup na Olimpijskim igrama osigurava se zapravo skupljanjem bodova na IJF World Tour natjecanjima među koje spada i Grand Prix Zagreb, a cilj je ući u top 18 judašica svijeta u svojoj kategoriji kako bih imala priliku za odlazak. Koliko god bili uspješni u judu, izuzetno se teško kvalificirati, jer iz svake kategorije na Olimpijske igre može poći samo jedna judašica iz države. Na nedavnom Grand Prixu u Zagrebu sam osvojila sedmo mjesto i upisala prve bodove na svom putu prema Olimpijskim igrama u Parizu 2024.

TEMPO: Kad ste počeli trenirati judo, kako ste ušli u taj sport? Jesu li vam se roditelji ozbiljnije bavili nekim sportom?

Judo sam počela trenirati s četiri godine. Bila sam plačljivo dijete koje nije znalo padati. S tri godine nezgodno sam pala i imala napuknuće vilice. Nakon toga me tata odlučio upisati na sport gdje ću malo očvrsnuti. Vrlo brzo sam se zaljubila u judo. Iako sam uz judo kratko trenirala tenis i odbojku, on je ostao moja prva ljubav i već se 17 godina bavim njime. Mogu reći da dolazim iz sportske obitelji jer je moj otac trenirao košarku i bio košarkaški sudac.

‘Džudo zapravo znači ‘miran put’. Koliko god se možda činio grub sport, zapravo su u njemu tehnika i mentalna snaga ono što
će na kraju odlučiti’

TEMPO: Jeste li ikada došli u situaciju da judašku tehniku morate primijeniti izvan tatamija?

Na sreću, nisam. Judo zapravo znači „miran put“. Koliko god se možda činio grub sport, zapravo su u njemu tehnika i mentalna snaga ono što će na kraju odlučiti pobjednika.

TEMPO: Studirate na Pravnom fakultetu, kako uspijevate pomiriti fakultetske i sportske obaveze? Zašto ste izabrali baš Pravni fakultet?

Studiram na Pravnom fakultetu u Zagrebu i mogu reći da nije lako uskladiti i fakultetske i sportske obveze, ali se trudim. Također, moj je matični klub u Dubrovniku pa sam pomalo rastegnuta između Dubrovnika i Zagreba. Ponekad je teško, posebno kad imam ispit, a ja ne mogu prisustvovati jer se nalazim na nekom natjecanju u drugoj državi. A zašto pravo? Zanima me sportsko i financijsko pravo i vidim sebe u jednoj od tih grana. Nadam se da ću jednog dana svojim znanjem i vještinama pomoći sportašima na njihovom putu koji nije lagan i traži puno odricanja, ali koji puno i daje. Pregršt prekrasnih putovanja, druženja, upoznavanja novih ljudi i sklapanja prijateljstava. Jer sport je život!

Petrunjela Pavić ove će godine nastupiti na Europskom prvenstvu do 23 godine, gdje je jedna od favoritkinja za medalju. FOTO: Privatna arhiva

Komentiraj