Brojna udruženja inozemnih, ponajviše afričkih studenata bila su aktivna u Zagrebu između 1960-ih i 1990-ih godina 20. stoljeća, a okupljala su se u Međunarodnom studentskom klubu prijateljstva – takozvanom MSKP-u, osnovanom 1962. Klub se nalazio u Tvrtkovoj ulici 5, a 1975. je privremeno bio preseljen u N paviljon Studentskog centra, gdje je i dočekao svoj kraj početkom 1990-ih godina kada su njegovi arhivi i zbirke oduzeti, ljudi deložirani, a prostor zapaljen.

Izložba ‘’Nesvrstani Zagreb’’ Petre Matić – otvorena prošlog tjedna u Galeriji VN – prikazuje dio istraživanja autorice koja od 2019. istražuje svoj rodni Zagreb koji joj je potpuno nepoznat, Zagreb koji je afrički, azijski, arapski i latinoamerički, Zagreb koji govori mnoštvom jezika, Zagreb koji je antikolonijalan, antiimperijalistički i nesvrstan, Zagreb u boji.

Petra Matić je muzeologinja, umjetnica i aktivistica čiji su radovi predstavljeni na documenta fifteen, Fotograf Festivalu u Pragu te na Ljubljanskom bijenalu dizajna BIO26. Suradnica je Muzeja susjedstva Trešnjevka te predsjednica Upravnog vijeća Kulturnog centra Peščenica i udruge Jutro. Njezin rad bavi se baštinom nesvrstanosti, prostorima dobrodošlice te mogućnostima kolektivnog i antikolonijalnog djelovanja.

NACIONAL: Zašto ste odlučili posvetiti se ovoj temi, što vas je zaintrigiralo?

Kao studentica diplomskog studija muzeologije radila sam u arhivu Večernjeg lista gdje sam 2019. pronašla najavu za Tjedan Afrike koji je 1984. organizirala Unija afričkih studenata u Zagrebu u suradnji s MSKP-om. U sklopu programa govorili su afrički studenti, prikazivali su se afrički filmovi i raspravljalo se o afričkoj likovnoj umjetnosti. Pogodio me oštar kontrast takve povijesti s današnjicom. Naime, 2019. većina Afrikanaca koje poznajem došli su ovdje kao izbjeglice, pristup našem jeziku i obrazovanju im je ograničen, ako ne i nedostupan, a ako imaju sreće, žive izolirano u prihvatilištu Porin, daleko od centra grada, i preživljavaju sa sto kuna mjesečno. Počela sam se raspitivati o povijesti MSKP-a i stranih studenata u Zagrebu, a muzikologinja Mojca Piškor me je savjetovala da provjerim zbirku časopisa Solidarnost koji je izdavao zagrebački MSKP i koji se pokazao kao riznica informacija o povijesti zagrebačkih stranih studenata. Ta povijest je ogromna, vodi u toliko zemalja na različitim kontinentima i začudilo me da se o njoj jako malo zna.

NACIONAL: Od čega se sastoji izložba, što će se moći vidjeti?

Tu je moj kratki film “Grad koji ima mir” u kojem nekadašnji zagrebački studenti Sam Bushara i Muhamed Al Younis govore o povijesti kluba te o svom životu u Zagrebu. Također se mogu poslušati intervjui s njima, vidjeti tjedni programi MSKP-a, nekoliko članaka iz Solidarnosti te dio moje knjižnice vezane uz nesvrstane.

NACIONAL: Zašto vam je važno prikazati Zagreb u vrijeme kad je Pokret nesvrstanih bio najaktivniji?

Kao osobi odrasloj u Zagrebu 90-ih koja godinama radi s marginaliziranim ljudima s Globalnog Juga, čudi me Zagreb u doba Pokreta nesvrstanih. Grad koji ja poznajem, u kojem sam odrasla često je hladan, negostoljubiv, jednoličan i siv, a onaj koji istražujem, nazovimo ga nesvrstanim Zagrebom, neko je potpuno drugačije mjesto, otvoreno i šaroliko. I ljuti me taj zaborav ili brisanje sjećanja, jer što više ljudi upoznajem koji imaju veze s nesvrstanima, jasnije mi je da zaslužuju da se zna za njihovo postojanje i doprinos našoj zajednici. Toliki naši medicinari, farmaceuti, inženjeri, poslovnjaci su upravo nekadašnji strani studenti. Baština je dostojanstvo, oni su tu već barem šezdeset godina, a nitko se time ne bavi. A pogotovo je to bitno danas kad imamo mnogo novih sugrađanki i sugrađana s Globalnog Juga i mnogo se frustracija prema nekompetentnim vlastima iskaljuje na njima, kao da je baš njihov težak rad na slabo plaćenim poslovima taj koji nama oduzima kruh iz usta. Važno mi je da se zna da Globalni Jug već dugo živi ovdje, i to ne samo u Zagrebu, već i u Rijeci, Zadru, Splitu, Vinkovcima, Zagorju i u mnogim drugim mjestima.

NACIONAL: Što ste saznali tijekom tog istraživanja, što ste novo naučili, je li vas što iznenadilo?

Za mene je taj nesvrstani Zagreb potpuna utopija, gotovo znanstvena fantastika. Mnogo je toga neobično ‘’na prvu’’, a kad razmislite, savršeno je logično. Logično je da je MSKP doživio tužan kraj 90-ih i da su mnogi koji su dotad bili dobrodošli viđeni kao uljezi, jer je to bilo vrijeme stvaranja nacionalnog identiteta kad si nitko nije smio dozvoliti da bude drugačiji. Nedavno je bila radionica o rasizmu na našim prostorima s profesoricom Sunnie Rucker-Chang s Universityja of Ohio, i jedan od zaključaka bio je da je kod nas jednaki “grijeh” biti crnac koliko i Srbin. Logično je da je Studentski centar, koji je posljednjih godina izbacio i uništio sadržaje koje su stvorili mladi poput skate parka i permakulturnog vrta, devedesetih uništio i izbacio i MSKP. Logično je da su kroz MSKP prošle mnoge naše javne osobe, jer se radilo o međunarodnom centru velike političke moći. Logično je da su studenti koji su došli iz zemalja koje su se upravo oslobađale kolonijalnih sila imali velik utjecaj na zbivanja kod nas 1968. i početkom 70-ih godina. Logično je da je i u to vrijeme bilo rasizma, jer društvo bez rasizma ne nastaje preko noći.

Iznenadile su me razne crtice, poput one da je 60-ih godina tri puta tjedno kod nas svirao indonezijski limeni orkestar, možete li danas zamisliti takvu studentsku zabavu u Zagrebu? Iznenadilo me to da su arapski studenti sudjelovali u izgradnji Savskog nasipa te da su u MSKP-u studenti jedni druge učili jezike poput arapskog, španjolskog, portugalskog i esperanta, i nerijetko su ti tečajevi bili popunjeni do zadnjeg mjesta. Iznenadilo me da su kurdski studenti bili rado viđeni gosti predavači na Pravnom fakultetu gdje su poučavali o svojoj domovini. Iznenadili su me podaci o prosvjedu protiv rata u Vijetnamu 1967. na koji su vlasti najprije pozvale studente, pa su se od toga ogradile nakon što je 20.000 prosvjednika porazbijalo stakla na američkoj ambasadi. Iznenadili su me radnici zagrebačke mljekare koji su se istaknuli u donacijama krvi za vijetnamski narod, koje su prikupljali zagrebački arapski studenti. Iznenadilo me da su palestinski studenti devedesetih godina išli na frontu i branili Hrvatsku. Konstantno me iznenađuje koliko je tragova nesvrstanih oko nas, a mi ih ne primjećujemo.

NACIONAL: Sad ste spomenuli neke zgodne anegdote, znate li još kakve zgodne priče, susrete, ljude, nešto što se dosad nije moglo vidjeti?

Pada mi na pamet priča o tri zagrebačke sestre koje su se udale za tri studenta iz Indonezije, a sigurno postoji još mnogo anegdota, pa ovim putem molim da mi ih se pošalje kako bih ih uvrstila u zbirku Arhiva Nesvrstanih.

MSKP u Studentskom Centru 1982., iz knjige ‘Crvena Trešnjevka’; Članovi zagrebačkog MSKP-a na izletu šezdesetih. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Zašto je Zagreb bio važan za Pokret nesvrstanih? Postoje li još uvijek mjesta okupljanja, dokumenti, neke uspomene koje se čuvaju? Ili je sve zaboravljeno?

Moji kazivači kažu da je MSKP u Tvrtkovoj 5 bio model studentskog međunarodnog kluba kakav je htjela imati čitava Europa. Imao je dvije dvorane u kojima se zbog uređenja moglo držati mnogo različitih sastanaka odjednom, kuhinju, garderobu s garderobijerima, plesnu dvoranu, a na samom početku financirao se isključivo iz prihoda koje je donosio VIS Crno-bijeli koji je tamo redovito svirao. U Zagrebu je između 60-ih i 80-ih svake godine studiralo tisuću i više stranih studenata, a zagrebački MSKP jedini je imao stalnu publikaciju, bilten Solidarnost, koji je kasnije postao naš prvi časopis o međunarodnim odnosima.
Nekadašnjih mjesta okupljanja više nema. Danas se bivši studenti okupljaju po kućama, Facebook grupama, a rečeno mi je da u zagrebačku džamiju navrate i oni koji nisu religiozni, samo kako bi pozdravili staru ekipu. Mnogi koji ne žive ovdje ne mogu posjetiti grad u kojem su proveli mladost i za koji ih vežu divne uspomene, jer im je teško ili nemoguće dobiti vizu. Nadam se da je mnogo dokumenata još uvijek rasuto po privatnim kućnim zbirkama. Sljedeći korak mi je uspostava digitalnog Arhiva Nesvrstanih, pa bih rado posudila i katalogizirala sačuvanu dokumentaciju, koju vlasnicima odmah vraćam.

NACIONAL: Ponajviše se taj pokret odražavao na studentskoj populaciji, ona vam je i fokus na izložbi, zar ne? Kako je ona djelovala, što su studenti radili, kako je to izgledalo?

MSKP je bio ključno mjesto za kulturni život Zagreba. Tu se odvijala prva tribina u gradu, bendovi poput Crno-bijelih su punili klub, a njegovo članstvo bavilo se vlastitim nacionalnim organizacijama, izdavanjem biltena i knjiga, organizacijom izložbi, projekcijama filmova, organiziranjem plesnjaka i tečajeva jezika. Često su ambasade financirale proslave nacionalnih praznika različitih zemalja. Aktivan je bio Klub Ujedinjenih nacija, a folklorne skupine iz MSKP-a obišle su velik dio Europe. Velik su utjecaj ostavili na našu suvremenu glazbu, a u Solidarnosti se moglo naći originalnih pjesama i priča, intervjua, putopisa, prijevoda, obavijesti o tome tko je diplomirao i kako se to proslavilo. Sport je bio vrlo bitan. Surađivalo se s muzejima, fakultetima, studente se smatralo proto-diplomatima i često su ih mediji kontaktirali kako bi komentirali politička zbivanja u svijetu.

NACIONAL: Da, Međunarodni studentski klub prijateljstva bilo je središnje mjesto događanja. Izložba prati MSKP od 1962. kad ga je u Zagrebu osnovao Špiro Badurina, preko njegovog useljenja u Tvrtkovu 5 1964. godine, do privremenog preseljenja u Studentski centar 1975. godine.

Prema mojim kazivačima, studente se jednostavno izbacilo iz Tvrtkove i nije im namijenjen nikakav zamjenski prostor. Oni su se pobunili i vršili pritisak sve do Tita te im je potom ponuđen tada razrušen Francuski paviljon u SC-u. Morali su se jako truditi da dođu do N paviljona koji je bio puno manje atraktivan od 1500 kvadrata u Tvrtkovoj. Tada su potpisani ugovori između Sveučilišta u Zagrebu, Grada Zagreba, Vlade SR Hrvatske i MSKP-a, kojim se MSKP-u daje na korištenje N paviljon sa svim pogodnostima dok im se ne osigura adekvatan prostor vrijedan tadašnjih 2 milijuna dolara. Nažalost, 1992. članovi MSKP-a nalaze promijenjene brave te presječene vodovod, kanalizaciju, centralno grijanje i telefone, a pritom ostaju i bez arhiva, dokumentacije, videosnimki, tehničke opreme, umjetnina, itd. Iduće godine N paviljon jedini izgara u požaru unutar kompleksa SC-a.

NACIONAL: Koliko je Pokret nesvrstanih ostao prisutan u Zagrebu, prema vašemu mišljenju? Od njega se bježi jer previše podsjeća na jugoslavensku ulogu u tome, iz čega ste pripremali izložbu? Koji su to materijali?

U Zagrebu imamo trgove Nehrua i Nasera, Institut za razvoj i međunarodne odnose koji je započeo kao Institut za proučavanje Afrike te jedan izblijedjeli globus na sportskim terenima Mladost kraj Save. Knjižnica Filozofskog fakulteta nedavno je objavila katalog svoje zbirke Afrikana, jer je na Filozofskom 60-ih godina postojala katedra za afrikanistiku. Službeno sjećanje je gotovo izbrisano, zato se time i bavim. Postoje mnogi ljudi i tvrtke u domenama medicine, farmacije, mode, hrane, tu ćete naći nesvrstane kod nas. Moj glavni materijal je zbirka časopisa Solidarnost, a ključne su mi osobne priče nekadašnjih zagrebačkih stranih studenata koje dopunjujem dokumentacijom iz Arhiva Jugoslavije te s puno nasumičnih istraživanja na internetu. Zajednica je tu također bitna, nema koga nisam zagnjavila s nesvrstanima.

NACIONAL: Kakav ste vi osobno imali odnos prema Pokretu nesvrstanih?

Danas je pokret doslovno zaboravljen.

Kad je deložiran MSKP ja sam imala šest godina i nisam znala ništa o tome. Sjećam se da me, kad sam krenula u školu, prijateljica iz Vukovara pitala zašto mi nemamo crnce u razredu, jer joj je njena mama rekla da je u njezino doba u svakom razredu bilo po crno dijete. Na televiziji smo gledali Hameda Bangouru i Antimona, ali nismo ih shvaćali kao Afrikance, ili smo ih barem shvaćali kao naše Afrikance. Nitko oko mene se nije zamarao time, pa nije ni meni to palo na pamet. Kasnije sam, kao i mnogi oko mene u bijelom Zagrebu, u čudu prvi put gledala Azijate ili crnce, a tek sam kad sam se počela intenzivnije baviti tom temom shvatila da su ustvari moj život dotakli mnogi nesvrstani.

NACIONAL: Što će se moći naučiti na izložbi, što je neka najvažnija poruka koju biste željeli da svaki posjetitelj odnese sa sobom?

Voljela bih svoje sugrađanke i sugrađane podsjetiti na to da grb našeg Zagreba ima otvorena vrata i da to označava gostoljubivost. Zagreb je bijel, ali je već dugo i u boji. Povijest nesvrstanih je i naša povijest. Vrijednosti poštovanja, solidarnosti, suradnje i zajedništva u današnjem su ubrzanom, nemilosrdnom i nevjerojatno osamljenom svijetu još vrjednije nego prije. Prijateljstvo i znanje su naše bogatstvo, a nadam se da će ova izložba pridonijeti tome da shvatimo da su nam “nepoznati” već dugo poznati.

NACIONAL: Je li ovo prva izložba o nesvrstanima? Imate li planova s njom nakon Zagreba?

Ovo je svakako moja prva samostalna izložba. Prvi poticaj za ozbiljnije bavljenje ovom temom dobila sam u Njemačkoj, a znam da za izložbu postoji interes i u Bosni, Srbiji i Indoneziji. Film ‘’Grad koji ima mir’’ je praktičniji jer može putovati i sam, bez izložbe, a naravno, bilo bi idealno da prođe sve nesvrstane zemlje s kojima smo imali veze. Preda mnom je uspostavljanje digitalnog Arhiva Nesvrstanih. Radi se o digitalnoj zbirci fotografija, knjiga, dokumenata, raznih predmeta i priča koje će se sakupiti, digitalizirati, vratiti vlasnicima i objaviti. Mislim da je to ipak najbolji način da se nastavi rad na ovako velikoj i važnoj temi.