Zagrebački Centar mladih Ribnjak obilježava 70 godina rada, a taj jubilej obilježit će monografijom za koju pomoć traže od sugrađana. Tako je krenula kampanja prikupljanja sjećanja i memorabilija koja će završiti objavom monografije ‘’Pričaj mi o Ribnjaku’’. Iza tog, ali i brojnih drugih projekata ovog centra za kulturu stoji ravnateljica Pavlica Bajsić Brazzoduro, inače redateljica i dramaturginja, koja se nakon nekoliko godina boravka u Berlinu vratila u Zagreb. Preporodila je Centar mladih Ribnjak, otvorila Scenu Ribnjak, prostor za nezavisnu kazališnu scenu, pokrenula brojne radionice i projekte u unutrašnjim i vanjskim prostorima, na koje je lokalna zajednica sjajno reagirala.

NACIONAL: Zagrebački Centar mladih Ribnjak obilježava 70 godina rada, to je zaista veliki jubilej, ne događa se često da jedna takva ustanova traje bez prekida sedam desetljeća. Što je Centar mladih Ribnjak i što znači za kulturu Zagreba?

Doista, danas ne možemo često slaviti ovakvu obljetnicu neprekinutog rada jedne ustanove u kulturi bez obzira na to što su se njena usmjerenja i dinamike mijenjale u skladu s mijenama cijelog društveno-političkog konteksta kroz koji je prolazila. Izuzetno je bitno da se povuče ta crvena linija od 1953. do 2023. i barem popiše taj rad. Važno je da baš danas, u ovom povijesnom trenutku, ponovno osvijestimo što je to javna funkcija neke ustanove, što je javno dobro, što je kultura i umjetnost u zajednici, koliko jedna ustanova može pomoći da se kreiraju male zajednice podrške, koliko te iste zajednice mogu biti podrška jednoj ustanovi. Koliko nam sve to možda može pomoći da opstanemo.

Mi smo društvo rezova. Nešto sagradimo pa srušimo. Bez analize. Lako proglašavamo da nešto nije dobro, a teže se osvrćemo i priznajemo neke tuđe kvalitete. I mislim da to ugrožava naš rast i razvoj kao društva i kao pojedinaca. U svakom slučaju, protivnica sam naglih rezova, volim se vezati uz prošle kontinuitete i u njima detektirati ono što mi se čini bitnim, nadograditi ih, postaviti u novi kontekst. Mislim da je to osobina i mog umjetničkog rada, kao i ovog, nazovimo ga “voditeljskog”.

NACIONAL: U povodu 70 godina rada planira se izdati monografija ‘’Pričaj mi o Ribnjaku’’, ali zanimljivo je da tražite pomoć građana da biste realizirali taj projekt. O čemu se radi i jesu li građani reagirali na vaš poziv?

U trenutku kada sam pred nešto više od godinu dana počela voditi Centar mladih Ribnjak, svake srijede su tajnica u mirovini, Branka Grozdanić i još aktivna voditeljica kazališne djelatnosti, Ksenija Rožman – sređivale arhivu Centra. Hodale su okolo po ustanovi noseći fotografije i fascikle, preslagivale, popisivale podatke, prepričavale zgode, hihotale u hodnicima. Osjećala sam njihovu radost i ponos dok rone arhivom i njihovu nadu da će se jednog dana sve to pretvoriti u monografiju. Obje su provele svoj radni vijek u Ribnjaku, možete zamisliti što to znači… One su hodajuće vrelo anegdota i podataka koje je za potrebe monografije trebalo usmjeriti. Zato sam pozvala urednicu Katarinu Kolegu da bude to vanjsko oko koje će dirigirati strukturu i ona je sama predložila naziv. Iz tog naziva rodila se ideja za kampanju prikupljanja sjećanja i memorabilija. Angažirati zajednicu da piše dio povijesti jednog centra za kulturu – pa to je nekako vrlo točno, zar ne? Paralelno sam saznala da je u susjednom mjesnom odboru Medveščak vijećnik Daniel Kušan, filmski redatelj s kojim sam studirala i on se sam ponudio ako treba kakva dobrosusjedska pomoć. Kako šećera i kave imamo, zamolila sam ga da neke od zanimljivih govornika zabilježi kamerom kako bismo na kraju imali i dokumentarnu reportažu o povijesti ustanove. U ovoj akciji nam se pridružila i Platforma Upgrade koja kod nas realizira svoj program kultura i umjetnost u zajednici, prema natječaju Grada Zagreba, s time da su oni fokusirani na sve interkulturne momente kroz povijest. Mjesni odbor Ribnjak, naš vrlo bliski partner, također aktivno pomaže, pogotovo s distribucijom letaka i informacija. Krenuli smo prvo s kampanjom na društvenim mrežama i 3 susjedske kave: vaši čitatelji mogu još stići na kavu 11. ožujka u 11 sati i 20. ožujka u 17.30. U takvom jednom druženju oko stola upoznajemo uživo građane koji su u nekoj fazi svoga života bili vezani uz Ribnjak i sa zahvalnošću primamo njihove uspomene, fotografije…

NACIONAL: Ima li priča koje su vam se posebno urezale u sjećanje?

Mene se osobno jako dojmila poruka jedne gospođe koja je kao beba živjela s bakom u našoj zgradi, u vrijeme prije obnove 1979. To mi je bio prvi glas da je u Centru postojao stan, vjerojatno domarski. Općenito su rijetki materijali vezani uz to rano vrijeme ustanove. Također mi je bilo toplo oko srca kad sam saznala da je moj kolega Ivan Marušić Klif kao klinac pohađao prve kompjuterske radionice baš u Ribnjaku, sjećao se i tog prvog robota kojeg je izradio inženjer Makanec, a koji je stajao u ustanovi i dijelio djeci slatkiše, danas ga se može vidjeti na izložbi u Tehničkom muzeju. Na Klifovu primjeru može se jasno vidjeti koliko je bitno i ponekad inspirativno da dijete u ranom dobu ima doticaja s aktivnostima različitog tipa.

NACIONAL: Kako biste opisali tih 70 godina Ribnjaka? Što biste izdvojili?

Na našem mjestu je u vrijeme nakon 2. svjetskog rata bio mliječni restoran za djecu. Na njegovim temeljima je 1953., u organizaciji Socijalističkog saveza radnog naroda i Društva Naša djeca i uz pomoć dobrovoljnih priloga i rada zagrebačkih obrtnika izgrađen prvi Dom kulture za djecu i omladinu u Zagrebu. Taj Dom je registriran u ožujku, a u rujnu je počeo s redovitim radom.

Meni se jako sviđa da je u temeljima ove ustanove upisano da su zagrebački obrtnici svojim snagama izgradili dom kulture za djecu Zagreba. Sviđa mi se to da zajednica uoči neki manjak i onda poduzme neku solidarnu akciju da ga riješi. Ja to danas čitam kao DNK ustanove. Moja pretpostavka je da su u to vrijeme nakon 2. svjetskog rata, kada je društvo bilo siromašno, potrebe za izvanškolskim aktivnostima djece naglo porasle ne samo zbog svijesti o njihovoj važnosti, već i zbog činjenice da je sve više majki radilo i djecu nakon škole trebalo je negdje zbrinuti. U to vrijeme u Zagrebu nije bilo škola stranih jezika i muzičkih škola, tako se u Domu okupljalo oko 600 djece, ponekad i više.

Ustanova je kroz povijest mijenjala nekoliko naziva, stariji će pamtiti i ime Pionirski dom Marko Orešković, knjižnicu i tetu Micu, dječji radio i televiziju u kući, stolni tenis koji je imao do 90-ih nevjerojatnu tradiciju na Ribnjaku, a koju pokušavam vratiti kroz organizaciju Ping Pong lige Ribnjaka, radionice tehničke i rane kompjutorske kulture, plesnjake s Koraljima, Klince s Ribnjaka, dramski studio kroz koji su prolazili i današnji profesionalni glumci kao što je Ozren Grabarić, ali i brojni drugi kojima je dramski odgoj pomagao u kasnijoj profesiji, poput naše meteorologinje Dunje Mazzocco Drvar.

Pavlica Bajsić Brazzoduro i pas Mimi, koji je već postao maskota, ispred Centra mladih Ribnjak. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Zagrebački centri za kulturu, pa tako i ovaj, desetljećima su bili zanemarivani, njihova funkcija se u određenoj mjeri zlorabila pa su tako stigli na loš glas. A sve je krenulo od toga da se sustavno zapostavlja osnovna ideja javnog interesa i svojevrsnog ‘’služenja zajednici’’, kao i njihove gotovo prosvjetiteljske funkcije.

Zato smatram važnim stalno pozivati na taj DNK ustanove, odnosno na to da je nastala komunalnom akcijom kako bi se odgovorilo na potrebe zajednice za kulturno-umjetničkim odgojem. A povratno, kulturno-umjetnički odgoj gradi zajednicu od malih nogu. Slabo je poznato da je Centar i u svojim najtežim trenucima ostao vjeran jakom sociokulturnom usmjerenju. Kulturno-umjetnički rad s brojnim ranjivim društvenim skupinama odvijao se u tišini svih ovih godina. Tu ideju horizontalne kulture bih željela dalje razvijati sukladno novom kontekstu koji živimo, u kojoj nije toliko bitno isticanje po izvrsnosti neke vještine i darovitosti već je bitna dostupnost, uzajamnost i jednakost. Zato smo postavili naziv jednog našeg programa iznad ulaznih vrata: Jednaki u kulturi.

NACIONAL: Tek ste nedavno postali ravnateljica, kao što ste i rekli – prije godinu dana – i zapravo ste odmah preporodili Centar, od sterilnog centra za kulturu kakvih ima po Zagrebu CMR je postao zaista jedan od najaktivnijih prostora u gradu. Što ste napravili, jeste li očekivali ovakve rezultate?

Nije svaki centar istog profila niti je jednako aktivan. Ako gledamo odgovor ustanove na kvartovsku dinamiku na svim razinama, gotovo idealni primjer je KNAP na Peščenici, CEKATE koji inspirira svojim odnosom prema kvartu kroz projekt Mapiranje Trešnjevke, svojim odnosom prema inkluziji kroz interdisciplinarni Upset Teatar i mnogo toga drugoga… Ako gledamo ispreplitanje nezavisne scene i ustanove te horizontalno participativno upravljanje, tu je POGON. Ako tražimo filmsku kulturu, tu je Centar za kulturu i film August Cesarec s Kinotekom i Ljetnom pozornicom Tuškanac. Kad sam prije godinu dana u trenutku izbijanja rata u Ukrajini pozvala na akciju, svi ti centri su stali uz Ribnjak i pomogli. Osmislili svoje programe, a KUC Travno je delegirao kombi i šofera koji je svake subote dovozio ukrajinske obitelji iz prihvatilišta k nama na radionice, a podigli smo i zajedničku internetsku stranicu. Tada u sklopu programa HURTOK, koji sam zamislila prvenstveno interkulturno, to jest kao dvosmjernu razmjenu kultura – pokazali smo da se, uz veliku količinu energije i inzistiranja i u okviru institucija nekad može reagirati brzo.

Što se kazališta tiče, na “vratima” Scene Ribnjak je prošlog ljeta osvanuo javni poziv za rezidencije i gostovanja scenskih i glazbenih umjetnosti. Tako je rođena Rezidencija Ribnjak na koju smo jako ponosni jer je pokušaj uvođenja nekog sustava u suradnji s nezavisnom kazališnom scenom. Cilj Rezidencije Ribnjak je osnaživanje nezavisne scene i osiguravanje stabilnosti u planiranju prostornih kapaciteta umjetnicima, umjetnicama, umjetničkim organizacijama i udrugama na određeno razdoblje. Tako u 2023. ulazimo s 19 rezidenata, a trajanja rezidencije su podijeljena na 6 mjeseci, jednu godinu i dvije godine.

NACIONAL: Što vam je bilo najvažnije, što je bio cilj? Što očekujete na kraju mandata?

U prvoj godini mandata ravnatelj zapravo ne može puno jer se kreće u financijskim i programskim planovima bivšeg ravnatelja. No usprkos tome, otvarajući se na van, mislim da smo postigli značajan programski zamah i pokazali stav i smjer. U prvoj godini mandata smo uspjeli riješiti i neke teške infrastrukturne probleme Centra, koji su se vukli godinama pa čak i desetljećima. Sada je sljedeće na tapeti: Centru je hitno potrebna temeljita obnova. Zadnja je bila 1979., a od tada se zgrada oštećuje neprestanim problemima s vlagom i prokišnjavanjem. Uz tu obnovu trebat će riješiti i tehničku opremljenost, dostupnost te pojačati kadar ustanove jer bi dugoročno moglo doći do preopterećenja.

Kakav Centar želim ostaviti iza sebe? Želim Centar koji se obraća svojoj zajednici, koji zajednicu gradi kao i da zajednica gradi njega po principu uzajamnosti. To bi ujedno bilo i vraćanje na one DNK postavke ove ustanove s početka priče, ali u kontekstu suvremenog doba.

NACIONAL: Ono u čemu ste vi apsolutno neprikosnoveni jest radiofoničnost, zvuk, kazalište povezano s medijem radija, zvuka. Vaš je otac legendarni Zvonimir Bajsić, je li to ljubav koju vam je on usadio pri odrastanju, zašto vas zvuk toliko zanima, radio kao medij?

Mislim da je ta ljubav negdje duboko vezana uz rani gubitak. Dokaz da neki gubitak može pomoći da se stvori nešto novo što potom ne hrani samo mene, nego hrani i ljude koji vole naše predstave i programe. Iako sam od tate naučila premotavati vrpce na kućnom magnetofonu, gotovo fizički na prstima osjetiti trag analognog zvuka, ja se ne bavim sasvim istim poslom kao on, nego se bavim nekom alkemijom, spajanjem radiofonije, glazbe i kazališta. Spajanjem ljudi prije svega. I samim činom koncentriranog slušanja. Cijela radiofonijska umjetnost zahtijeva čin koncentriranog slušanja. To je nešto suprotno kontekstu vremena i sigurno ne bi prošlo niti jedno istraživanje publike. Ali otkako smo krenuli s predstavom ‘’Hoerspiel: mala igra za slušanje (i gledanje)’’, naša publika raste i sve je različitija. RadioTeatar koji sada vodi Katarina Krešić, ovih dana obilježava 10 godina, i to na najljepši mogući način, dvomjesečnim programom Radio Voćarska u Mjesnom odboru Voćarska. Tamo će se reprizirati jedan dio predstava, radiowalkova, a na zadnji dan, 22. travnja, emitirat će se poseban radijski program kojem će posjetitelji moći slobodno doći u goste. Ja ću u sklopu tog programa održati dva predavanja-slušaonice: Zagreb u zvučnom dokumentu 5. travnja i Zagrebački radiofonijski istraživači i jedna istraživačica 19. travnja. Želja mi je bila održati informativno predavanje za javnost koja nije usko stručna o nečemu čega zapravo nema u javnom prostoru a cijeli radiofonski teatar se tim izvorom napaja: o zagrebačkoj školi dokumentarne radiodrame.

Rijetke su fotografije početaka rada pionirskog doma, sve će one biti u monografiji o Ribnjaku. FOTO: Arhivske fotografije

NACIONAL: Jednom ste rekli da je cilj u CMR-u imati eko vrt na krovnoj terasi i slušati dječji radio, Radio Ribnjak. Koliko ste daleko ili blizu toga, zašto je važno radio kao medij približiti djeci? Kako bi taj radio funkcionirao?

Vrlo blizu smo tog cilja. Eko vrt već postoji. I ima kotačiće pa ga možemo vozikati kad na krovnoj terasi imamo programe. Radio Ribnjak bi se mogao stvarati u vrijeme školskih praznika na našim besplatnim programima. A mogao bi biti i priključni element cjelogodišnjih radionica. Čin koncentriranog slušanja je neupitno bitan za kognitivni i emotivni razvoj djeteta. Koncentrirano slušanje zahtijeva kreativnog slušatelja. Ono započinje još u majčinoj utrobi, kada beba preko membrane trbuha sluša “radio” izvana, po rođenju se beba veže uz glas koji priča i pjevuši uspavanke, ali se u trenutku ulaska u vrtiće i škole, ta veza razbija i ustupa mjesto efektnoj, snažnoj, agresivnoj slici. Dijete više nije kreativan slušatelj, nego pasivan promatrač kojemu je značenje servirano dinamično i jednostavno, podcrtano. Cijelom tom pričom se RadioTeatar inače bavi unutar velikog EU projekta: B-air, čiji je nositelj Radio Slovenija koja je nedavno praizvela i cijelu simfoniju za bebe. U režiji legende dječje radiodrame Biserke Vučković, RadioTeatar između ostalog producira radiodrame za bebe “Patuljak sluško i tajanstvena vrata” i eko detektivsku podcast seriju “Eko baraba i Petrica Puh”, a i naše predstave “Drvo koje je pjevalo” i “Ratovi svjetova” dio su tog programa.

NACIONAL: Osim, toga, vodili ste radionice o zvuku za djecu, zašto vam je to važno? Što djeca moraju znati o zvuku?

Volim s djecom slušati. Vodila sam te radionice u Zagrebu, Berlinu, Srebrenici, Sarajevu… Djeca će u skroz ranoj dobi biti puno otvorenija recimo za arsakustičke nenarativne forme. Ili će reagirati likovnim izrazom na neke dokumentarne snimke, to zna biti baš uzbudljivo. Inače, jedna od najdražih stvari koje sam ikad napravila je “Nevidljiva Iva” Zvonimira Baloga, audioknjiga poezije koja se može naći na aplikaciji Book&Zvook, a glazbu je radio Kralj Čačka, moj sin Pavle Brazzoduro otpjevao, cijeli veliki i mali ansambl Teatra PocoLoco, moja kći Zvonka Brazzoduro i Boris Miholjević odglumili.

NACIONAL: Predajete i kolegije o zvuku na umjetničkim akademijama, što ste naučili studente, a što ste vi od njih naučili?

Predavala sam na Novim medijima Akademije likovnih umjetnosti, Oblikovanju zvuka na Akademiji dramske umjetnosti, na odjelu eksperimentalnog radija na Sveučilištu Bauhaus u Weimaru i u zadnje vrijeme imam lijepu suradnju s odsjekom Gluma i mediji na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Gdje god sam došla, bez obzira na usmjerenje studenata i njihove afinitete, naišla bih na grupu zainteresiranih ljudi koji su sa mnom otkrivali svijet radiofonije po nekom mom izmišljenom kurikulumu. Shvatila sam da je bit tih kolegija da iskreno prenesem stvari koje mene oduševljavaju. Tu se događa prijenos energije. No najveću radost mi pružaju susreti Radiofonijski četvrtak, koji su krenuli za vrijeme korone na zoomu. Svakog četvrtka se nas 30-ak iz regije okupljalo na slušaonicama koje sam vodila. Većinom su to bili ljudi s malih radiostanica iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Makedonije, ali i neki koji nisu tako direktno vezani uz radijski program. Sanjali smo svoju regionalnu redakciju dokumentarne radiodrame, međutim Ribnjak me usporio u tome. Ipak, uskoro puštamo u razmjenu prvu dokumentarnu radiodramu, “Vratiće se Valter i nosiće Brushalter”, autora iz Subotice, redatelja Szabolcsa Tolnaia, a govori o ekološkim protestima i survivor campu u Šodrošu, zelenom pojasu na Dunavcu kraj Novog Sada kojeg čeka ružna sudbina. Tonsko oblikovanje potpisuje Dino Brazzoduro, ja sam samo savjetnica iz sjene.

NACIONAL: Vaše su predstave i radio-drame vrlo popularne u Hrvatskoj, ali i u Njemačkoj gdje ste živjeli prije nego što ste se vratili u Hrvatsku. Koliko je bilo teško ‘’uvjeriti’’ hrvatsku publiku da je to što radite vrijedno dolaska, ako mogu tako reći? Jer danas su vaše predstave gledane, popularne, za radio-drame ste dobili nagrade, ali vjerujem da u početku nije bilo lako.

Berlin osjećam kao svoj rodni grad makar se nisam tamo rodila. U taj grad sam stigla prvi put relativno kasno i kasno počela učiti jezik, ali sam mu se uvijek vraćala i ostajala živjeti u nekoliko navrata, a sada u vrijeme majčinstva i punih sedam godina. Stigla sam na 9 mjeseci i ostala. Otišla sam u njega sad zadnji put 2013. i to prije svega zbog potrebe da svoj život honorarca, koji se susreo s majčinstvom, usporim. Osjećala sam da ću se pretvoriti u neku ogorčenu osobu i bojala sam se da ću podizati djecu u toj gorčini. U Berlinu sam s istim profesijama mogla živjeti mirnije, biti dostojanstven podstanar u malom, ali lijepom stanu, imati vremena za djecu i sve obavljati na biciklu. To mi je u Zagrebu zbog loših uvjeta prekarijatstva, podstanarstva i prometovanja bilo nemoguće. U Zagreb sam se vratila iz privatnih razloga u jesen 2020. Odluku sam jako teško i dugo donosila. Za oproštaj s Berlinom, klinci i ja smo biciklima i šatorom vozili do Baltika. Ne znam za njih, kći je bila još na malom bicikliću, ali meni je to najljepše putovanje života. Na svu sreću, kad sam se vratila, bio je to, iako ranjen potresom – ponešto drugačiji Zagreb u kojem se osjećalo novo, otvorenije, vrijeme. U njemu je konačno bilo mjesta za mene. Ovdje mislim i na veliku priliku da režiram u ZKM-u predstavu “Halo, halo ovdje Radio Zagreb”, Silvija Stipanov me je pozvala da razvijamo moju ideju radiowalka, kazališno-radijske šetnje, HAVC me je zvao na suradnju… Nadam se da ova selidba neće na moju djecu ostaviti prevelikog traga, iako još uvijek osjećamo posljedice. I da će zauvijek pamtiti da su poligloti i građani svijeta, da im to može pružiti potrebnu distancu i da se sa svojim iskustvom mogu uvijek snaći u raznim kulturama.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi osobno i poslovno?

Voljela bih da Centar mladih Ribnjak postane iznutra i izvana toliko stabilan da se mogu više posvetiti svim idejama koje imam za njegov programski razvoj. Da me ovo ravnateljsko iskustvo koje ponekad zahtijeva veliku odlučnost ne učini grubom i da mogu na kraju mandata svakome pogledati u oči. A najviše od svega želim ponovo pronaći vrijeme nježnosti za svoju malu obitelj. To je zapravo, ono najvažnije. Usporavanje.