PACIJENTI KOJI SE ODBIJAJU LIJEČITI: ‘Cijeli je tjedan Petrova bolnica bila na rubu očaja’

Objavljeno u Nacionalu br. 459, 2004-08-31

Odbijanje rodilje V. R. Š. da primi transfuziju stavilo je liječnike bolnice u Petrovoj u situaciju da prekrše Hipokratovu zakletvu, a skupi tretman koji joj je spasio život stajao je koliko i pola mjesečnog proračuna bolnice

“Kao mlada zbog ginekoloških problema triput sam bila na operaciji. Najgora je bila treća, 1988., kad mi je kirurg izvadio maternicu. Tada sam na jajniku imala i cistu povezanu s crijevom koja je za vrijeme operacije prsnula. Pojavila se sepsa i nastalo je mnogo problema. Bila sam 100 posto sigurna da sam u smrtnoj opasnosti. Nakon operacije otvorili su me još jednom da izvade gazu koja je ostala u trbušnoj šupljini. Ležeći u krevetu, razmišljala sam kako moram ostati budna jer ako zaspim neću se više probuditi. Tako sam tri noći probdjela. Cijelo vrijeme bila sam pri punoj svijesti, molila i vjerovala da me Bog neće ostaviti. Dobivala sam mnogo infuzije i oporavljala se brže nego druge pacijentice u sobi. To je bila jedina operacija kad su mi liječnici preporučili transfuziju krvi. Odbila sam njihov prijedlog, makar i po cijenu života, te ostala pri vlastitim uvjerenjima jer mislim da transfuzija krvi nije po Božjoj volji. Dosad nikad nisam odbila liječničku pomoć i nitko mi nije u lice rekao da sam luda. Nemam pravo nikoga osuđivati, ali mislim da oni koji primaju krv čine grijeh. Da u nesvjesnom stanju primim tuđu krv, bila bih očajna, izbezumljena. Ne znam kako bih to podnijela i mislim da nikad više ne bih bila ista osoba. Moj bi život tada bio jednak nuli. Najvažnije mi je održati dobar odnos s Bogom”, kazala je 59-godišnja Sonja Orinčić, koja je od svoje 15. godine član vjerske zajednice Jehovinih svjedoka. Živi sa suprugom u stanu u Novom Zagrebu i dosad je imala šest operacija. Uz navedene tri ginekološke, operirala je žuč, karcinom dojke, a zadnja je bila na prošlogodišnju Staru godinu, kad je operirala glavu. “Vjera me spasila i ojačala, zato sam sretna iako sam mnogo propatila. Da se sve ponovi, postupila bih na jednak način. Želim ostati vjerna sebi i Bogu”, kazala je Sonja Orinčić.

SONJA ORINČIĆ, JEHOVIN SVJEDOK ‘Da u nesvjesnom stanju primim krv, bila bih očajna. Nikad više ne bih bila ista osoba, život bi mi bio jednak nuli’ DR. ŠIMUNIĆ, PETROVA BOLNICA ‘Smatram da bi u sufinanciranju ovako ekskluzivnog liječenja trebala sudjelovati i vjerska zajednica’ DR. RICHTER, BOLNICA MERKUR ‘Nikad ne navaljujem. Moram znati da je pacijent svjestan, da me razumije i da zna posljedice’ ANĐELKO PUŽAR, JEHOVIN SVJEDOK ‘Moja je vjerska zajednica uputila liječnike u operativnu metodu koja nije zahtijevala transfuziju’ ŽARKO PUHOVSKI, PREDSJEDNIK HHO-a +Svatko si ima pravo oduzeti život, ali ne smije liječnika opterećivati svojom smrću’Slučajevi da pacijenti odbijaju liječničku pomoć i po cijenu vlastitog života, postali su aktualni sredinom kolovoza kad je rodilja V. R. Š. u Petrovoj bolnici u Zagrebu nakon obilnog krvarenja odbila primiti transfuziju krvi. Navedeni slučaj izazvao je mnoge rasprave među stručnjacima i hrvatskom javnosti uopće. Postavljena su pitanja etičnosti cijelog postupka, odnosno jesu li takva rješenja prihvatljiva i isplativa, zatim koliko se takvih slučajeva godišnje dogodi u Hrvatskoj i imaju li druge vjerske zajednice slične primjere koje su zataškale.

Navedena 28-godišnja rodilja članica je vjerske zajednice Jehovinih svjedoka, kao i njezin suprug, koji ju je u potpunosti podupirao. Rodilja je u navedenoj bolnici rodila zdravo dijete, no u dva do pet posto vaginalnih porođaja, pa tako i u ovom slučaju, došlo je do ozljede rodnice i obilnog krvarenja. Kako krvarenje nije prestalo, rodilja je premještena u operacijsku dvoranu na ponovno šivanje i pritom je izgubila veću količinu krvi koja se mogla nadoknaditi transfuzijom. Iako je pri dolasku u bolnicu pokazala potpisanu potvrdu, ovjerenu od javnog bilježnika, da ni u kom slučaju ne želi primiti tuđu krv, liječnici su je pokušali uvjeriti u nužnost takve intervencije. Bez obzira na to što joj je objašnjeno kako je ta odluka može dovesti u smrtnu opasnost, rodilja i njen suprug čvrsto su ostali pri svojoj odluci. U Petrovoj bolnici započela je dramatična borba za život 28-godišnje rodilje, kojoj se raznim medicinskim preparatima pokušalo stabilizirati stanje. Cijeli događaj koji je prošli tjedan potresao Kliniku u Petrovoj ulici objasnio je privremeni zamjenik direktora bolnice prof. dr. Velimir Šimunić. “Rodilji su u zamjenu za krv dane tekućine koje nisu krvni derivati, kako bi se nadoknadio gubitak volumena. No nije riječ o adekvatnoj zamjeni za krv jer te tekućine ne sadrže eritrocite, jedine prijenosnike kisika u organizmu. Osim toga, dan joj je vrlo kvalitetan i skup lijek – eritropoetin, koji potiče produkciju eritrocita. Problem je bio što produkcija eritrocita iz koštane srži započinje tek pet do sedam dana nakon uzimanja lijeka, zbog čega je preživljavanje rodilje bilo upitno”, objasnio je Šimunić. “Cijeli je tjedan bolnica bila na rubu očaja, a pogotovo ekipa na odjelu intenzivne njege, koja se danonoćno brinula o mladoj rodilji i praktički uopće nije spavala. Moram priznati da smo se svi u bolnici mobilizirali da spasimo tu ženu te smo angažirali sve relevantne stručnjake KBC-a, naše krovne institucije. Savjetima, organizacijom i lijekovima pomoglo nam je i Ministarstvo zdravstva”, kazao je Šimunić. Usto, Šimunić smatra kako je ginekologija medicinska struka u kojoj ima najviše krvarenja te da su se zbog toga u zdravstvu trebali drukčije postaviti i pripremiti za takve situacije. “Moje je mišljenje da pacijent koji uđe u državnu bolnicu mora slijediti sva načela današnje moderne medicine. Ako se njegova etika kosi s onom državne institucije, pacijent bi se trebao obratiti privatnoj bolnici. Svaka bolnica trebala bi imati svoju strogu, decidiranu etiku kako se ovakve drame više ne bi ponavljale”, kazao je Šimunić. Problem je i u financiranju takvih skupih i dugotrajnih liječenja, koja mogu biti riješena jednom transfuzijom koja košta oko 150 kuna. “Ovaj slučaj koštao je Petrovu bolnicu polovinu njenog mjesečnog budžeta. U financiranju će nam najvjerojatnije pomoći Ministarstvo zdravstva, ali smatram da bi u sufinanciranju definitivno trebala sudjelovati i sama vjerska zajednica jer se ipak radi o ekskluzivnoj metodi”, kazao je Šimunić.

Krajem prošlog tjedna rodilja V. R. Š. bila je znatno bolje. Stanje joj se gotovo u potpunosti stabiliziralo pa su i bebu počeli dovoditi k njoj. Suprug rodilje D. R. Š., kako sam kaže, napokon je odahnuo. U razgovoru za Nacional izrazio je neopisivu zahvalnost, ponajprije Bogu te svim djelatnicima bolnice. “Sada kad moja supruga više nije u životnoj opasnosti, mogu reći da sam strahovito zahvalan Jehovi, koji je dao da joj se stanje poboljša. Zahvalan sam i svim liječnicima i bolničkom osoblju, koji su napravili nadljudske napore da je spase. Moram priznati da sam ugodno iznenađen dobrotom i požrtvovnošću osoblja jer razumijem situaciju u koju dovodimo liječnike. Znam da je najlakše odbiti liječenje pacijenata s takvim zahtjevima, ali osoblje je dalo sve od sebe”, kazao je suprug rodilje. Oporavak supruge D. R. Š. ipak prije svega smatra Božjom voljom te misli da su i stručnjaci svjesni mogućnosti liječenja bez transfuzije krvi i samoizlječenja snagom volje. Na pitanje je li u kojem trenutku pomislio na popuštanje pred svojim uvjerenjima, D. R. Š. je odgovorio negativno. “Meni je moja supruga najsvetija i neizmjerno je volim, ali radi se o njenom čvrstom stavu koji apsolutno podržavam. Ona mi je i sama rekla da ne mogu protiv njene volje. Naravno da mi je bilo teško. No i da je odluka bila samo na meni, ostao bih pri tome jer dijelim njezin stav.” Suprug jedva preživjele rodilje imao je potrebu naglasiti da osobe s uvjerenjima kao oni nisu zadrti ljudi koji se slijepo pridržavaju nametnutih pravila, nego su svjesno odabrali takav svjetonazor. “Moja je supruga visokoobrazovana osoba, znanstvenica pred magisterijem, koja je proputovala pola svijeta i govori nekoliko jezika. Mi nismo ograničene osobe koje se poslušno pridržavaju vjerskih načela. Radi se o našem čvrstom uvjerenju, no nije stvar samo u svjetonazoru. Osim temeljnih biblijskih načela, mislim da je transfuziju krvi Bog s razlogom zabranio. Česti su slučajevi da se pacijenti zaraze tuđom krvlju i dobiju AIDS ili hepatitis. U svakom slučaju, ovo je privatna odluka, i supruga i ja bismo je donijeli ponovo, a isto bismo odlučili da je u pitanju naše dijete”, kazao je suprug rodilje.

O navedenoj se situaciji očitovao i Žarko Puhovski, predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora. “Smatram da svi pacijenti, nakon što su informirani o posljedicama, moraju imati pravo odlučiti o postupcima liječenja. No u trenutku kad pacijent više nije pri svijesti, liječnici bi trebali imati pravo učiniti sve što je u njihovoj moći da mu spase život. Bez obzira na to što se bolesnik unaprijed opredijelio jer je poznato da ljudi mijenjaju stavove. Grubo rečeno, svatko ima pravo sebi oduzeti život, ali mislim da nitko ne smije opterećivati liječnike svojom smrću. Liječnik se ne smije opteretiti time kako nije učinio sve što je u njegovoj moći da pacijentu spasi život. Mislim da je najvažnije reći kako se radi o samostalnoj odluci, a ne o onoj nastaloj pod pritiskom zajednice koja svoje pripadnike šalje da sjede u bolnici, ometaju rad i stvaraju pritisak. Također, smatram da treba razlikovati situacije u kojima se može govoriti o eutanaziji, tj. eventualnom skraćivanju muka u nedostatku izgleda da pacijent preživi, od onih gdje je riječ o mladim ljudima pred kojima je siguran život, za koji se liječnici moraju zalagati ako oni sami nisu sposobni odlučivati”, kazao je Puhovski.

Komentar o nedavnim događajima za Nacional je dao i član Upravnog odbora vjerske zajednice Jehovinih svjedoka u Hrvatskoj Đuro Landić. Kazao je kako njihova zajednica dosad nije pretrpjela nikakve prijetnje, a još manje napade. No dodaje kako je logično da pojedinci ne razumiju navedeni slučaj što je vidljivo po izjavama u medijima. “Zanimljivo je da su se mnogi zgražali nad izjavama nekih liječnika koji su rekli da bi iskoristili situaciju kad pacijent nije u svjesnom stanju. Na njemu bi na silu izvršili medicinski zahvat. Takvi ne razmišljaju da je takav postupak za pacijenta jednak silovanju, a ujedno predstavlja kršenje ljudskih prava, što je suprotno Ustavu Republike Hrvatske. Za mnogo sličnih slučajeva i ne znamo da su se dogodili jer ne vodimo evidenciju. No kad dođe do ovako specifičnog slučaja, kad je potrebna pomoć u pronalasku liječnika i bolnice koja uspješno rješava određeni zdravstveni problem, uključujemo veći broj osoba s ciljem da se pronađu adekvatni načini liječenja. No slučajevi poput ovog u Petrovoj bolnici doista su rijetki. Kad članovi naše zajednice odbiju transfuziju krvi, čine to osobno i isključivo iz vjerskih razloga, sve na temelju biblijskog načela. To ne znači da odbijamo liječničku pomoć i da želimo umrijeti. Modernu medicinu ne samo da prihvaćamo nego i sami tražimo što kvalitetniju medicinsku njegu. Obiteljima i djeci želimo osigurati najbolji medicinski tretman, ali s iznimkom transfuzije krvi. Sada u svijetu postoji preko 100 beskrvnih medicinskih centara, u kojima se svim pacijentima pruža kvalitetan liječnički tretman bez transfuzije krvi. U svijetu je preko 70.000 liječnika spremno surađivati na taj način. Mi smo kršćanska religija dobre namjere i stalo nam je do toga da živimo po Božjoj riječi – Bibliji, a ne da se formalno zovemo kršćanima. Trudimo se u najvećoj mogućoj mjeri svoja vjerovanja i biblijska načela provoditi u svakodnevnom životu tako da živimo svoju vjeru, a ne da je samo propovijedamo”, kazao je Landić.

Dvadesetpetogodišnjem Anđelku Pužaru iz Donje Stubice pokraj Zaboka prije četiri godine dijagnosticirana je portalna tromboza, kao i rijetka bolest krvi sa sklonošću pretjeranog zgrušavanja, odnosno esencijalna trombocitemija. Kao posljedica tih bolesti Pužarova se slezena, napunjena s dvije litre krvi, povećala 25 puta i operacija je bila nužna. U suprotnom, kako kaže Pužar, došlo bi do puknuća slezene i njegove sigurne smrti. “Liječnički tim preporučio mi je operaciju s transfuzijom krvi bez koje nemam izgleda preživjeti. Naime, slezena je bila puna krvi i morala se kirurški odstraniti. Liječnici su objasnili kako je gubitak dvije litre krvi iz slezene i još pola litre za vrijeme operacije velik šok za organizam koji je nemoguće preživjeti. Putem svoje vjerske zajednice, čiji sam član od 1990., saznao sam za alternativnu metodu. Ona zahtijeva podvezivanje vene koja dolazi do slezene kako se više ne bi punila krvlju. Slezenu treba pustiti da se krv iz nje po drugim, manjim venama sama vrati u krvotok. Liječnici tek tada mogu odstraniti slezenu. Za vrijeme operacije izgubio sam samo decilitar krvi, a nakon tjedan dana poslan sam na kućno liječenje”, kazao je Pužar. Na kraju razgovora Pužar je za Nacional kazao kako je zahvalan biblijskim smjernicama koje su ga potakle na suzdržavanje od krvi jer je zahvaljujući tome danas živ.

Umirovljeni 54-godišnji Viktor Mrkša iz Zagreba iz osobnih razloga nije se želio fotografirati niti detaljnije govoriti o svojoj bolesti. Član Jehovinih svjedoka postao je prije 35 godina, a kako sam kaže, zadovoljan je postignutim u borbi protiv bolesti i svojom prilagodbom. “Prije pet godina pretrpio sam obilno krvarenje unutarnjih organa. Tu svatko vidi da je bila potrebna transfuzija krvi, no pristao sam samo na alternativu, tj. na eritropoetin. To je pripravak ljudskog podrijetla koji potiče brže stvaranje eritrocita, odnosno krvi. Nije mi bilo svejedno hoću li umrijeti, a opet nisam bio u paničnom strahu. U bolnici sam bio dva tjedna i danas se oporavljam od te bolesti. Liječnici nisu bili oduševljeni mojom odlukom, ali nisu bili grubi. Ništa im ne zamjeram jer su radili svoj posao”, kazao je Mrkša. Premda su razlozi odbijanja transfuzije krvi kod Jehovinih svjedoka vjerski, Mrkša napominje da su bitni i medicinski. “Vrijeme je pokazalo da se nakon transfuzije krvi mogu dogoditi pogibeljne posljedice. Pritom mislim na virus HIV-a i hepatitisa C te čitav niz drugih problema. Mislim da mnogi ljudi, bili članovi naše zajednice ili ne, pristaju na alternative u liječenju radi vlastite sigurnosti”, kazao je Mrkša.

Odbijanje transfuzije krvi među Jehovinim svjedocima poznato je gotovo svim liječnicima. Onkolog sa zagrebačkog Instituta za tumore prim. dr. mr. sc. Stjepan Juzbašić kaže kako su s obzirom na iskustva liječnika operativni zahvati najčešće prolazili bez većih komplikacija. “U svom radnom iskustvu imao sam 10-ak pacijenata pripadnika Jehovinih svjedoka. Imao sam sreće da ni u jednom operativnom zahvatu nije bilo potrebe za transfuzijom. Svakom sam pacijentu izašao u susret i operirao ga bez obzira na posebne zahtjeve, ali sam prije toga procijenio mogu li zahvat izvršiti bez transfuzije krvi. Da sam se našao u situaciji gdje moram birati između transfuzije krvi i smrti pacijenta, ne vjerujem da bih ga pustio da umre. Moja zakletva Hipokratu veća je nego pacijentu jer sam mu dužan spasiti život bez obzira na sve. Ne mogu svojom odlukom nekome uskratiti život, unatoč njegovim vjerskim uvjerenjima”, kazao je Juzbašić. Na upit odbijaju li pacijenti liječničku pomoć i iz drugih razloga, odgovorio je potvrdno. “Događa se da pacijenti oboljeli od karcinoma odbijaju terapiju koja se preporučuje nakon operativnog zahvata. U takvom slučaju ne ulazim u osobne razloge pacijenta i ne pribjegavam uvjeravanju u nužnost terapije, jer im ne mogu jamčiti izlječenje. Zna se dogoditi da pacijent ima iskustva s članom obitelji kojem terapija nije pomogla, zbog čega je smatra beskorisnom. Poznato je da je riječ o teškoj i mukotrpnoj terapiji pa odluku u potpunosti prepuštam pacijentima. Da sam siguran u izlječenje, za uho bih ih vodio na terapije”, kazao je Juzbašić.

Kad je u pitanju odbijanje liječničke pomoći, dr. med. Davor Richter, kardiolog iz Kliničke bolnice Merkur, osim nekoliko iskustava s Jehovinim svjedocima koja su prošla bez komplikacija, imao je i jedno posebno. Naime, od njega je zbog unutarnjeg krvarenja uzrokovanog čirom na želucu liječničku pomoć zatražio 30-ak godina star mladić. Taj inače profesionalni vojnik američke vojske hrvatskog podrijetla koji se došao boriti na hrvatskoj strani početkom Domovinskog rata, iz nepoznatih je razloga između gastroskopije i smrti izabrao drugi, tragični ishod. “Čim sam spomenuo gastroskopiju, nužnu metodu za određenje točnog mjesta krvarenja bez koje se rana ne može zaliječiti, odmah je odbio. Cijelu noć pokušavali smo ga nagovoriti, prvo ja, zatim moji kolege. Na kraju sam u dva sata ujutro u bolnicu pozvao njegove suborce, s kojima je bio vrlo blizak i koji su pokušali utjecati na njegovu odluku”, kazao je Richter. “Inače nikad ne navaljujem. Moram znati da je pacijent svjestan onoga što je rekao, da me razumije i da zna posljedice svoje odluke. Na temelju razgovora s njim zaključio sam kako nije imao straha od smrti, čak možda ni svijest o njoj, ali se bojao invaliditeta i fizičke nesposobnosti iako mu je objašnjeno da gastroskopija ne predstavlja nikakav rizik. Možda nije želio neugodnu pretragu. Nadao sam se da će krvarenje prestati samo, što se često događa u takvim slučajevima, ali to se nije dogodilo. Do jutra je iskrvario i umro. Pritom nije krvario malo po malo, nego je jednom žestoko prokrvario i umro”, kazao je Richter.

Prema Richterovu mišljenju, liječničku pomoć najčešće odbijaju alkoholizirani pacijenti. Kad su oni u pitanju, procedura je vrlo jednostavna. Pacijenti u alkoholiziranom stanju ne smatraju se sposobnima za odlučivanje, tako da se potreban medicinski zahvat poduzima trenutačno. Prije zahvata pacijentu se izvadi krv kako bi se ustanovila količina alkohola u krvi za potrebe dokumentacije. “S pijancima imamo najviše problema, uvijek se ljute što ih gnjavimo. Znaju biti strahovito neugodni, pa su sestre često žrtve raznoraznih vrijeđanja i gađanja predmetima koji se takvim pacijentima nađu pri ruci, a nerijetko unište inventar sobe kad ih zadržimo do apstinencijske krize”, kazao je Richter.

Neugodnih iskustava s alkoholiziranim pacijentom imao je i prof. dr. Nikica Gabrić, oftalmolog u zagrebačkoj poliklinici Svjetlost. “Iako moram priznati da sam rijetko imao problema s takvim pacijentima, jedno mi se iskustvo posebno urezalo u pamćenje. Radilo se o gospodinu koji je u pijanom stanju doživio prometnu nesreću i u njoj porezao cijelo lice. Čim je ušao u bolnicu, počeo je galamiti i psovati, ali je odbijao pregled. Kad smo ga ipak nekako uspjeli nagovoriti, ustanovio sam da je porezao i oči te da ga treba hitno operirati. Na sam spomen operacije ponovo je počeo psovati na sve nas i rekao da ide kući jer mu nije ništa. Shvatili smo da su mu namjere ozbiljne i da zaista ne planira ostati, čak je htio potpisati da odbija operaciju. Tad smo se odlučili poslužiti lukavštinom. Složili smo se s njim da mu nije ništa, ali smo rekli da ćemo mu dati injekciju protiv tetanusa. Na to je pristao, a umjesto tetanusa dali smo mu sredstvo za uspavljivanje i operirali ga bez njegova pristanka. Kad se probudio, bilo mu je strašno neugodno, ali nam je zahvalio što smo mu spasili oba oka. Poslije je ispekao tele i počastio cijeli odjel”, prisjetio se dr. Gabrić.

O situaciji kad pacijent odbija liječenje te komentar o Zakonu o prisilnom liječenju dala je neurologinja i psihijatrica Vera Stein, zaposlena u Domu zdravlja Zagreb – Istok te stalni sudski vještak psihijatrijske struke. “Zakonska regulativa stalno se popravlja, no govoriti o nečem dobrom na terenu je teško. Kad govorimo o psihijatrijskim bolesnicima, prisilno se mogu liječiti ako ugrožavaju sebe ili okolinu. Kad je prisilno hospitalizirani pacijent primljen na odjel, naša je dužnost odmah obavijestiti sud. No to je osjetljiva situacija. Liječim akutnog shizofrenog bolesnika kojeg ne mogu prisilno hospitalizirati jer ne čujem sadržaj njegove bolesti, samo predviđam nesreću. Međutim, to nije dovoljan razlog da se pozove policija”, kazala je Vera Stein. Liječenje najčešće i odbijaju psihotični pacijenti jer stvaraju vlastitu percepciju realnosti. “Osoba koja nije promijenila percepciju stvarnosti može shvatiti da joj je potrebno liječenje, no psihotičnim bolesnicima ne možete objasniti, makar se radilo i o visoko inteligentnoj osobi. Alkoholičari odbijaju liječenje jer se teško suočavaju s istinom da su ovisnici o alkoholu. Jedan od primjera je pacijent koji je svojevremeno došao u moju ambulantu u tri ujutro u akutno alkoholiziranom stanju. Rekao mi je da želi ozdraviti, biti bolji otac i muž. No kad sam mu postavila pitanja o tome je li pred razvodom braka, kaznenim postupkom ili otkazom na radnom mjestu, na sve je potvrdno odgovorio. Drugim riječima, strah ga je natjerao na liječenje. Ovisnici o teškim drogama rijetko imaju prave motive za liječenje. Uglavnom se radi o recidivu, no jedan moj pacijent koji je imao gomilu kaznenih prijava pristao je na liječenje zbog straha od zatvorske kazne. Obitelj i prijatelji nisu ga mogli nagovoriti na liječenje, jedino je strah uspio. Kad se radi o duševnim bolesnicima, u zadnjih je 15-ak godina razvoj lijekova napredovao, no redovito uzimanje ovisi o svijesti i percepciji samog pacijenta i terapeuta koji mu mora biti na pomoć. Najbolji su primjer neki moji shizofreni pacijenti koji uzimaju sve propisane lijekove i danas potpuno normalo rade različite poslove. Oni koji se ne liječe završe u akutnoj psihozi ili, laički, postanu luđaci i dolazi do potpunog raspada ličnosti”, kazala je za kraj Vera Stein.


Alternativne operativne metode Jehovinih svjedoka

Prilikom ozljede treba zaustaviti krvarenje i obnoviti volumen krvi u organizmu jer se time sprečava šok. Zamjena volumena može se izvršiti bez uporabe pune krvi ili krvne plazme pa se upotrebljavaju razne beskrvne tekućine. Najpoznatija je otopina soli. Postoje i specijalizirane tekućine poput dextrana, haemaccela i Ringerove otopine. Naime, sa svakim udarcem srca pumpa se krv. Budući da je izgubljena krv nadomještena tekućinom, preostala razrijeđena krv teče mnogo lakše. Prema brošuri Jehovinih svjedoka “Kako ti krv može spasiti život”, kod ozlijeđenog prijenos kisika može biti i do 75 posto od normalnog. Uz navedeno, daju se preparati koji sadrže željezo, hormon eritropoetin, koji stimulira koštanu srž na stvaranje crvenih krvnih zrnaca, zatim operativna tehnika elektroauterizacija, kojom se smanjuje gubitak krvi, kao i aparat Srce-pluća s istom funkcijom, te hlađenje pacijenta radi smanjenja potrebe za kisikom i drugo.


WALDORFSKA ŠKOLA

Odbijanje liječničke pomoći poput preventivnog cijepljenja djece protiv nekih bolesti slučaj je poznat od početka 20. stoljeća, odnosno od utemeljenja waldorfske pedagogije. Njen utemeljitelj Rudolf Steiner bio je žestoki protivnik cijepljenja, smatrajući da se imunizacija kosi s karmičkim razvojem i ciklusima reinkarnacije. Osim toga, dječje bolesti poput vodenih kozica, mumpsa i rubeole smatrao je poželjnima jer karakterno jačaju djecu, zbog čega ih ne treba sprečavati. Neki sljedbenici waldorfske škole smatraju da na višim emocionalnim razinama nestaju negativne osobine poput pohlepe i sebičnosti, pa djeca kad na primjer prebole vodene kozice postaju manje egocentrična, sretnija i poslije potpunije osobe. Tipične waldorfske škole obično ne potiču roditelje na cijepljenje djece protiv hepatitisa B, tetanusa i difterije, vodenih kozica, rubeole i mumpsa. No predsjednica Udruge za waldorfsku pedagogiju i bivša učiteljica u zagrebačkoj Waldorfskoj osnovnoj školi Jasmina Karanović kaže da je u toj školi većina djece cijepljena te da škola ne zastupa takva uvjerenja, nego se bavi isključivo pedagoškim metodama. “Postoji mali broj roditelja koji ne žele da se njihova djeca cijepe protiv određenih bolesti, ali ne iz uvjerenja nego zbog sumnje u kvalitetu cjepiva. Jedna je kolegica, recimo, cijepila dijete protiv mumpsa, a ono se svejedno razboljelo”, objasnila je Jasmina Karanović.


Stav Islama

Komentar o stavu islamske vjere o transfuziji krvi i doniranju organa za Nacional je dao hafiz Aziz efendija Alili iz zagrebačke džamije. “Kao što je čovjeku dopušteno činiti dobročinstva s dijelom svog imetka u korist drugog, isto tako pojedinac može darovati dio tijela. No muslimanu nije dopušteno dati cijelo tijelo. Musliman ne smije žrtvovati život da bi izbavio bolesnika od propasti, teških bolova ili okrutnog života. U Kuranu je propisano pomaganje ugroženog, ranjenog, gladnog te liječenje bolesnog. U skladu sa šerijatskim zakonom pohvalno je darovati npr. bubreg. No osoba to nikako ne smije učiniti ako bi time sebi nanijela štetu. U skladu s tim, zabranjeno je darovati jedini organ u organizmu poput srca ili jetre. Prema Kuranu nije dopušteno davati, ako je i moguće, vanjske organe poput oka, ruke ili noge. Ako je unutarnji organ parni, a drugi nefunkcionalan ili je obolio, ovaj se smatra jedinim. Muslimanu je dopušteno darovati drugom muslimanu ili nemuslimanu, ali nije dopušteno dati onome koji javno manifestira svoju nevjeru. Muslimanu nije dopušteno prodavati ili kupovati organe, no dopuštena je oporuka u kojoj se dio tijela ostavlja nekome nakon smrti. Ukratko, postoji pravilo da ako nešto koristi čovjeku, a tebi ne šteti, zašto mu uskraćivati? Transfuzija krvi i presađivanje organa od nemuslimana muslimanu nije zabranjena jer nečija vjera ne ostavlja posljedice na organe njihova tijela. Čak i na samo srce koje se u Kuranu opisuje kao ispravno ili neispravno”, kazao je Alili.

Komentiraj

Source:Tanja Simić, Vladimir Huzjak, Sanja Romić