OTROVNA POLITIKA Živio kineski Prvi maj!

Budući da je Hrvatska uvela najnehumaniji oblik BALKANSKOG KAPITALIZMA, možemo samo žaliti za masovno izgubljenim pravom na osam sati rada, osam sati kulturnog uzdizanja i osam sati spavanja, za koja su se u 19. stoljeću borili radnici u Chicagu

Nema sumnje da će onih gotovo 400 kandidata za stolice u Europskom parlamentu Međunarodni praznik rada, bivši 1. maj, provesti radno. Na blagdan Svetog Josipa radnika razletjet će se po prvomajskim proslavama i u znoju lica svoga rukovati s tisućama beznadnih i obespravljenih, pozirati za selfieje i obećavati im sve i svašta. Možda će im podijeliti i karanfile, bedževe, upaljače i kišobrane sa svojim potpisom, a u strasti kampanje zacijelo će pronaći priliku da međusobno gade jedni druge, iako od toga radnici i gladni umirovljenici neće imati nikakve koristi.

Baš kao što nemaju koristi ni od poboljšanog kreditnog rejtinga Hrvatske prema procjeni agencije Moody’s, zbog kojeg je anemični Plenki ovih dana pucao od samozadovoljstva. Te konsolidacija državnih financija, te smanjenje javnog duga, te bla, bla, bla… što rezignirani građani, kao i obično, neće osjetiti na svom standardu, najnižem u Europi. Pardon, drugom najnižem u Europi. Gori od nas još uvijek su Bugari, dok je nezaposlenost na razini svih ostalih problematičnih zemalja siromašnog juga, kojem Rvati, htjeli – ne htjeli, po svemu pripadaju.

Budući da su toliko opsjednuti sami sobom, ideološkim prepucavanjima i podmetanjem nogu mrskim stranačkim oponentima, rvacki političari ionako se nemaju vremena baviti dosadnom socijalom. Ona im tek prigodničarski dopre do mozga, iako je i maloumnima jasno da njihovo prvomajsko naslikavanje ni najmanje neće poboljšati položaj izumiruće radničke klase u zemlji iz koje se posljednjih godina iselilo 14 posto radno sposobnog stanovništva. Dok su od onih preostalih velika većina ili stari ili moderno roblje prekarijata u vječnom strahu za svoja radna mjesta. Ili su dio birokratskog aparata koji ždere prevelike količine javnog novca.

NI KANDIDATIMA KOJI SE GURAJU NA LISTAMA za euroizbore i u posljednje se vrijeme spontano ukazuju narodu na danima općina, stočnim sajmovima i festivalima pršuta, nije svanulo da su, bili lijevo ili desno, ionako svi isti u očima osiromašenog puka. Jer, bez obzira na stranačke boje, pričaju jedno dok su u opoziciji i okrenu ploču čim se domognu vlasti, a u međuvremenu lagodno žive na državnim jaslama ili zastupničkim plaćama koje je rijetko tko od njih zaslužio. Pa i u Europskom parlamentu.

Zbog prvomajske uravnilovke većina je zastupnika opet izostala sa svojih radnih mjesta u Hrvatskom saboru, koji je prošloga tjedna zjapio prazan. Osim tijekom aktualnog sata, iskorištenog, naravno, za predizborne ekshibicije.

DA NIJE BILO INFANTILNOG PREPUCAVANJA između dobro raspoloženog premijera i vic-mahera Merasa, Gordana Merasa, oko imena savršeno anonimnog nositelja liste HDZ-ta za europske izbore, famoznog Karla Resslera, zvanog Rassler i igrokaza sa srpskim mlijekom u režiji Mire Bulja, zvanog Panj, nitko se ne bi ni sjećao da se tamo nešto događalo, jer performans nije bio ni blizu spektakularan kao inače. Čak se nitko nije spomenuo ni Milijana Brkića, nekada Vase, koji je još početkom tjedna strepio od pedale sa svih stranačkih i političkih funkcija. No kako nije oportuno razračunavati se s jastrebovima netom pred izbore, gazda Plenković poštedio ga je do daljnjega.

Osim toga, imao je pametnijeg posla u Rovinju, gdje je sudjelovao na otvorenju nove luksuzne ACI marine, u koju prosječni stanovnik Hrvatske, koji se nije „snašao“ u tajkunskoj privatizaciji, može kročiti tek kao mali od palube ili čistač zahoda. Budući da od najranije mladosti živi u kuli bjelokosnoj, logično je da premijera nije previše dirnula ni agonija gladnih radnika Uljanika i Trećeg maja, koji mjesecima čekaju odluku sudova o svojoj sudbini. Bez obzira na činjenicu da ova vlada nije odgovorna za svinjac u brodogradilištima, već su ga zakuhale sve one prethodne, olako odobravajući milijarde državnih jamstava i puštajući upravama da rade što ih je volja, mali znak razumijevanja za ljude koji su mjesecima radili bez plaća i njihove izmučene obitelji značio bi puno za humani rejting Plenkijeva tima. To je na vrijeme shvatila kraljica Balkana i majka svih Rvata, predsjednica Kolinda, koja je nedavno primila škverane i zauzela se za budućnost brodogradnje kao tradicionalne hrvatske industrijske grane. Iako za to ionako prstom ne može mrdnuti. I tako su, umjesto domaćih vlastodržaca, Prvi maj škveranima došli spasiti Kinezi, kojima je par milijardi eura kikiriki. Budući da u svom komunističkom kapitalizmu itekako razvijaju industriju i trebaju radničku klasu, kako bi nadjebali Amerikance i postali prva ekonomska sila svijeta, možda će im u tome pomoći i naša mala kap. Nakon što je najavljen globalni sporazum o investicijama između EU-a i Kine, snažno podržan od francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, dok Italija posluje s Kinezima sve u šesnaest, shvatio je to i diplomat Andrej Plenković, kojem podršku za euroizbore uskoro dolazi dati njemačka kolegica Angela Merkel. Za nju je poznato da ne voli baš Donalda Trumpa, dočim, prema podacima Hrvatske gospodarske komore, Njemačka ostvaruje kudikamo najveću vrijednost izvoza u Kinu od svih zemalja Europske unije. Što se ne bismo i mi pridružili pa da vidimo tko će nam biti ravan. Još da u to povjeruju škverani i osjete konkretne učinke na svojim novčanicima, manevar bi se čak i isplatio.

BUDUĆI DA SU BRODOGRADILIŠTA ZA NJIH POTROŠENA PRIČA, oni koji bi se trebali baviti radnicima i njihovim pravima, vječni i dobro uhljebljeni sindikalni vođe, smišljajući temu za proslavu 1. maja nisu se sjetili ničeg boljeg od skupljanja potpisa za referendum protiv odlaska u mirovinu sa 67 godina. Umjesto da u borbi za socijalnu državu povedu mase na ulice, kako to rade po Europama, gdje se politici tresu gaće od snage sindikata i žutih prsluka, naši se borci za radnička prava bave umirovljenjem. Pitanje je samo – a zašto intelektualci, liječnici, profesori, pravnici, inženjeri… ne bi radili do 67. godine ako to žele, zašto bi im se žurilo da krepavaju od crkavice koja ih čeka na kraju radnog vijeka, u zemlji u kojoj stanovništvo stari i u kojoj ionako neće biti mladih da rade za njihove penzije? Zar ne bi bilo pametnije zalagati se za bolje uvjete rada, veću satnicu, bolje plaćene prekovremene, zapošljavanje na neodređeno i veću zaštitu radnika u privatnom sektoru?

LUKAV K’O PRERIJSKA LISICA, predsjednik Stranke rada i solidarnosti, zagrebački faraon Mile Fontana predizborno se prošetao među masom s Ivanom Trump, bivšom zakonitom suprugom aktualnog američkog predsjednika, i posrao sindikate, izrazivši sumnju da će uspjeti s referendumom jer su razjedinjeni. Poznavajući ga, njihova inicijativa nikako mu ne odgovara, jer on ionako juriša na sedmi gradonačelnički mandat, a i na predsjedničke izbore. Nije valjda lud da ode u penziju sa 67!

Osim toga, on je ionako socijalno najosjetljiviji i do sada je uspješno zaposlio vojsku kumova, prijatelja, rodijaka i stranačkih prebjega. Zato će, kao i svake godine, navući bijelu kutu i u Maksimiru velikodušno grabiti besplatni grah iz ogromnog kazana, zbog kojeg je lani navodno popušio bruh. Tako će se solidarizirati s tisućama Zagrepčana kojima jedan obrok mukte puno znači. Nažalost.

ETO, U TO SU SE PRETVORILE NEKADAŠNJE PRVOMAJSKE PARADE, koje su u doba mrskog socijalizma slavile rad kao takav, kada su postojale tvornice i velike izvozne tvrtke koje su svojim zaposlenicima dijelile stanove, gradile radnička odmarališta, a djecu slale na more u ljetne kampove u društvenom vlasništvu. Sada kada se konačno ostvario san neumrlog predsjednika Franje o stališima i dvjesto bogatih obitelji, radni narod može tek čekati u redu na besplatni grah. Besmisleno je više naricati nad pljačkom društvenog vlasništva, tajkunizacijom i hercegovizacijom hrvatskog gospodarstva i politike u doba ratnih i poratnih devedesetih, jer je o tome ionako previše izrečeno i napisano. A Ustavni sud odbio je provesti zakon o nezastarijevanju privatizacijskog kriminala. Budući da je Hrvatska uvela najnehumaniji oblik balkanskog kapitalizma, možemo samo žaliti za masovno izgubljenim pravom na osam sati rada, osam sati kulturnog uzdizanja i osam sati spavanja, za koja su se u 19. stoljeću borili radnici u Chicagu. Vrijeme je da nas u 21. stoljeću od nas samih spase Kinezi. Nas i Kineza dvije milijarde.

Komentiraj

Source:Zrinka Vrabec Mojzeš