OTROVNA POLITIKA: Robin Hood iz Bruxellesa

 

Novi stari premijer se kao pravi Robin Hood u Sherwoodskoj šumi pet dana i pet noći borio u Bruxellesu sa škrtim zemljama razvijenog sjevera da bi u znoju lica svoga napokon uspio oteti bogatima kako bi podijelio pare siromašnima

Netom prije maratonske rasprave koja je prethodila izglasavanju Vlade, vratija se barba Andrej iz Bruxellesa s osvojenim jack-potom od 22 milijarde eura, koliko su Europćani za Rvacku voljni odriješiti kesu u sljedećih sedam godina. Naravno, ne bezuvjetno, već jedino ako budemo sposobni smisliti uvjerljive projekte, a onda ih strateški usmjeriti na prioritete i oporavak gospodarstva. A ne dijeliti ih stranačkim jaranima i tajkunima iz HZD-ta kao što je često bila praksa. Sudeći po rezultatima prve Plenkovićeve vlade, koja je uspjela isplatiti tek tridesetak posto dodijeljenih sredstava u prethodnom financijskom razdoblju, čime smo se proslavili među najlošijima u EU-u, mjesta za optimizam baš i nema.

Naravno, to odlučno opovrgava novi stari premijer, koji se kao pravi Robin Hood u Sherwoodskoj šumi pet dana i pet noći borio u Bruxellesu sa škrtim zemljama razvijenog sjevera, da bi u znoju lica svoga napokon uspio oteti bogatima kako bi podijelio pare siromašnima u domovini poharanoj koronakrizom. Na mišiće je uspio dobiti i 400 milijuna eura koje nismo do sada uspjeli iskoristiti jer smo se, eto, pridružili EU-u tek 2013.

Junački je to podvig vrijedan divljenja, osobito zato što, kako je dao naslutiti Super Andrej, to ne bi mogao svatko na njegovom mjestu. Samo je on sa svojim europćanskim vezama i prijateljstvima, nebrojenim jezicima koje govori i impresivnom stamenom staturom, uspio uvjeriti sjever i jug, istok i zapad Europe da pokažu želju za kompromisom i solidarnošću. Skromno je priznao i da je baš njegovo izlaganje u sitne noćne sate, nakon višednevnog natezanja, bilo presudno kako bi svi europćanski glavonje odlučili postići dogovor pod svaku cijenu, jer to su građani od njih očekivali. Da nema strogih mjera zbog pandemije koronavirusa i obveznih maski na licima, pali bi vjerojatno jedni drugima u zagrljaj, a onda obasuli poljupcima mudrog Andreja, čija riječ ima težinu iako dolazi iz europćanske pripizdine koja se baš ničime nije istaknula u posljednjih sedam godina članstva u EU-u. Osim najgorim pravosuđem, najvišim stupnjem korupcije, najmanjim povjerenjem građana u institucije, posljednjim mjestom po kupovnoj moći i BDP-u, koji dijelimo s Bugarskom, rastom nacionalizma, povijesnog revizionizma, ugrožavanjem slobode medija, kao i visokom nezaposlenošću među mladima – koji istovremeno najviše loču u Europi i imaju ispodprosječne rezultate na međunarodnim PISA testovima.

Osim 22 milijarde eura, donio je Plenković u Sabor i vreću obećanja u koja malo tko vjeruje. Odnosno, već su prozvana popisom lijepih želja, s obzirom na to da je i 2017., preuzimajući vlast, bajao o sličnim stvarima, koje, dakako, nije ispunio – i nikome ništa. Iako je u protekle četiri godine oporavljeno europsko gospodarstvo raslo i ostvarivalo rekordne rezultate, a nova kriza nije se ni naslućivala. Izio vuk magare, rekao bi narod, na čiju kolektivnu amneziju blagoglagoljivi premijer očito računa. Pa je zato u program svoje nove vlade nadrobio sve i svašta – te otvaranje 100.000 novih radnih mjesta, te prosječnu plaću od 7600 i minimalnu od 4250 kuna, te više mirovine barem 10 posto, smanjenje PDV-a na hranu na 13 posto, smanjenje poreza pojedincima i tvrtkama, 50.000 učeničkih stipendija, 20.000 stambenih kredita za mlade, ubrzavanje procedura posvajanja djece, smanjenje broja lokalnih dužnosnika za pola, skidanje imuniteta članovima Vlade za slučajeve optužbi zbog korupcije, demografsku revitalizaciju, cirkularnu ekonomiju, ulaganje milijardi u nove bolnice, škole, turistička naselja i centre za robotiku, reformu zdravstvenog i obrazovnog sustava i, naravno, pravosuđa, bla bla bla. Obvezao se i osigurati primjenu Ustava i Zakona o uporabi jezika i pisma manjina u svim lokalnim zajednicama u kojima su za to stečeni uvjeti, vješto izbjegavši jasno se odraziti o Vukovaru. Najavio je i nove zakone o medijima, elektroničkim medijima, o kazalištima i autorskom pravu – dakle, sve ono u što se stara-nova ministrica kulture klela i na početku svog prvog mandata pa, eto, nije ni prstom mrdnula. I tako unedogled, te ovo, te ono, samo da dobro zvuči. Tko ga ne zna, skupo bi ga platio, jer Andrej svojim uspavljujućim glasom zna sugestivno hipnotizirati javnost, reciklirajući neispunjena obećanja.

No propustio je Plenković objasniti kako to sve misli provesti u zemlji uhljeba koji parazitiraju na novcu poreznih obveznika i čiji broj rastre geometrijskom progresijom, dok korupcija cvate. Zahvaljujući, dakako, HDZ-tu, stranci kojoj je na čelu, kao i njegovom koalicijskom partneru u Skupštini Grada Zagreba Miletu Fontani, čiju interesno- klijentelističku mrežu po gradskim institucijama neće biti moguće rasplesti još desetljećima.

Onako fin kakav već jest, novi stari premijer pravi se kao da nema ništa s činjenicom da su posvuda strateški raspoređeni njegovi stranački kadrovi i njihovi kumovi, bračni partneri i rodijaci – od HTV-a do bolnica, preko bezbrojnih agencija do općina i sudova, bez obzira na svoju sposobnost i obrazovanje. Da ne spominjemo najmlađu vladu u povijesti sastavljenu mahom od birokrata i anonimusa koji se baš ničime do sada nisu istaknuli u nekoj profesiji, dakako, uz poneku časnu iznimku. I on bi s takvim ljudima provodio reforme i od Rvacke za četiri godine napravio Zemlju Nedođiju. Mo’š si mislit’! Čak i da su se svi u Saboru prije njegova govora napušili, nalokali i najeli bunike, a i da je narodu besplatno podijelio određenu količinu opijata, to mu ne bi prošlo.

Jer i najzadriglijim HDZ-tovcima jasno je da broj nezaposlenih raste, da će potop turističke sezone uništiti nebrojene poduzetnike i da ono malo stranih investitora koji su imali neke pogone u Hrvatskoj, poput njemačke tvrtke Meggle ili talijanske Saipem, bježe glavom bez obzira, dok će javni dug do kraja godine doseći rekordnih 86,3 posto, a pad BDP-a, prema procjeni Europske komisije, 10,8 posto.

Najpopularniji ministar zdravstva Vili Beroš, koji se izgubio u bespućima kontradiktornih preporuka za borbu protiv novog vala korone, još nije ni kročio na novu dužnost, a već se suočio s četiri milijarde kuna duga veledrogerijama, zbog kojeg je prijetila ozbiljna nestašica lijekova po bolnicama u kojima su liste čekanja nikad dulje. Što nam u takvim okolnostima donosi jesen, nitko se ne usuđuje prognozirati, pa čak ni ministar Fuchs ne zna hoće li se đaci i studenti vratiti na nastavu. Jedino je sigurno da se preko 6500 zagrebačkih učenika seli u zamjenske škole jer je njihove uništio potres.

Istovremeno, Super Andrija koji nije donio Zakon o obnovi Zagreba na vrijeme, šalje ga u prvo čitanje četiri mjeseca nakon potresa, s obzirom na to da je svojedobno izračunao da mu se više isplati navrat-nanos organizirati parlamentarne izbore nego natezati se sa strukom i bijesnim građanima koji su ostali bez krova nad glavom. A sada im nudi čudotvornu formulu financiranja obnove u omjeru 60:20:20 – država-grad-vlasnici, čije ostvarenje mnogi neće doživjeti. Osobito zato što nas je Mile Fontana zadužio do grla pa Zagreb nema para, a nemaju ih ni penzići koji životare po derutnim stanovima u centru.

Kao da nam potres nije bio dosta, nebo nas je kaznilo orkanskim nevremenom s hektolitrima kiše, koje zaštopani šahtovi i zapuštena kanalizacijska mreža rvacke metropole nije mogla progutati pa su ljudi doslovce plivali u govnima po stanovima, garažama i podvožnjacima. I u dječjoj bolnici u Klaićevoj. A za to su, kako reče Bandić, dakako, krivi građani. Koliko je sustav urušen i kaotičan, najbolje dokazuje akcija Trnjana koji su sami digli branu prema Savi i spasili kvart od poplave, dok su se Hrvatske vode, Vodoopskrba i Grad Zagreb prepucavali oko toga u čijoj je to nadležnosti.

Ukratko, nakon što su Rvacku poharala četiri jahača apokalipse – to jest bolest u vidu covida-19, potres, poplava i Mile Fontana – teško da je može spasiti Robin Hood u liku Andreja Plenkovića. Kao na kraju svake grčke tragedije, bit će nam vjerojatno potreban Deus ex machina, što je značilo pojavu boga ili nekog nadnaravnog bića koje bi se na pozornicu spuštalo strojem i sudjelovalo u raspletu radnje, prkoseći zdravom razumu. Kojeg smo u ovoj zemlji, sudeći po tome koga biramo u Sabor, odavno izgubili.

Komentiraj