Nakon što su potrošili svu raspoloživu municiju na međusobno besmisleno gađanje blatom u doba koronakrize i uoči ekonomske kataklizme, premijer i predsjednik Republike nastavili su svoje momačko pripetavanje i na groblju, među mrtvima, kojima je savršeno svejedno što njih dvojica misle jedan o drugome ili tko je u pravu, a tko nije.

Jednako kao što se živima živo fućka za njihova bizarna podmetanja i optužbe o tome kada je tko kome uputio poziv za polaganje vijenaca na Mirogoju u povodu Svih svetih, je li Vlada zatražila Počasno-zaštitu bojnu 30. ili 31. listopada u 11 sati, jesu li premijer Plenković i predsjednik Sabora Gordan Jandroković Njonjo namjerno napravili spačku kako bi izbjegli susret s predsjednikom Republike Zoranom Milanovićem i tako ga kaznili za dosadašnje bezobrazluke, je li on pobrkao datume ili je ministar obrane degradirao sam sebe i sveo svoj posao na „organizaciju počasnih vodova, nosača vijenaca i svirača mirozova“, kako reče Zoki.

Dvojica sredovječnih muškaraca na čelu države opet su prošloga tjedna zabavljala javnost trateći vrijeme medija na izljeve žuči po Mirogoju i časteći se priopćenjima. Poklonici teorija zavjere vjerojatno su već pomislili da to rade namjerno, kako bi odvukli pažnju od bitnog. A bitno je da je mrtvih od covida-19 svakim danom sve više, da je zdravstveni sustav pred kolapsom i da Rvacku čekaju crni dani, baš kao i ostatak svijeta.

Građanima koji su, kako ne bi stvarali nepotrebne gužve, disciplinirano pohodili svoje mrtve danima prije blagdana, sigurno nije bitno tko se prvi sjetio položiti vijence kod Središnjeg križa, na Zidu boli ili na grobu neumrlog predsjednika Franje te je li ministar Banožić sam sebi skočio u usta i lagao o nepostojanju dogovora o zajedničkom odlasku na Mirogoj kako bi pokrio premijera, a nije im vjerojatno bitno ni zašto državni vrh nije položio vijenac na spomenik poginulim antifašistima, jer baš i nije trenutak za ideološko prepucavanje. Iako se u Rvackoj već desetljećima razne komemoracije, pogrebi, spomen-područja i groblja, a osobito kolone sjećanja, morbidno zloupotrebljavaju upravo u takve svrhe.

Nastavili su tu tradiciju i premijer i predsjednik Republike pa zauzeti nadjebavanjem oko mrtvih nisu stigli primijetiti kako je živima. A živi sve više tonu u beznađe i depresiju, prestravljeni vapajima pacijenata, kao i pismima liječnika i medicinskih sestara iz KB Dubrave i ostalih bolnica u kojima je stanje više nego alarmantno. Budući da rekordi novozaraženih rastu iz dana u dan, a pandemija se otela kontroli, za nekoliko tjedana bit će još gore. I koga je onda briga za protokolarne smicalice između dvaju brda, Pantovčaka i Markova trga, kada bi se groblja uskoro mogla početi puniti kao u ratno vrijeme.

Da nema silnu potrebu vraćati Zokiju milo za drago i nabijati mu na nos nedolazak na proslavu Dana državnosti ili konstituirajuću sjednicu Sabora, mogao je Plenki progutati taštinu i kao zreo političar, da ne kažemo državnik, nastaviti tradiciju zajedničkog polaganja vijenaca na dan Svih svetih. I tako barem na simboličnoj razini pokazati slogu državnog vrha, prijeko potrebnu u izvanrednoj situaciji u kojoj se Rvacka našla i kojoj se ne nazire kraj. To su prije njih dvojice radili svi predsjednici Republike i premijeri, ma koliko se teško podnosili i išli si međusobno na jetra, svjesni da predstavljaju institucije države i da posao koji obavljaju nije njihova privatna prćija.

Ovako svojim nezrelim ponašanjem samo pogoršavaju psihičko zdravlje građana koje je jednako ugroženo kao i ono fizičko. Jasno je to i onima koji nisu bogznakakvi stručnjaci, jer se slično događa i u zemljama oko nas, a psihoza i nezadovoljstvo koji su zavladali mogli bi uskoro prijeći u paniku ili bijes. Uostalom, nije li i bezumni napad radikaliziranog vuka samotnjaka Danijela Bezuka na Markov trg bio jedna od tragičnih manifestacija takvog stanja?

Iako su Rvatine poslovično nesklone organiziranim demonstracijama, zbog čega smo do sada imali tek nekoliko estradnih skupova antivaksera koji su se gužvali na „festivalima slobode“, s eskalacijom krize moglo bi doći i do eskalacije nasilja. I to ne samo onog između četiri zida, koje trpi sve više pretučenih i izmaltretiranih žena, direktnih žrtava lockdowna, već i onog masovnog. Kako to misle kontrolirati aktualna vlada i Davor Božinović kada nisu uspjeli spriječiti dernek tisuća torcidaša na splitskoj Pjaci nakon bakljade u povodu 70. obljetnice Hajduka – dakako, bez distance, bez maski i bez pridržavanja mjera – teško je uopće zamisliti.

Bijes zbog nemogućih uvjeta u kojima rade iskazali su potplaćeni i iznureni liječnici, sestre i ostalo medicinsko osoblje na prosvjedu ispred KB Dubrave, koja sve više liči vukovarsku bolnicu ‘91. Osim što nema granata i četnika koji napadaju, već samo sustav puca po šavovima, što se nakon tri desetljeća urušavanja i zanemarivanja moralo jednom dogoditi. Politička imenovanja u javnom zdravstvu otkad nam je demokratske i neovisne Rvacke, došla su na naplatu u najgora vremena. Donedavno omiljeni ministar Vili Beroš, koji sve više gubi živce i priča gluposti, ne može biti kriv za takvo naslijeđe, ali je svakako odgovoran za trenutnu situaciju i stvaranje neprijatelja među liječnicima obiteljske medicine koje je optužio za nerad. Nejasno je i zašto je uputio dramatični poziv na mobilizaciju medicinskog osoblja pa potom sam sebe opozvao, no bit će da koronakriza narušava i njegovu psihičku stabilnost. Budući da se zbog politike nije u posljednje vrijeme imao previše vremena baviti strukom, žalosno je da je tek nakon anonimnog pisma mlade liječnice u kojem ona upozorava na nedostatak lijekova, respiratora, hrane i osoblja, konačno poslao inspekciju u jedinu „covid bolnicu“, onu u Dubravi, priznao da problema ima i smijenio upravno vijeće. Je li smijenio pogrešne, hoće li to smiriti situaciju ili će buknuti neko novo žarište nezadovoljstva, teško je predvidjeti.

Iako premijer monotonim glasom tvrdi da je sve pod kontrolom, vijesti s terena govore suprotno. Nije pod kontrolom ni epidemiološka situacija u Vladi i Saboru, pa demokracija pati jer su mnogi ministri i saborski zastupnici završili u karanteni i samoizolaciji. Budući da se covid-19 probio čak i u redove Domovinskog pokreta i Mosta, koji su, poput Donalda Trumpa, smatrali da je priča oko pandemije izmišljena ili prenapuhana, vjerojatno su sada okrenuli ploču. Za razliku od Mislava Kolakušića koji u Europskom parlamentu i dalje gusla po svojem, tvrdeći da je koronavirus obična prehlada, na zgražanje europćanskih kolega. Zbog svega navedenoga tenzije rastu, a bijes se već izlio na ulice europskih i svjetskih gradova i pretvara se u rušilačke pohode koje je sve teže kontrolirati. Osobito kada para ima sve manje. Usprkos proračunskim bravurama Zdravka Marića, u Rvackoj su, osim zdravstvenih djelatnika, svojim crkavicama sve nezadovoljniji i ostali javni službenici, i autoprijevoznici, i profesori, i učitelji, i ugostitelji – svi spremni na pobunu.

A kontradiktornim porukama koje šalju smirivanju tenzija sasvim sigurno ne pridonose ni predsjednik Republike – koji bi sve one koji spominju policijski sat strpao u „maricu“ – ni premijer, koji samozadovoljno palamudi o svemirskim uspjesima prvih sto dana svoje vlade. Teme oko kojih se natežu i natjecanje u polaganju vijenaca nemaju veze sa surovom stvarnošću s kojom se sudaraju stotine pacijenata priključenih na respiratore i tisuće građana koji svakodnevno u kolonama čekaju testiranje.

Što li će tek biti s Kolonom sjećanja, koja je sljedeći test njihove političke zrelosti? Tko zna, možda ih iz sitnosopstveničkih razloga, po principu „neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj“, na prividnu slogu ipak natjera Ivan Penava, gradonačelnik Vukovara. Koji bi na krilima opće depresije opet mogao pokušati politički profitirati na žrtvi Vukovara.

Hoće li Zoki i Plenki ići svaki svojim putem ili će, pak, u Vukovaru koračati zajedno, hoće li se ponoviti 2013. ili će ipak pokazati da su nadrasli pubertetska nadmetanja kada su ubijeni i poginuli u pitanju, zbog inata dvojice alfa mužjaka na čelu države možemo tek nagađati.