Nakon godine isporuke i senzacionalnih uspjeha – od Schengena do eurozone, najboljeg kreditnog rejtinga u povijesti, najveće zaposlenosti, povećanja minimalne plaće, mirovina i broja zaposlenih te donošenja sveobuhvatnog i pravednog paketa mjera za ublažavanje posljedica svekolike krize, bla bla bla, iz nekog čudnog razloga Vlada se sjetila posuditi pare od vlastitih građana, i to uz kamatu od 3,25 posto, a to je više nego što se može dobiti na oročenu štednju u bankama. Zašto ako državi tako dobro ide? Pa zato što građanima očito ide još bolje i čuvaju na računima oko 35 milijardi eura, koji se tamo kisele bez veze. A baš bi mogli posuditi državi milijardu, na dvije godine fiksno, za što će ih Vlada posebno nagraditi. Budući da, zahvaljujući mudrosti i nevjerojatnoj efikasnosti velikog vođe Plen Ki-muna i njegova dream teama, rvacke financije sjajno stoje, što to ne bi osjetio i narod na svojim ulaganjima? Sve to sjajno zvuči, samo je ostalo nejasno na što će i kako će država potrošiti te pare? I zašto ih posuđuje od domaćih štediša ako ih, navodno, može još povoljnije dobiti na međunarodnom tržištu?

Ne pitaj što tvoja država može učiniti za tebe, već što možeš ti učiniti za nju – to je poruka koju je samouvjereni AP, doduše, ne baš tim riječima, prenio svojim podanicima. Evo, i on će se žrtvovati: „Uzet ću obveznice, pozivam građane da pokažu signal povjerenja u državu.“ Hm?!

Problem je jedino što o toj ideji nije prvo porazgovarao sa ženom ministra mora, prometa i infrastrukture Olega Butkovića, koja očito ne dijeli njegovo povjerenje prema državi i čuva svoje pare. Naime, oprezan kakav već jest, lukavi Olja nije se htio zaletavati pustim obećanjima pred novinarima koji su ga pitali hoće li i koliko obveznica ubosti. U napadu iskrenosti lijepo je objasnio te da on nije on taj tip, te ne bavi se takvim stvarima, te nije pitao ženu, te ovo te ono. A onda je pitao ženu i ona je rekla NE! A ako Oljina žena kaže NE, onda je to NE i točka. Neka AP metilja što god hoće i uvjerava naciju kako je to odlična odluka i još bolja zarada, gospođa Butković ne da se tako lako nagovoriti.

A po prvim reakcijama dalo se zaključiti da poučak ministra mora, prometa i infrastrukture ima puno veću težinu no što bi to predsjednik Vlade želio. Kad kupi Butković, onda ćemo i mi, čulo se među slučajnim prolaznicima.

KAkva pljuska Vladinom PR-u! Je l’ moguće da veliki vođa AP i njegov trbuhozborac, beznadni Marko Milić, nisu dali zapovijed ministrima da moraju uložiti u obveznice? Ili barem tvrditi da hoće? Poznato je da im inače na dnevnoj bazi određuju tekst koji ponavljaju pred medijima kao papagaji, pomno biraju novinare s kojima će općiti i brane kontakte s nepoćudnima i pokvarenim glasilima koja destabiliziraju državu. Dakle, kontroliraju javne istupe članova Vlade gore nego Staljin i drug Tito zajedno. Pa kako im se moglo dogoditi da se Olja otme kontroli i izlane prvo što mu padne na pamet. I to dvaput?

Badava je ministar financija Mario Primorac uvjeravao svekoliku javnost kako je to način na koji Vlada omogućuje građanima da sačuvaju vrijednost novca, da je novac siguran i da je kamata odlična. „Ovo je mogućnost za građane, ne treba nikoga nagovarati ni tjerati. Nesuvisle su kritike da je ovo PR trik Vlade. U kojem smislu? Da častimo građane kamatama? To jednostavno ne stoji. Niti mislimo da je neuspjeh ako se građani ne odazovu. Sve što ne upišu građani, upisat će institucije, a i država se može jeftino zadužiti sada”, gasio je požar i kontrolirao štetu nesretni Primorac.

Badava su se upregnuli i razni ekonomski analitičari i savjetnici koji su strpljivo objašnjavali kako se radi o dobrim namjerama i sigurnoj investiciji, sjeme sumnje je posijano. Naime, ako neće ministri, a zašto bi građani odriješili kesu? Nisu li se, osobito oni stariji, već opekli na obveznicama pokojne države, s kojima su si na kraju mogli obrisati – znate već što. Guzicu.

Dobro, ‘ajde, vremena su se promijenila, a otkad nam je demokratske i neovisne Lijepe Njihove, mnogi su se opernatili na našoj grbači, a osobito na grbači države koju su bespoštedno izmuzli. Takvi su možda prepoznali priliku, a moguće je i da su članovi HDZ-ta diskretno upozoreni da bi mogli svojim primjerom pokazati kako se vjeruje državi, pa je, prema riječima Marija Primorca, do ponedjeljka već kupljeno 700 milijuna narodnih obveznica od milijardu koliko će ukupno plasirati. Istina, ne treba generalizirati. Sasvim sigurno je među onima koji su se odlučili na taj čin bilo i običnih štediša koji vjeruju u konzervativna ulaganja, a ovo je demonstracija njihova iskrenog domoljublja. Takve treba poštovati.

Ipak, nije to za svakoga – jezgrovito je objasnio Ljubo Jurčić, bivši ministar gospodarstva, mudar čovjek. To je samo za one s viškom sredstava koja treba oploditi i koja im neće im trebati sljedeće dvije godine. Pitanje je samo zašto vjerovati državi premreženoj korupcijom, u čijim se tvrtkama zamračuju milijarde, čije ministre hapsi OLAF zbog optužbi za mažnjavanje europskih para dok Državno odvjetništvo pušta da isti ti predmeti skupljaju prašinu u ladicama?

Kako vjerovati državi kojom desetljećima vlada stranka pravomoćno osuđena kao kriminalna organizacija, čiji uhljebi caruju na masno plaćenim pozicijama dok se novac poreznih obveznika troši šakom i kapom na sumnjive poslove s rodbinom i kumovima?

Kako vjerovati državi koja nije bila u stanju potrošiti stotine milijuna eura iz europskog Fonda solidarnosti za potresom stradala područja – od Zagreba do Banije, gdje obnova na jedvite jade tek sada počinje. Nije nikakva tajna da ćemo zbog nemara, boli u preponama i nesposobnosti trojice ministara graditeljstva, od kojih je jedan, to jest Darko Horvat, završio u bajbuku, u lipnju ove godine vratiti pare koje su nam bile ponuđene na pladnju. Ma koliko nas Branko Bačić, stranački operativac, odabran da vadi Vladu iz govana, pokušavao uvjeriti u suprotno.

No iako se veliki vođa AP kleo da mu je obnova prioritet, i slijepima je jasno da nam je prodavao muda pod bubrege. Tko zna, da se ne radi o predizbornoj godini, bi li se vladajući uopće trgnuli i krenuli ubrzano otvarati gradilišta. Ali avaj, tri godine prekasno.

Kako vjerovati državi u kojoj se podrazumijeva da lokalni šerifi mešetare nekretninama, abnormalno se bogate i plaćaju privatne užitke poslovnim karticama? Državi u kojoj se sve to zna, a na kraju uvijek ispada da je sve bilo po zakonu. Iliti – izio vuk magare?

Kako vjerovati državi čije pravosuđe rasteže procese protiv političkih kapitalaca do beskraja i besmisla, dok istovremeno promptno osuđuje prijestupnike koji su se, naprimjer, usudili jajima gađati zgradu Središnjice HDZ-ta u Zagrebu?

Kako vjerovati državi koja zakonima smanjuje ovlasti neovisnih tijela, poput Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa, zato da ne bi nervirala vladajuće u njihovoj sumnjivoj raboti?

I konačno, kako vjerovati državi čiji premijer, čiji su inicijali spomenuti u korespondenciji dviju DORH-ovih optuženica, nakon svih korupcijskih skandala najbližih suradnika ne osjeća ni najmanju odgovornost i u lice se smije opoziciji koja bezuspješno pokreće njegovu smjenu? Zašto? Pa zato što su to neteme koje u medije plasiraju razni pokvarenjaci na krivoj strani povijesti, jalova i rusofilna opozicija, ljubomorna na njegove uspjehe.

Očito je da je lukavi ministar mora, prometa i infrastrukture i sam svjestan s kim ima posla. Nije čovjek lud da se izlaže tamo gdje ne treba. Stranka je stranka, družba je družba, služba je služba, a pare su pare. Nije ovo prvi put da se Olja uzjogunio iako je sasvim sigurno svjestan mogućih posljedica. No, tko zna, možda bi on rado napustio Vladin brod koji tone prije nego što ga AP povuče sa sobom. Olja je ipak preživljavač! Kako sam reče – čovjek osrednjih intelektualnih sposobnosti kojem, čini se, narod puno više vjeruje nego nadnaravno sposobnom premijeru.