Samo anemični premijer koji se u Opatiji na godišnjem natukao punjenih paprika i ostalih ljetnih delicija iz vlastite kuhinje, mogao je nonšalantno izvaliti da brutalni napad na pripadnike srpske manjine koji su se usudili gledati utakmicu u jednom kafiću u Kninu, nije odraz huškačke i nezdrave klime u društvu, već izolirani slučaj. Valjda je Plenkiju sunce lupilo u glavu i dodatno mu otupilo doživljaj surove stvarnosti, s kojom i inače ne stoji baš najbolje otkad je zasjeo u Banske dvore. Ili se ipak radi o najobičnijem licemjerju, s obzirom na to da premijer jedno radi, drugo govori, a što misli – nitko ne zna. Jer dok su mu puna usta tolerancije prema manjinama i osuda NDH, kraj njega živoga ustaštvo cvate, Srbe se mrzi više nego devedesetih, mlati se migrante i sve koji su drugačiji, pa čak i Indijce koji su došli raditi visokosofisticirane aute kod Mate Rimca.

Trebali bismo se stvarno zabrinuti za nekoga tko na tako visokoj funkciji nije primijetio natpise “Srbe na vrbe!” “Ubij, ubij Srbina!” “Živjela NDH!” “Za dom spremni!”, garnirane ustaškim U i svastikama, na svakoj drugoj fasadi, na javnim površinama i školama, a osobito na predizbornim plakatima SDS-a za europske izbore. Samo u posljednjih nekoliko mjeseci bilo je barem deset napada na pripadnike srpske nacionalnosti, od kojih je Radoje Petković iz Viškova na kraju podlegao ozljedama. Takva negacija fašistoidne atmosfere u kojoj živimo već niz godina, zaparala je uši i onima koje malo zanima politika i ne prate baš sva premijerova migoljenja i izbjegavanja nazivanja stvari pravim imenom, pa kako onda ne bi iznerviralo političke partnere iz SDSS-a koji su se konačno odlučili obratiti međunarodnim institucijama za zaštitu ljudskih i manjinskih prava.

Mogli su to, dakako, učiniti i puno prije i izići iz licemjerne i protuprirodne koalicije s HDZ-om, a ne samo prijetiti preko medija, kao što to čine i sada. No očito ih vode neki samo njima poznati viši interesi zbog kojih održavaju ovu i ovakvu vladu na vlasti, uz teoriju da time sprečavaju da bude gore. Gore već ionako jest. Jer u posljednje tri godine, unatoč umivenom europćanskom licu Andreja Plenkovića, ništa se promijenilo nije. Da je duh fašizma, nacionalizma, desnog radikalizma i bla bla bla pušten iz boce dolaskom Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a, odavno je već napisano, izgovoreno i upozoreno. Suvišno je na to trošiti riječi jer svi sve znaju.

No Karamarko je otišao i s čela HDZ-ta i iz vlade koja je pala, a duh je ostao, dok se Plenković čudom čudi otkud nam uopće ideje o nekoj alarmantnoj situaciji u društvu, u kojem čak i pripadnici HGSS-a mlate i vrijeđaju ljude zbog pogrešnih krvnih zrnaca. Govorimo o izvjesnom Matku Škalameri, pročelniku Područnog ureda za zaštitu i spašavanje, koji je u Rijeci napao sedamdesetogodišnjeg Dobrivoja Asića zato što je Srbin.

Badava premijeru oštre reakcije i osude, badava inzistiranja na tome da policija najoštrije kazni one koji su u kninskoj birtiji očito planirano počinili zločin iz mržnje, badava naknadna pamet kada nije učinio ništa da takve događaje prevenira. Bilo je samo pitanje dana kada će se govor mržnje s HTV-a, stadiona i lokalnih medija, koje Plenković možda zbog problema sa sluhom također nije čuo, preliti na ulicu, a pravi Rvatine uzeti stvar u svoje ruke, 25 godina nakon rata.

S druge strane brda, Kolinda u zemlji čudesa dala je veliki doprinos održavanju takvog stanja svijesti nacije i mnogo toga zakuhala svojim dvosmislenim izjavama, još od svečane uguracije na Markovu trgu kojoj su, osim pripadnika kriminalnog polusvijeta, nazočile i radikalno desničarske ikone. Od tvrdnje da je “za dom spremni!” drevni hrvatski pozdrav pa sve do znamenitog intervjua toksičnom ustašoidnom glasilu Hrvatskom tjedniku, u kojem je najavila svoju novu predsjedničku kandidaturu.

Očekivano, na posljednje incidente neokrunjena kraljica Balkana nije imala ni vremena ni namjeru reagirati, zaboravivši da je prilikom posjeta svog liblinga Ace Vučića Rvackoj, Srbima teatralno poručila: ja sam vaša predsjednica. Iako su nakon napada u Kninu stvari bile proste k’o pasulj, jer je i slijepima bilo vidljivo o čemu se radi, u silnom strahu da ne izgubi naklonost desničarskih troglodita, odlučila se Kolinda na navodno čekanje službenog policijskog izvješća kako bi eventualno osudila nacionalnom mržnjom motivirano nasilje.

Osim toga, posljednjih dana bila je previše zauzeta dokazivanjem pravovjernosti u Gračanima, gdje je u društvu neizbježnog Gordana Jandrokovića – Njonje i skupine iz redova Katoličke Crkve naricala nad tužnom sudbinom pobijenih ustaša. A onda spretno iskoristila misu u crkvi Svetog Mihovila kako bi prigodno osudila sve totalitarne režime, što u njenoj interpretaciji znači izjednačavanje nacizma, fašizma, ustaške strahovlade, komunizma i jugoslavenskog socijalizma u kojem je, koliko nam je poznato, sasvim lagodno živjela uz ćaću mesara i stipendiju u Americi. Da se ograničila na osudu zločina počinjenih u ime komunističke ideologije nakon Drugog svjetskog rata, nitko joj ne bi mogao ni riječi zamjeriti, no bilo joj je važnije uvlačiti se Bujančevim sljedbenicima koji namjeravaju glasati za Škoru.

Budući da su predsjedničino ideološko licemjerje i navika da mijenja stavove k’o čarape, ovisno o publici kojoj se obraća – u Izraelu, Argentini, Mađarskoj, Hercegovini ili Rvackoj – već notorni, odsustvo neke oštrije i jasnije osude napada u Đevrskama i Uzdolju u jeku predsjedničke pretkampanje nikoga nije posebno začudilo.

Javnost naviklu na licemjerje nisu začudili ni jadni pokušaji Plenkovićevih ministara i ostalih dužnosnika HDZ-ta, koji Kolindu Nacionale inače očima ne mogu vidjeti, da opravdaju njeno skandalozno ponašanje. Premda bi se mnogi od njih lupali u guzicu od sreće da popuši izbore i makne se s Pantovčaka, stranačka stega i jaja u škripcu natjeraše ih da budu licemjerni do kraja i brane neobranjivo.

Uostalom, nije li i Andrej Plenković, onako pošten i transparentan, zubima branio smijenjene ministre protiv kojih je USKOK upravo pokrenuo istragu? Štitio je on i “svetog” Lovru Kuščevića, po čijoj je imovini konačno počeo čačkati DORH, a koji je ostao zapamćen po tome što je kolege u Ministarstvu pozdravljao s “hvaljen Isus i Marija”. To licemjerno skrivanje iza vjere i zazivanje Boga u svakoj prilici, stara je navika najokorjelijih HDZ-tovaca koji su se dočepali impozantne imovine dok su smjerno obavljali svoje javne dužnosti. Kakve Bog ima veze sa sumnjivo stečenim nekretninama, a Djevica Marija s Pavelićevom slikom i ustaškim grbom u skromnoj vili u Nerežišćima, to zna samo Lovro, donedavni politički tajnik HDZ-ta.

Općenito, brojni bogobojazni članovi i birači HDZ-ta, iako ih Biblija uči da ljube bližnjega svoga, ne lažu, ne kradu i ne otimaju tuđe žene, a papa Franjo aktivno promovira ekumenizam i toleranciju prema ljudima druge vjere, nacionalnosti i boje kože, u stvarnom životu uglavnom to ne prakticiraju. Već se mahom intimno slažu s napadima na Srbe u svakoj prilici, dok premijer i dalje uporno drvi o tome da se nalazi na čelu demokršćanske stranke desnog centra.

Zato ne čudi da je licemjerje hrvatske vladajuće politike i međunarodno prepoznato, osobito u Srbiji, gdje jedva dočekaše uzvratiti istom mjerom.

Uostalom, ima li išta bolje za ekstremnu desnicu u predizbornoj kampanji? Čovjek bi čak pomislio da je sve to pomno režirano. Kad im već dajemo takvo oružje u ruke, logično je da su licemjerni četnik-početnik i Šešeljev šegrt Aca Vučić te još licemjerniji Miloševićev omladinac Ivica Dačić obećali Srbima u Hrvatskoj zaštitu. Zvuči poznato, zar ne? I sad će se ti pravednici koji nemilo krše ljudska prava Srba u Srbiji, baviti zaštitom ljudskih prava Srba u Hrvatskoj, jer je anemični Andrej Plenković nesposoban lupiti šakom u stol, strogo kažnjavati sve koji kukuruz mjere pozdravom “za dom spremni”, zabraniti Thompsonove ustaške derneke po Rvackoj i uhapsiti Marka Skeju i njegove trbušaste crnokošuljaše dok marširaju Kninom. Jer ako je itko odgovoran za toksičnu atmosferu u društvu, onda je to licemjerna vlast. A vlast su Andrej i Kolinda, lice i naličje iste medalje.