Kao što je poznato, u spomen na osnivanje prvog partizanskog odreda u ovom dijelu Europe, prošloga tjedna u šumi Brezovica kraj Siska održana je središnja proslava Dana antifašističke borbe, na kojoj, znakovito, nije bilo dvojice alfa mužjaka s čela države. Iako su im usta puna antifašizma, jedan je bio na Twitteru, a drugi u vilajetu, točnije, na Sutjesci. Pa što da narod onda misli? I o antifašizmu i o njima dvojici? No, krenimo redom.

Za zaboravne, Dan antifašističke borbe obilježava se u znak sjećanja na 22. lipnja 1941., kada je u šumi Brezovica pored Siska osnovan Prvi sisački partizanski odred. Bila je to prva antifašistička postrojba u ovom dijelu Europe. Na osnivanju je bilo 79 boraca, a završetak Drugoga svjetskog rata doživjelo je njih 38. Predvodio ih je zapovjednik Vlado Janić Capo, dok su većinu boraca činili Hrvati. Među njima je bila jedna Srpkinja, Nada Dimić, narodna heroina, koja je nakon mučenja u ustaškim zatvorima ubijena u logoru Stara Gradiška sa samo 19 godina. Osnutak sisačkog odreda označio je početak organizirane antifašističke borbe tijekom koje se u postrojbama Narodnooslobodilačke vojske borilo preko 230.000 boraca, što je najviše po glavi stanovnika u cijeloj Europi. Tim se, osobito po Bruxellesu i Izraelu, voli hvaliti Veliki vođa Vlade i HDZ-ta Andrej Plenković.

Sisačkom partizanskom odredu kasnije se pridružio i pokojni general HV-a Janko Bobetko, kojeg je neumrli predsjednik Franjo, i sam Titov general, komunistički komesar i pripadnik partizanskog pokreta, jako cijenio. Ali! Kao što to stariji pamte, budući da su Tuđmanovu predsjedničku kampanju početkom devedesetih financirali fratri iz kanadskog Norvala i budući da je tamo sklopio pakt s rvackom emigracijom na čelu s Gojkom Šuškom, koja je druga Tita i partizane mrzila iz dna duše, neumrli je taj dio svoje biografije nastojao zatomiti.

Ipak, da se ne bi previše zamjerio međunarodnoj zajednici i kako bi pokazao da je Hrvatska Drugi svjetski rat završila na pravoj strani, odnosno, na strani pobjednika, uveo je obilježavanje Dana antifašističke borbe 22. lipnja umjesto Dana ustanka, koji se na prostoru pokojne Jugoslavije proslavljao 4. srpnja, ili Dana ustanka u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, 27. srpnja, kada su Srbi u ličkom selu Srb podigli oružani ustanak protiv zločinačke tvorevine NDH.

Iako je na središnju proslavu, u organizaciji Saveza antifašističkih boraca i antifašista, i ove godine tradicionalno bio pozvan državni vrh, usprkos ponosu na rvacki antifašizam gazdi Vlade AP-u – komunističkom gojencu, kako ga zove Šaka s Pantovčaka, također komunistički gojenac – nije bilo ni na kraj malog mozga da se možda ukaže u šumi Brezovica. Nije lud da se zamjeri onom dijelu svojih birača koji ne može prežaliti poraz zločinačke NDH i bijeg poglavnika Ante Pavelića u prijateljsku Argentinu. Zato se samo oglasio na Twitteru i čestitao naciji blagdan, koji, eto, zahvaljujući njegovoj mudrosti i pozivanju na neumrlog Franju, nije završio tek kao spomendan.

Umjesto sebe, poslao je Plenki u Brezovicu potpredsjednicu Vlade Anju Šimpragu, dok je šef Sabora Gordan Jandroković Njonjo delegirao Krunoslava Katičića, notornog glavnog tajnika HDZ-ta, da nešto tamo trabunja o tome kako je Rvacka danas demokratska država utemeljena na antifašizmu. U kojoj dizanje desnice, urlanje „za dom spremni“ ili nošenje ustaških insignija nije u Kaznenom zakonu. Već u Prekršajnom, pa sucima na volju. Kao što nema kazni za one koji na HRT-u, pod čeličnom pesnicom HDZ-ta, promoviraju povijesni revizionizam i veličaju „hrvatske vojnike“ i njihove uspjehe u NDH ili negiraju stvarnu prirodu dječjeg ustaškog logora smrti u Jastrebarskom, u kojem su se časne dirljivo brinule za srpsku nejač.

S druge strane, zanimljivo kako su i Plenki i Njonjo tog 22. lipnja, na Dan antifašističke borbe, imali neodvlačnog posla, dok su prije nešto više od mjesec dana, eto, našli vremena za komemoraciju žrtvama Bleiburga na Mirogoju. A kojoj je, by the way, Hrvatski sabor pokrovitelj. Bio je i dok se tim povodom organizirao ustaški dernek na Bleiburgu, sve dok Austrijanci nisu zabranili. Na tom derneku Njonjo je redovito sudjelovao i držao ganutljive govore.

Na tom tragu, ne čudi ni što je Hrvatski sabor svojedobno odbio pokroviteljstvo nad 75. obljetnicom Bitke na Sutjesci, što je 2018. predlagao SDP-ov Ranko Ostojić, iako je tamo poginulo najviše hrvatskih partizana. Ove godine obilježavala se 80. godišnjica slavne bitke, a od Sabora ili Vlade, logično, ni pisma ni razglednice.

Ni predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga nije smatrao potrebnim uveličati središnju proslavu Dana antifašističke borbe u vlastitoj državi, već je svojom izaslanicom imenovao Kristinu Ikić-Baniček, gradonačelnicu Siska. A on je položio vijenac poginulim partizanima na Tjentištu, na planini Sutjesci, i tom prilikom izrekao nekoliko znamenitih rečenica odajući počast hrvatskim partizanima i njihovom doprinosu pobjedi Saveznika u Drugom svjetskom ratu.

Baš lijepo da se Zoki dosjetio da je među sedam i pol tisuća poginulih boraca na Sutjesci, koja je završila kao brutalna nacistička klaonica, bilo 3500 mladih Dalmatinaca, koji nisu žalili svoje živote u borbi protiv najvećeg zla 20. stoljeća. No prava je šteta da sve to nije izrekao tjedan ranije, kada je Savez antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske organizirao odlazak na komemoraciju na Tjentištu, gdje se okupila masa ljudi iz regiona.

Naravno da se ni Zoki ni Plenki nisu pojavili ni u Jadovnom, gdje su, u organizaciji Srpskog narodnog vijeća i Koordinacije židovskih općina RH, održani komemoracija i obilazak lokacija bivših ustaških koncentracijskih logora iz sustava Gospić-Jadovno-Pag, u kojima su tijekom ljeta 1941. masovno ubijani Srbi i Židovi, među njima i otac Slavka Goldsteina.

Uostalom, ova komemoracija prošla je, kao i obično, prilično nezapaženo, dok komemoracija nad jamom Jazovka u spomen na žrtve partizansko-komunističkih zločina redovito dobiva značajnu medijsku pažnju. Osobito na HRT-u. Za razliku od neumrlog Franje, koji Titove trgove ipak nije dao dirati i iz petnih se žila trudio da u povijesti ostane upamćen kao državnik slične monumentalnosti – što mu, dakako, nije uspjelo, komunistički gojenac i Titov pionir i omladinac Andrej Plenković, a još više njegov viritelj iza ramena Gordan Jandroković Njonjo, prozivaju Tita kao ratnog zločinca i predsjednika totalitarne države, što Jugoslavija nije bila. Da jest, ne bi se mali Plenki i Njonjo u njoj tako dobro provodili i putovali. I ne bi Titov portret bio uz bok Rooseveltu, Churchillu, De Gaulleu i, htjeli-ne htjeli, Staljinu, kao pobjedničkim vođama Saveznika.

Zar je onda čudno da generacije stasale u posljednjih 30 godina, koje blage veze nemaju o holokaustu jer ih o tome u školi nitko nije učio, puno više znaju o navodnim partizanskim zločinima nego o zločinačkoj fašističkoj tvorevini NDH i njenim logorima smrti, u kojima je izvršen genocid nad Židovima, Srbima, Romima i hrvatskim antifašistima. A za bitke na Neretvi ili Sutjesci uglavnom nisu ni čuli. Zahvaljujući takvom obrazovnom sustavu i takozvanim javnim medijima, društvo će ostati opasno podijeljeno, a mladi podložni različitim indoktrinacijama, koje, između ostalog, dolaze i iz redova Autokefalne Katoličke Crkve u Rvata i raznih desničarskih katolibanskih udruga. I bit će tako sve dok stranka na vlasti slavi antifašizam s figom u džepu.