NAGRADA SAHAROV 2016.: Bivše seksualne robinje ISIL-a bore se za prava iračkog naroda Jezida kojem prijeti genocid

Objavljeno u Nacionalu br. 972, 17. prosinac 2016.

Nadia Murad i Lamija Aji Bašar, bivše seksualne robinje džihadista tzv. Islamske države, u Strasbourgu će dobiti nagradu Europskog parlamenta za slobodu mišljenja Saharov. Te dvije Iračanke pronose glas o stradanju žena u samoproglašenom kalifatu, kao i o stradanjima Jezida

U srijedu, 14. prosinca ove godine, u Strasbourgu, sjedištu Europskog parlamenta, dvjema mladim djevojkama iz Iraka bit će dodijeljena ovogodišnja nagrada Saharov za slobodu mišljenja. Nadia Murad i Lamija Aji Bašar, pripadnice manjinskih Jezida, religijske zajednice iračkih Kurda, preživjele su pakao rata na prostoru Bliskog istoka, u Iraku. Prošle su i kroz seksualno ropstvo u samoproglašenom kalifatu poznatom kao Islamska država, koji trenutačno dominira svjetskim medijskim, a sve više i političkim prostorom. Odlukom predsjednika Europskog parlamenta Martina Schulza, ali i predsjednika svih klubova zastupnika najvišeg predstavničkog tijela EU-a, dobile su tu nagradu iz područja ljudskih prava koju dodjeljuju europske institucije.

Očitujući se o tome što su preživjele mlade Iračanke, Schulz je naglasio da je “Europa spremna pomoći u njihovoj borbi protiv brutalnosti koje je počinila tzv. Islamska država”. “Bile su u stanju pobjeći, stići u Europu i ovdje pronaći utočište”, zaključio je Schulz u listopadu kada je bila obznanjena odluka o dobitnicama nagrade, koja uključuje i simbolički novčani iznos od skromnih 50.000 eura. Te dvije mlade djevojke usudile su se javno progovoriti o tome što su proživjele kao seksualne ropkinje Islamske države, ali i o svemu kroz što je prolazila njihova manjinska zajednica Jezida, od oko 600.000 pripadnika. Jezidi su se ponovo suočili s pokušajem istrebljenja. Ovoga puta to je učinjeno u režiji džihadista islamskog kalifata, koji su protiv njih pokrenuli suvremenu genocidnu kampanju. Nadia Murad Basi Taha i Lamija Aji Bašar nakon svega što su preživjele, postale su i glasnogovornice žena koje je Islamska država seksualno zlostavljala.

Postrojbe Islamske države upale su 3. kolovoza 2014. godine u njihovo rodno selo Kočo na području Sindžara u Iraku. Nakon pokolja muškaraca, žene i djeca su zarobljeni, a sve mlade žene, uključujući Aji Bašar, Murad i njihove sestre, otete su, a potom kupovane i prodavane nekoliko puta. Tijekom masakra u Koču, Murad je izgubila šestero braće i majku, koja je ubijena s još 80 starijih žena za koje se smatralo da više nemaju seksualnu vrijednost. Aji Bašar je sa svojih šest sestara korištena kao seksualna robinja. Pet puta je prodavana među džihadistima i primoravana da pravi bombe i samoubilačke prsluke u Mosulu, nakon što su militanti ubili njezinu braću i oca.

U studenom 2014. Murad je uspjela pobjeći uz pomoć obitelji iz susjedstva, koja ju je prokrijumčarila iz zone pod kontrolom Islamske države, te se prebacila u izbjeglički kamp na sjeveru Iraka, a zatim je emigrirala u Njemačku. Godinu dana kasnije, u prosincu 2015. Murad se obratila Vijeću sigurnosti UN-a govoreći o trgovini ljudima u regiji Bliskog istoka. Održala je snažan govor iznoseći svoje iskustvo. U rujnu 2016. postala je prva veleposlanica dobre volje Ureda Ujedinjenih naroda za droge, kriminal i krijumčarenje ljudi (UNODC). Mjesec dana kasnije Vijeće Europe nagradilo ju je i Havelovom nagradom za ljudska prava.

Ali Bašar je pokušala pobjeći nekoliko puta prije no što joj je to i uspjelo, uz pomoć njene obitelji koja je platila pozamašnu sumu novca krijumčarima. Na putu preko kurdske granice eksplodirala je mina koja je ubila dvojicu muškaraca, a nju je ozbiljno ranila i ostavila gotovo slijepom. Srećom, uspjela je pobjeći, a na kraju je poslana na liječenje u Njemačku, gdje se ponovo sastala sa svojom obitelji. Nakon oporavka i ona je postala aktivna u podizanju svijesti o nesreći naroda Jezida, pa danas i dalje traži pomoć za žene i djecu koji su bili žrtve porobljavanja i zločina Islamske države.

Kada je krenula ta genocidna kampanja džihadista 2014. godine, u svjetskim medijima osvanuli su zastrašujući naslovi: “Krvavi pohod na Jezide: Zakopali žive žene i djecu”, “Jezidi bježe iz svojih domova u Sindžaru”, “Pripadnici radikalnog pokreta Islamska država ubili 500 Jezida”. Zašto su Jezidi zasmetali pripadnicima radikalnog sunitskog pokreta okupljenog oko Islamske države, a koji i dan danas pod svojom kontrolom drže značajan dio Iraka i Sirije? Islamski militanti označili su Jezide “štovateljima vraga”, koji moraju prijeći na islam. U protivnom slijedi smrtna kazna. Na pitanje tko su zapravo Jezidi, odgovorio je bivši hrvatski veleposlanik Daniel Bučan, po struci arabist. Po njemu, te pripadnike manjinske religijske zajednice moguće je kvalificirati kao etno-religijsku skupinu koja u širem smislu kulturološki pripada Kurdima.

Oni se, međutim, smatraju posebnim narodom, a bit njihove religije svodi se na vjerovanje da kao zasebna ljudska skupina potječu od Adama, ali ne i Eve. Zbog tog vjerovanja njihove zajednice posvuda žive izolirano od ostalog stanovništva. Danas najvećim dijelom žive na sjeveru Iraka, ali ima ih i u Siriji i Turskoj, odakle su mnogi emigrirali najvećim dijelom u Njemačku. Oni, pak, koji su živjeli na kavkaskom području, u Gruziji i Armeniji, najvećim dijelom iselili su u Rusku Federaciju.

Jezidi su stoljećima bili proganjani. Tako je bilo za vrijeme Otomanskog carstva. Ništa im nije bilo bolje ni za vrijeme Sadamova režima u suvremenom Iraku, a danas su postali žrtve istrebljivačkog progona samoproglašenog islamskog kalifata označenog kao Islamska država. O jezidima je širi esej u susjednoj Bosni i Hercegovini objavio i arabist Muhamed Jusić. Opisujući ih kao zajednicu koja nastanjuje prostor sjevernog Iraka, Sirije, a u manjim skupinama žive i u Armeniji i Iranu, Jusić ih je, također, označio kao “etnoreligijsku skupinu kurdskog govornog bazena” koja prakticira religijski sinkretizam – mješavinu zoroastrističkih, manihejskih, židovskih, nestorijanskokršćanskih, ali i islamskih elemenata.

Lider te donedavno malo poznate zajednice je princ Tahsin Said. On je prvi i pozvao svjetske lidere da učine nešto kako bi spriječili progon Jezida, jer i dalje postoji posve opravdan strah da bi ta specifična religijska zajednica, koja je stoljećima živjela među muslimanima, mogla posve nestati s prostora Bliskog istoka. Čini se da je i u Strasbourgu to njegovo upozorenje ozbiljno shvaćeno, a prvi je korak u tom smjeru bio dodjela ovogodišnje nagrade Saharov dvjema mladim djevojkama iz zajednice Jezida. Njih dvije danas po svijetu pronose glas ne samo o vlastitom stradanju, nego i o stradanjima koja proživljavaju njihovi sunarodnjaci. I prošlogodišnji dobitnik nagrade Saharov bio je iz tog područja, Saudijac Raif Badawi. Taj saudijski bloger bio je uhićen 2012. godine i osuđen na 10 godina zatvora zbog vrijeđanja islama na svojoj internetskoj stranici “Slobodni saudijski liberali”, a njegova supruga Ensaf Haidar i danas živi u egzilu u Kanadi.

Komentiraj