NACIONALNA GROUPIE Žute gaće, žuti prsluk

Policajci mi skinu ruksak s leđa. Onaj s toki vokijem, krene ga pretresat. ‘Samo knjige nekakve… ‘ ‘DA! JA SAM HRVATSKI PISAC! To su moje knjige. I nosim ih prodat! Radit ću to dok god ministrica Obuljen ne provede one svoje reforme u vezi knjižarstva. A kako je počela, očito ću se do kraja života patit na biciklu!’

Na mejl mi je nakon dugo vremena došla narudžba za komplet mojih knjiga. Neka ženska naručuje četiri kompleta, a to je 800 kuna, itekako mi treba lova nakon blagdanskog trošenja na alkohol.

Ženska je u postskriptumu napisala: “Nadam se da ćeš knjige dostavit na biciklu, želim imat potpun doživljaj tih tvojih klošarskih dostava”. Ljudima je valjda napeto vidjet pisca u ponižavajućem položaju. To je kao u onoj Bodlerovoj pjesmi u kojoj priprosti mornari ismijavaju, šutiraju po zapljuvanoj palubi albatrosa kojeg su veslom zakačili u letu.

NEMAM NIŠTA PROTIV TOGA, pogotovo kad je 800 kuna u pitanju. Ali vani je postalo tako jebeno hladno, došla je ta dugo najavljena sibirska hladnoća. A i vozit bicikl noću po cesti je rizik. Još kad sam na gugl mepsu vidio da ta ženska živi Bogu iza nogu, negdje u sjevernom dijelu grada, u nekim Vinogradima… U mejlu mi je, pokušavajući bit vrckava, napisala: Moja kuća je blizu Tača, onog restorana u kojem je naš bivši premijer volio obilno krkat, pa ako ogladniš od bicikliranja, mogu ti naručit dostavu iz restorana. Da se i ti bar jednom u životu osjećaš kao premijer”.

Šta je tu je, sve za pare, pomislio sam. Navukao sam na sebe tri džemperusine, skijašku jaknu, a preko jakne žuti prsluk kojeg mi je za Novu godinu poklonila novinarka Ana Malbaša, taj prsluk donjela je iz Pariza, radila je tamo reportažu o prosvjedima Žutih prsluka. Naprtio sam knjige u ruksak i krenuo pedalirat prema naznačenoj adresi.

Krepao sam skoro dok nisam našao plavi, ulični natpis na kojem je pisalo: Vinogradi. Koliko sam se napedalirao uz brijeg… Jebeni užas. Ta ženska što me naručila na biciklu sigurno je neka odurna sadistkinja. Tko zna što me još čeka.

Zadnjim snagama zavrtim pedale da nađem kućni broj koji sam si kemijskom naškrabao na dlanu. Nisam se provezao ni desetak metara, a netko iz mraka skoči na mene, sruši me s bicikla. Dvojica interventnih policajaca s kacigama, nalik ragbijašima. Od hladnoće i duge vožnje mjehur mi je bio pun. Pri padu je sve iscurilo iz mene, kao da se boca razbila.”Koji vam je kurac! Koji je vama jebeni kurac!” izbezumljeno sam urlao, lamatao nogama dok su me policajci držali facom pritiješnjenog uz hladni pločnik. Pojavio se i treći murjak. U radio stanicu je počeo govorit da su upravo onesposobili pripadnika Žutih prsluka koji se na biciklu zaletio prema domu premijera Plenkovića.

“MUŠKA OSOBA, MLAĐE STAROSNE DOBI. Na leđima ima ruksak. Sad ćemo provjeriti nosi li u njemu eksplozivna sredstva, oružje. Prijem.” Policajci mi skinu ruksak s leđa. Onaj s toki vokijem krene ga pretresat.

“Samo knjige nekakve… ” promrsi.

“DA! JA SAM HRVATSKI PISAC! To su moje knjige, ja sam ih napisao. I nosim ih prodat! Radit ću to dok god ministrica Obuljen ne provede one svoje reforme u vezi knjižarstva. A kako je počela, očito ću se do kraja života patit na biciklu!”

Uto se pojavi neka raščupana, dosta privlačna ženska u bijelom frotirnom ogrtaču. Počne vikat na murjake da zašto su me srušili! Ovaj jedan joj priprijeti da se makne, da im se ne plete u posao. Ona im nešto mirnije krene objašnjavat da joj ja dostavljam knjige. Murjak joj je na to odvratio da zašto sam onda u žutom prsluku na biciklu jurio prema premijerovoj kući.

“Ovaj žuti prsluk imam da me vozači vide na cesti! Da se ne zalete u mene, svi znamo kako Hrvati voze! Pojma nisam imao da premijer živi u ovim jebenim Vinogradima! Prije bi tu trebo živit Mladen Grdović!” kričao sam.

A onda sam se zagledao u tu privlačnu što je zbog mene u kućnom ogrtaču izletila na hladnoću… Zapne mi knedla u grlu. Pa ona me htjela dočekat na pragu samo u tom ogrtaču ispod kojeg nema ništa! Znači, zato me zvala! Htjela je, uz knjige, dobit i torbanje! A meni su, ništa manje od prsluka, žute i gaće. I to sve zbog ovih nadobudnih murjaka! O, živote, jebote…. Sad je gotovo. Ako me murjaci puste, ženska će me odvest u kuću, natočit mi vino, očekivat da se potorbamo. I šta kad mi skine hlače i ugleda žute gaće!? Zauvijek ću osramotit hrvatsku književnost pred tom zamamnom, erosom nabijenom bogatunkom željnom avanture s piscem iz nižih slojeva… Prestravljen tom vizijom, iz sveg grla, kao pravi bitnik i anarhist, izviknem parolu što strašno zvuči:

“No pasaran, Plenkoviću! Žuti prsluci ti poručuju: no pasaran!” trudio sam se no pasaran izgovarat što francuskijim naglaskom, baš kao premijer Plenković kad se u europskom parlamentu uzvanicima obraća na francuskom. Zbog tog sam naglaska u očima murjaka sigurno djelovao tetkasto.

SAD KAD SAM SVOJIM POVICIMA, parolama jasno dao do znanja da sam pripadnik hrvatskih Žutih prsluka, policajci su potrpali moje knjige natrag u ruksak, zgrabili me pod ruke i poveli prema policijskom vozilu parkiranom u grmlju. Ženska je za mnom dovikivala nešto u stilu da sam ja njezin istinski heroj, pisac koji ne zabija glavu u pijesak, nego se izravnom akcijom bori, prosvjeduje protiv društvenih nepravdi, riskirajući vlastitu kožu.

“Kad izađeš iz tamnice, ponovo dođi, naručit ću dvadeset kompleta tvojih knjiga i raspačavat ih svima koje znam kao što su se nekad u Rusiji raspačavale potajno knjige disidentskih pisaca! Ako treba, nabavit ću ti i dobrog advokata…”

Pred ulazak u murjački auto, zastao sam i još jednom je pogledao. Kroz raspor kućnog ogrtača izvirila joj je svježe depilirana noga. Da, svakako ću joj se vratit čistih, mirisnih gaća i mudoperom oglancanog međunožja. Bez ikakve ćemo zapreke, uz kaminsku vatru, vodit ljubav toliko glasno da će nam premijer pozvat policiju zbog remećenja javnog reda i mira u ulici.

Komentiraj