Na izložbi o hrvatskom proljeću u Francuskom paviljonu bilo je vruće za popizdit. Dok su svoja sjećanja na sedamdesete iznosili Čičak i Budiša, nesuđeni HDZ-ov gradonačelnik Filipović izašao je pred paviljon i pričao nešto RTL-ovoj reporterki. Čim je na kraju Plenković dobio riječ, Filipović je brzo ušao unutra. Plenković se dugo nije gasio. Pomislio sam kako je ogavno bit političar, slušat stalno sve te govore na plus četrdeset u odijelu, kravati.

Poslije je bio domjenak na terasi kafića ITD. Salata od hobotnice, puno voća, vruće štrukle.

Taman je u to vrijeme završila neka premijera na Zagreb Doksu u obližnjem Studentskom centru. Ljudi izlazili na stražnja vrata. Rada Borić dokoračala do naše terase. Kažem joj da je pogriješila, nije ovo domjenak Zagreb Doksa, nemaju oni više love za takve luksuze. Ali mogu je ja uvest ako kod Tomaševića poradi na tome da mi ostavi gradski stan.

“Znam ja vas, Svirac, vi odmah neke protekcije tražite, e ne može tako više”, otrese se ona.

“Vidi, vidi, drugarica Rada Borić nam došla na izložbu Hrvatskog proljeća. Ali jedna lasta ne čini proljeće, di vam je komesar Tomašević, zašto ga nema, Bandić bi sigurno došao”, vrckavo joj dobaci Filipović.

“Nisam znala da je ovo taj domjenak. Hvala lijepa, idem dalje”, stisnutih usana će Rada Borić.

Iznerviran šta me nazvala protekcionašem, uzviknem:

“Tito je kurva!”

Rada zastane kao ukopana.

“No, bravo, sad ste pokazali tko ste zapravo…” podigne naočale.

“Šta sam loše rekao? Samo sam citirao što su sedamdesetih izvikivali mladi proljećari… A zbog takvih izjava završavali na robiji. Eno, unutra na izložbi imate spisak zbog kojih uzvika ih je UDBA sve hapsila. Moj stari je krvario na frontu da bih ja danas mogao slobodno uzvikivat ono zbog čeg su proljećari hapšeni! To se zove demokracija! Za koju su se Budiša i Savka borili! I vi iz Možemo! sad opet oćete tom zlotvoru koji je proganjao proljećare vratit ime trga di je HNK! I tako još jednom zgazit nikad do kraja izgrađeno gnijezdo hrvatskog proljeća!” glasno sam izgovorio tako da me čuje Budiša. Stajao je par metara od mene. Htio sam se unaprijed zaštitit – ako mi Možemo! pokušaju oduzet stan, Budiša će ih optužit da su to učinili zbog mojih proljećarskih parola što strašno zvuče.

S tanjurom punim štrukli i salate od hobotnice iza leđa mi se stvorio glumac Ivan Ožegović, s njim sam i došao na izložbu. Ožegović je oženio Benediktu, kćer Zvonimira Čička, i bio je zet kakvog je svatko mogao poželjeti. Kad bi Čičak ustao, Ožegović bi za njim nosio stolicu da može ponovo sjesti. Uvijek spreman na debatu, polemiku, Ožegović se obrati Radi Borić:

„Nemojte, gospođo, tako o našem Svircu, pa jel znate da će on u utorak oženit prvu feministkinju Hrvatske koju je Milanović puno više napao nego vas… Vedranu Rudan”, Ožegović me pljesne po ramenu.

“Šta pričate gluposti, vidi se da ste doslovni u shvaćanju provokacije kao i svi desničari. To da Vedrana napušta muža i udaje se za mlađeg, to je njezin performans…” Rada Borić maramicom obriše naočalna stakla.

“Ma nemojte, pa Svirac nas uvjerava da se ženi za nju u utorak, želi njezine nekretnine i lovu, želi uz nju steći slavu kao kad su se oženili spisatelji Pavao Pavličić i Julijana Matanović. Pogotovo što je Rudan pisala kolumne u Nacionalu kao što danas piše Svirac. Bit će na svim naslovnicama, totalno će zasjenit vjenčanje Jelene Veljače.”

Rada Borić zažmirka, vidjelo se da je izbačena iz takta.

“Čekajte, to je znači stvarno istina da se ženi za mlađeg…”

“Istina je, i to pilatovska”, nadosolim.

Borić ponovo zauzme napadački gard.

“Time si mi još odvratniji. Ženiš moju kolegicu samo zbog novca… Baš kao što je bio običaj u feudalizmu i životinjskom kapitalizmu, ništa ljubav samo interes. Fuj!” zgađeno će Borić.

“Po ovom se vidi da uopće niste feministkinja nego zagrižena kršćanka koja vjeruje u neku kao nebesku ljubav. Prava feministkinja ko Rudan ne vidi ništa loše u tome da starije žene na lovu, moć i nekretnine primamljuju mlađe, potentne muškarce poput mene… Sve ono što obično stariji muškarci rade mlađim ženama. Zato Rudan uživa, a vi morate trpit onemoćale starce i njihove bezube izjave jalove ljubavi istrošenije od njihovog zubnog mesa”, ubojito odvratim Radi Borić. I zapjevam pjesmu koju je Štulić na jutjubu prepjevao: “Ajde, Rado, kuću da prodamo, da prodamo kuću Rado, samo da igramo, da se veselimo…”

Po Radu Borić došao je direktor Zagreb Doksa Nenad Puhovski. Upozorio ju je da se ne upušta u kafanske polemike sa mnom jer sam jeftini provokator, samo će se uprljati.

„Uprljat će ona uspomenu na hrvatsko proljeće vraćanjem Kazališnog trga Titu”, iskapim vino iz čaše.

Puhovski i Rada produže prema izlazu SC-a, a ja s Ožegovićem odem sjesti za stol za kojim je Zvonimir Čičak sjedio s obitelji.

„Vruće je ko na Golom otoku… Baš mi je bilo upečatljivo kad je Budiša u svom govoru rekao da ga nikad nisu pozvali na Brijune da njegove proljećarske noge ne bi uprljale sveto Titovo tlo”, kažem Čičku.

U tom trenutku Plenković je prvi sa svojom svitom napuštao domjenak. Zastao je i mahnuo prema Čičkovom stolu, ali Čičak ni da se okrene, kamoli da mu otpozdravi. Ni Budiša se nije ni osvrnuo kad je Plenković odlazio. Prisjetio sam se kako sam nedavno pročitao da je Plenkovićev otac „imao niz istaknutih dužnosti nakon sloma hrvatskog proljeća”. Zašto Milanović nije došao na ovu izložbu, zapitao sam se. On se sigurno puno bolje zalaže za interese proljećara, napao je nedavno i predstavnika Srba koji su danas dio vlade, pa se može reći da kao i u Jugi vladaju Hrvatskom.