NACIONALNA GROUPIE Tko je jamio Bandićevu jamu

Bandić kaže da vježba za SVEČANO OTVARANJE RADOVA na novoj žičari. Pred novinarima će upravljati bagerom kao što je kosilicom na otvaranju Umjetničkog paviljona na Trgu Žrtava fašizma. ‘Kad se Bandić nečeg uhvati, dovede to do savršenstva. Naučit ću upravljat bagerom bolje od Rojsa’, gordio se

U blizini sljemenskog tunela šetao sam predsjedničinu kujicu Kiku. Natjeravajući se, dospjeli smo do ruinirane zgrade stare žičare zarasle u korov. Vratilo mi je to uspomene kad su me stari i stara kao klinca doveli u Zagreb, pa smo se vozili tom žičarom. Stari je pio iz pljoske i supijan počeo namjerno ljuljat kabinu. Fraze sam dobio od plakanja, bio sam uvjeren da ćemo past u provaliju. Stara se derala na starog da prestane, a on je sadistički nastavio ljuljat. Od tad imam traume od žičare i ne želim da se ikad ponovo pusti u pogon.

S Kikom sam zakoračio u napušteni kompleks. Dok sam razgledavao ostatke bivšeg restorana, izvana začujem brujanje. Navirim se kroz razbijeni prozor. U podnožju žičare ugledam bager. Spustim se stepenicama do dolje. Činilo mi se da bager pokreće neka sablast. Kika, onakva sva zaigrana zatrči se prema bageru i u trku prokliže u iskopanu jamu. Užasnut, poletim za njom. Krajičkom oka, u trku ošacam sablasnog bageraša. Na glavi mu žuta, radna kaciga. Nagnem se nad jamom. Kika je živa i zdrava. Zemlja je dolje raskvašena meka. Pasti na nju je isto kao stropoštati se na strunjaču. Kujica se pokušava popeti, ali šapice joj samo prokližu kroz vlažnu zemlju. Cvili.

SABLASNI BAGERAŠ SIĐE IZ KABINE. Pomislim da haluciniram, da sam u nekoj noćnoj mori. Pod žutom kacigom je lice gradonačelnika Milana Bandića. Ljutito me poziva na red zašto psa ne držim na uzici. Unezvijereno mu objašnjavam da je to kujica predsjednice Kolinde. Bandić me napregnuto sluša. Preklinjem ga da me uhvati za noge i polako spusti u jamu.

“Bole me leđa, koljeno”, mrmlja.

Ipak, krene u akciju. Potrbuške legnem na zemlju, a on me čvrsto uhvati za gležnjeve. Zapužem u jamu. Kad mi je Kika već bila nadohvat ruke, Bandić prostenje, zajauče. Lumbago, što li? Ispusti iz ruku moje gležnjeve. Naglavce se stropoštam u jamu.

U magli mi je čitava moja komunikacija dolje iz jame s Bandićem. On je izvadio mobitel da zove policiju, vatrogasce, a ja sam ga molio da to ne učini jer ako ovi iz predsjedničina osiguranja saznaju da mi je Kika završila u jami, odmah gubim solidno plaćeni, honorarni posao šetača predsjedničina psa.

“Mirjana Hrga mi je to sredila… Ne želim je razočarat…”

Bandić se na spomen Hrge namrštio. Isprovocirala ga je u nekoj emisiji i skoro je zbog nje izgubio izbore.

“Ja nisam iz novinarskog miljea… Ja sam pisac. Zahvaljujući vama dobio sam na korištenje onaj stan u Dubravi u kojem je prije živjela Vesna Parun.’’ Bandić me odozgora gleda kao potpunog stranca. Nastavim: “Pavle Svirac… U Gvardijanu sam proglašen najboljim zagrebačkim piscem. U Nacionalu sam napisao dirljivu uskršnju priču o tome kako ste samo vi prepoznali moju vrijednost i dodijelili mi stan jer sam siromašan…”

NAPOKON SPAZIM ZNAK PREPOZNAVANJA u Bandićevim očima.

“Lijepo se znaš ogrebat… Od mene si nafektao besplatan stan. Predsjednica ti plaća da joj šetaš psa. I još imaš plaću u Nacionalu. Pa ti zarađuješ skoro više od mene”, očito je u njemu proradila zavist, želja za natjecanjem.

Ne bih li ga umirio, kažem:

“Sjećate se da sam iz zahvalnosti napisao pjesmu o vašem psu Rudiju, svi tvrde da je to nešto najbolje u suvremenom hrvatskom pjesništvu… Dok zora rudi/prema Sljemenu veselo trče gradonačelnik i njegov pas Rudi”, izrecitirao sam, pa predložio:

“Ako me bez policije i zapisnika izvučete iz jame, ja ću spjevat novu Jamu, moja poema zvat će se Bandićeva jama… Samo mi objasnite s kojom je plemenitom svrhom kopate?”.

Odobrovoljen, odvrati da vježba za svečano otvaranje radova na novoj žičari. Pred novinarima će upravljati bagerom kao što je kosilicom na otvaranju obnovljenog Umjetničkog paviljona na Trgu Žrtava fašizma.

“Kad se Bandić nečeg uhvati, dovede to do savršenstva. Naučit ću upravljat bagerom bolje od Rojsa kojem je to bio posao”, gordio se.

Slušajući ga, podigao sam Kiku visoko u zrak, nije se opirala. Bandić ju je gore prihvatio, rekao da će smislit kako da me izvuče. Otišao je s Kikom. Ostali smo samo bager i ja. Pomislio sam da i to ne bi bila loša pjesma, u stilu Runjićeve “Galeb i ja”.

Prošlo je pola sata. Bandiću ni traga ni glasa. Tresao sam se u hladnoj jami. Vukao sam već danima gripu, pokušavao je liječiti savjetom zastupnika Pernara; svako malo cuclao sam dražeje ce vitamina.

U SVOJ TOJ SLJEMENSKOJ TIŠINI STRESE ME zvonjava vlastitog mobitela. Javim se. Tip iz predsjedničinog osiguranja, SOA-ovac. Pita zašto se nisam vratio s Kikom. Zatrolam ga da se baš lijepo igramo i da ću je dovesti malo kasnije. SOA-ovac promrmlja da još nisam potpisao dokument u kojem se obavezujem da nikome ne govorim ništa o predsjedničinu psu, tko ga sve šeta, gdje spava, gdje provodi vrijeme, tko za njim kupi izmet. Jer to spada u državne tajne.

“Ako išta odam, bacit ćete me u jamu i zatrpat bagerom u kamen temeljac za novu žičaru”, našalio sam se kako SOA-ovac ne bi posumnjao da sam stvarno u jami.

Vratio sam mobitel u džep. Od Bandića i dalje ni B. Počela me hvatat paranoja da je on osobno otišao predat Kiku predsjednici. Tom gestom zadužit će je da u svakoj situaciji bude blagonaklona prema njemu kao što je i premijer Plenković… Iz mračnih misli trgne me šuškanje lišća. Naćulim uši. Nad jamom se uskoro pojavi Kika veselo isplaženog jezika. Za njom dokorača snažni muškarac s alpinističkim konopom oko ramena. Prepoznam svog imenjaka Pavla Kalinića. Šutke, hemingvejskim pokretima dobaci mi konop. Zavežem ga oko struka, a Pavle me snažnim pokretom povuče gore. Lice mi je bilo sve blatno. Kika me jezikom umivala. Takav čist mogao sam nazvat SOA-ovca i saopćit mu – šetnja je gotova.

Komentiraj