NACIONALNA GROUPIE: Svirac za Tonyja

Dogodio se paradoks da su bivši šminkeri, dens pjevači postali istinski odmetnici. Toni ne nosi masku pred kamerama. Ali ne zadržava se samo na tome, aktivno sudjeluje, pjeva na prosvjedima protiv odluka korona-stožera

Preko žičane ograde uzbuđeno sam virkao u pjevača Tonija Cetinskog. U radnim hlačama i s pletenim šeširom na glavi na svojoj hacijendi lopatom je skupljao kozje brabonjke, ubacivao ih u kompost. Dolazili su i neki seljaci s kantama, istresali brabonjke. Toni je od toga sigurno radio palete za ogrjev. Divio sam se njegovim pokretima iskonskog muškarca u potpunom dosluhu s prirodom. Krijepilo me to. Kao i sunce nad Istrom. Dobro je da sam preko vikenda došao u Rovinj.

Toni je bio moj novi guru. Tako su mi jebeno dosadili umjetnici, intelektualci, pisci u Zagrebu. Oni bi kao trebali biti slobodoumni, neukalupljeni, a kad tamo svi nose brnjicomaske i svađaju se kao hipohondrične babe tko će prije dobiti cjepivo protiv korone. Dogodio se paradoks da su bivši šminkeri, dens pjevači postali istinski odmetnici. Toni ne nosi masku pred kamerama. Ali ne zadržava se samo na tome, aktivno sudjeluje, pjeva na prosvjedima protiv odluka korona-stožera. Nadjebao je čak i navodno buntovnog Štulića. Džoni je samo u pjesmama sanjao kako na barikade vodi proletere mlade.

Dok sam razmišljao o tome, Toni me ukebao pogledom. Taman je palio kosilicu. Uplašio sam se da je odmah ne ubaci u brzinu i pokosi me kao besmislenu travku.

“Jesi ti neki paparaco? Došao snimat za svoje gazde… Šta si mislio da ćeš vidjet? Kako ovdje radim antivakserske obrede? Ne, prijatelju, ovdje radim posao kojeg se mnoge moje kolege srame”, obratio mi se smirenim, toplim glasom.

To me oborilo do kraja. Strancu koji ga špijunira preko živice, on se obraća s produhovljenom blagošću.

“Nisam paparaco… Nego tvoj veliki novopečeni fan”, izvirim iz živice. Predstavim se i krenem mu se ispovijedat:

“Pisao sam kao neku književnost, ali nakon tvog nastupa na Dori shvatio sam da je to što pišem teški, isprazni kretenizam koji ne vodi nikuda. Ti si u dva stiha sažeo sve ono što ja godinama pokušavam sročiti kroz gomilu tekstova”, raspekmezio sam se. Ali to mi nije bilo dosta, pa sam još, kao brabonjava, istarska koza zameketao taj stih iz Tonijeve pjesme:

“Sloboda je! Imaš pravo reći što na srcu je čak i ako griješiš… Sloboda je!”

“Daj ušuti, rastjerat ćeš mi ptice pjevice”, prekine me Toni.

“Znam, nisam stvoren za pjevača, ali jesam za tekstopisca. Napisao sam pjesmu za tebe. U tri minute sam je sastavio kao Điboni Cesaricu. I to nakon što sam odgledao tvoj i Kikijev duet na Dori. U onim futurističkim kostimima izgledali ste kao Argonauti. Argonauti pristigli iz budućnosti. Došli ste da nas pokorne, plašljive ovce odvedete u novu potragu za zlatnim runom. I oslobodite nas iz okova svjetskih pastira koji nas žele sve zatočit u jedan tor i kontrolirat nas kamerama kao u Big Brader kući.”

“Okej, nemoj se preko ograde nadvikivat, dođi tu i pročitaj mi pjesmu, slušat ću te dok radim”, Toni ponovo uključi kosilicu. Pjesmu sam, ne krijem, napisao kao svojevrsnu antivaksersku himnu. Ali morao sam se izrazit kroz metaforu da izbjegnem cenzuru Božinovićeva stožera ako Toni jednom u bliskoj budućnosti uglazbi pjesmu. Eto, dogurali smo do toga da kao ruski pjesnici u vrijeme Staljina moramo sve pisat u prenesenom značenju i tako izbjegnemo optužbe da podrivamo sistem, vladu. Imao sam hitoidan naslov za svoju pjesmu: Osmi sputnik. Krenuo sam čitat stihove Toniju, zujanje kosilice bila mi je kao neka glazbena, dens podloga:

“Sa svih strana bodu nam srca iglama/žele nas učinit neosjetljivim ciglama/Draga moja, ne dozvoli da ljubav u tebi isuši kao pustinja/misli o našem budućem djetetu/nemoj da ti nadomjestak, utjeha bude neka kućna životinja. Ref: Ja sam tvoj osmi (s)putnik/ucijepit ću ti ljubav/odvest te u novi svijet, tamo gdje više nitko nije patnik.’’

Toni je ugasio kosilicu.

“Ostavi mi tekst. Još ću sam čitat, pustit da mi uđe u uši. Mora malo više ritma imat, ali to se lako poštrika.”

Toni mi je iz vrča na stolu natočio neki potpuno prirodni sok od bazge. Još smo malo porazgovarali pa sam se ja sav sretan i nakon dugo vremena napokon duhovno ispunjen vratio na rovinjski autobusni kolodvor.

Na povratku u Zagreb u autobusu je na sjedištu ispred mene sjedila pobjednica na Dori, Albina Grčić. Nisam mogao vjerovat koja koincidencija, zapravo totalni jungovski sinkronicitet. Sve kao da se počelo preklapat sad kad sam u sebe pustio nove vibracije. Da, u novi, očito bolji svijet lagano ulazimo. Popularni pjevači više se ne voze u skupim Ferrarijima kao patrijarhalni Mladen Grdović. Nego u običnim autobusima. Po cijenu da im se odjeća usmrdi od svih onih tijela koja su prije njih sjedila na otrcanim, neuglednim sjedištima. Više se ne moram sramiti što nemam auto ni vozačku.

Kad je autobus na 15 minuta stao na jednoj benzinskoj pumpi na autocesti, Albina je brzo izašla. Na preklopnoj, plastičnoj dasci ostavila je do pola pojedeni sendvič. Bilo je u njemu svačega, a ja gladan kao da sam dva tjedna postio na nekoj istarskoj stijeni uz more.

Pričekao sam da svi izađu iz busa, a onda munjevito dohvatio Albinin sendvič. Bio je pun majoneze. Uzeo sam samo jedan griz. Pri tom sam jezik uturio duboko unutra i svu majonezu temeljito polizao kao mačka mlijeko iz zdjelice. Albina neće ni primijetiti da sam se poslužio njezinim sendvičem. Majoneza ionako nije dobra za mlade u razvoju. Uostalom, to su rizici kad putuješ autobusom, sve dijeliš s ostalim putnicima. Ali ljudi općenito moraju naučiti dijeliti. Vidimo kamo nas je dovela sebičnost. Potpuno smo se srozali kao društvo, kako kaže televizijski moralizator Branimir Bilić.

Komentiraj