Nova godina prešla je preko mene kao umorna starica s košarom preko zebre pored Dolca. Covid, rat u Ukrajini, ogavna poskupljenja, sve to toliko je umorilo ljude da većina nas nema volje ni posebno slaviti dolazak 2023. Tako i ja. Silvestrovo sam proveo kao najveći mogući luzer iliti prosječni Hrvat – pratio sam novogodišnji program što na Novoj TV, što na HTV-u. Ako me pitate šta mi je bilo bolje od ponuđenog, odlučio bih se za novogodišnji program na Novoj TV jer na HTV-u su bili samo pjevači. Doduše dobri, ali na Novoj su uz pjevače bili i skečevi na koje sam odvaljivao kao što većina hrvatskih mužjaka odvaljuje štokove od vrata u ovo zajebano blagdansko vrijeme. Ne znam kada sam se zadnji put u životu tako nasmijao. Zamišljao sam lika koji piše te skečeve za novogodišnji program. Ne bi me čudilo da je lik prepisivao te šale iz almanaha o Šilji i Mikiju Mausu. To što sam se smijao tim imbecilnim skečevima pokazuje u kojem stanju duha sam bio na samu Novu godinu.

Uz sve to, strepio sam od idućeg jutra. U džepu nisam imao niti jedan pišljivi euro, a od 1. 1. se sve plaća u toj valuti. Kuna također nisam imao jer sam se bojao da će proći rok kada će ih se moći zamijeniti u eure. Od te tjeskobe i od pucanja petardi čitavu noć nisam mogao oka sklopiti.

Takav bez kuna i eura u džepu, na novogodišnje jutro osjećao sam se kao potrošeni prezervativ. Jedina nit vodilja bila mi je da će prije podne premijer Plenković s Ursulom Von der Lajn, predsjednicom Europske komisije, popiti kavu na Trgu bana Jelačića i prvi put je platiti eurima. Neispavan i seksualno izmožden od gledanja jebežljive Emanuele na trećem programu HTV-a, žudio sam popiti krepku kavu u fensi kafiću. Ali čime da je ja platim? Bankomati ne rade, a u većini poslovnica pao je i sustav kartičnog plaćanja. E jebem li ti ovakvu Novu godinu i prelazak na eure!

A onda je u meni buknuo moj đakovački prkos. Kada nas je već uvalio u ovu pizdariju s eurima, onda neka premijer i napravi nešto za nas građane. Zašto bi samo on uživao u svojoj kavici na Trgu? Možda tamo ipak neće izigravat samoživog, europskog napuhanka, nego će kao nekadašnji predsjednik Mesić počastit i građane kavom u eurima kojih je sigurno pun kao ja čemera.

Na brzinu sam se odjenuo i zapičio na Trg. Kad sam sišao na stanici, premijer i Ursula već su sjedili u kavani okruženi mamurnim novinarima. Prišo sam dobro mi poznatoj reporterki N1 televizije.

„Ej, Svirac, padam s nogu. Nisam stigla promijenit u pošti kune u eure, imaš koji cent za uletit? Sve bi dala za gut kave. Umirem od želje dok ovog Plenkija i Ursulu gledam kako se nataču već drugom kavom. Dođe mi da im izližem te šalice.”

„Jebiga, nemam ni ja centa.”

Ne znam zašto, ali počeo sam razmišljati kako će sad klošari po centru žicat lovu? Umjesto imate kunu, šta, imate 10 centi? Jebeni euro, nemam pojma kolika mu je vrijednost uopće. Više blage veze nemam ni kolika mi je plaća u Nacionalu. Mogu mi isplatit 100 eura a ja ću brijat da je to pravo bogatstvo.

Pala mi je na pamet jedina ideja koje sam se onako umoran mogao dosjetiti. Kavana je puna novinara i bio sam siguran da me premijer neće hladno otkantat ako mu ponudim uslugu gatanja iz šalice kave. To umijeće naučio sam u Đakovu od jedne Romkinje koja je dolazila gatat mojoj baki. Nemam šta izgubit, pomislio sam i odlučno zakoračio prema Plenkiju i Ursuli.

„Oprostite premijeru, da li ste kojim slučajem zainteresirani da vam netko prorekne sudbinu gledajući u šalicu kave?” upitao sam Plenkija koji je pored Ursule sjedio zadovoljno kao dijete koje se izgubilo na vašaru, pa nakon dva sata lutanja pronašlo svoju majku.

„Naravno da ne. Molim te, udalji se od stola.”

Već sam se krenuo povlačiti, kad se oglasila Ursula. Sa smiješkom je upitala premijera šta želi ovaj simpatični Hrvat. Kada joj je rekao, pogledala me sa žarom u očima i rekla da slobodno priđem.

„Pa to je odlična ideja!” izrekla je na čistom hrvatskom.

Puna entuzijazma pružila mi je šalicu koju sam okrenuo na tanjurić. Osokoljen, zagledao sam se premijeru drito u oči. Pružio mi je i on svoju šalicu, šta je mogao. Morao se pokoriti Ursulinoj želji.

Podigao sam šalice, zagledao se u njih i otpočeo pjevnim, hipnotičkim glasom:

„Euro će napaćene Hrvate napokon učiniti sretnima. Od depresivnog naroda postat će narod pun samopouzdanja jer plaćat će istim novcem kao Nijemci i Francuzi. Baš kao što bi i najveći sirotan osjećao pripadnost buržujima smo da mu daš da obuče iste Guči cipele kao oni. Tako će bit u bliskoj budućnosti. A u najbližoj budućnosti vidim našeg dragog premijera kako svim okupljenim novinarima plaća kavu. I to s puno mlijeka! Mlijeko simbolizira sedam debelih krava.”

Opet sam se slavodobitno zagledao premijeru u oči. On se, kao gusan na žeravici, počeo meškoljiti na stolici. A onda se, razoružan Ursulinim osmijehom, šeretski nasmijao.

„Nije beg cicija”, promrmljao si je u bradu s pomalo kiselim smiješkom na licu. Pogledao je ekipu oko sebe. Samodopadno kao da je u najmanju ruku upravo stabilizirao državu, naručio je kavu za sve nas.

Kada se se sve zbroji i oduzme, ova godina je bila poprilično loša, ali moguće da će 2023. biti nešto bolja jer ipak ne događa se često da dobijete besplatnu kavu na novogodišnje jutro, i još k tome od od premijera.

Vratio sam se do kolegice s N1. Onako sparušenoj, pružio sam joj spasonosnu šalicu kave.

„Svirac, ti si novi mesija. Od jedne premijerove kave, napojio si sve novinare ovdje. Neka ti je sretna 2023.! Neka ovo bude godina Svirca!” svečano je podigla šalicu visoko u zrak.