NACIONALNA GROUPIE: Pokušaj revolucije

Na prosvjedu je u očima Nine Raspudića zaiskrilo nešto od onog žara iz vremena kad je oko vrata nosio palestinku i postavljao spomenik Brusliju u Mostaru

Kad sam došao na prosvjed na Trgu žrtava fašizma, već je radila pirotehnika, crvenkasti dim širio se posvuda, netko je vikao na razglas, hrpa ljudi se skupila. Ovo nije zajebancija, prošlo mi je glavom, ovdje će bit nečega. Tražio sam nekog poznatog. U jednom kratkom trenutku pogled mi se susreo s Raspudićem. Moglo bi se reći da je u njegovim očima zaiskrilo nešto od onog žara iz vremena kad je oko vrata nosio palestinku i postavljao spomenik Brusliju u Mostaru. Onda sam u gomili ugledao pjesnika Stjepana Bajića. Znao sam ga još iz doba kad sam studirao na Filozofskom, a prije neki dan popili smo i pivo u Krivom putu. Bilo je tada za stolom s nama i jedan pjesnik iz Splita. Tvrdio je da danas ne možeš bit pjesnik i zalagat se za uvođenje kovid-potvrda. To su pičke, a ne pjesnici, rekao je.

Na prosvjedu je sa Stjepanom bio neki student politologije iz Sinja. Kratko ošišan, uredno obrijan, a iz očiju mu je iskrio revolucionarni zanos puno više nego Raspudiću. Što je i normalno, kad si mlad puno lakše te ponese zanos. Doduše, zanos mlade košta u seksu – brzo i snažno se zapale, ali još i brže svrše. Ja sam na jakni, kao šerif značku, imao prikačenu PRESS iskaznicu. Neki tip koštunjavog, ispaćenog lica mi dobaci:

“Kolko te plaćaju da pišeš laži o koroni? Evo, dat ću ti ja sto kuna da danas napišeš istinu o ovom prosvjedu.”

“Ne izgledaš mi kao netko ko u džepu ima više od deset kuna. Valjda si zato i došao prosvjedovat, to ti je jedina mogućnost izlaska, da budeš malo među ljudima”, odvratio sam mu.

“Daj skini tu iskaznicu. S njom možeš doživit samo još veće pizdarije. Ovi ljudi su gnjevni i ne vole novinare, misle da su ih mejnstrim novinari izdali”, kaže mi Stjepan.

“Ma nabijem i njih i mejnstrim”, ipak skinem iskaznicu.

Krenuli smo u koloni dolje prema Šubićevoj. Dok smo prolazili pored zgrade HDZ-a, Stjepan je uzviknuo:

“Maštao sam, jebemu mu sve, da je Bertolt Brecht bio u pravu kad je govorio da poezija može promijeniti svijet!”

“Ne može promijenit čak ni to da pjesnik nešto pojebe. Možda samo u prvim danima revolucije kad se i ženske raspojasaju i povjeruju da smo svi isti. Prestanu se voditi darvinističkim nagonom da se podaju samo jakim i uspješnim muškarcima. Pripuste sebi i one s dna kace, među kojima su i pjesnici. Dobro je to Kundera opisao u Život je negdje drugdje, kroz lik onog suhokarnog pjesnika Jaromila ovisnog o posesivnoj majci”, izgovarao sam sumornim glasom.

“Hoćeš reći da su samo zato pjesnici uvijek u prvim redovima kad izbije neka revolucija? Kako jadno, zlobno i površno tumačenje”, prezirno će Stjepan.

“Slično su francuski pjesnici rekli za taj Kunderin roman o pjesniku Jaromilu.”

Iz te salonske prepirke oko pjesnika i poezije na uglu Zvonimirove trgnuo nas je istinski životni problem – policija nije puštala autobus s razglasom da se iz sporedne ulice probije na Zvonimirovu. Nastalo je natezanje s policajcima. Neki obrijanoglavi adolescent u spitki proderao se prema nama:

“Ajmo, šta gledate, oslobodite autobus!”

Ja sam se zaledio na mjestu, kao srna kad je na cesti osvijetli kamion.

“Pičke, jednom se živi!” obrijanoglavi je mahao prema nama.

Pjesnik Stjepan kao u hipnozi je trljao svoju gustu bradu i mrmljao:

“Maštao sam o tome kako bradat skakućem s Čegevarom po prašumama Kube, Konga i Bolivije, a oko nas fijuču meci zlih slugu imperijalista, da bismo u predahu čitali knjige i čavrljali o poeziji i curama.”

“Eto, vidiš da su vama pjesnicima samo cure na pameti. Ali ne spominji ovdje Čegevaru, vidiš da smo okruženi skinsima i časnim sestrama šta mašu Gospinim slikama”, uplašeno ću.

“U ovom ratu protiv kovid-potvrda više ne vrijedi podjela na nas lijeve i njih desno. Nema podjele! Riječima se nažalost više ništa ne može postići! Došlo je doba borbe, ulice i spremnosti na radikalno žrtvovanje!” Stjepan je naglo, kao Don Kihot prema vjetrenjačama, pohitao prema okupiranom autobusu.

Tri tipa dotrčala su za mostovcem Miletićem koji se pojavio pred stanicom za pregled automobila.

“Povedi ljude! Murja ne pušta autobus!” vukli su ga za rukav.

Miletić skenira policajce ispred busa.

“A pičku materinu, ovo je sabotaža!” dohvatio je zastavu od tipa pored sebe.

Zamahnuo je zastavom, krenuo prema busu i kliknuo:

“Svi za barjakom!”

Policajci su skužili da nema zajebancije. Odmaknuli su se od busa.

Student iz Sinja glavnom murjaku unio se u facu:

“Ko vam je izdao naredbu da ne puštate autobus!? Jel onaj mlatimudan Božinović!?”

Bus je u usporenoj brzini uklizao u Zvonimirovu. Na razglasu su pustili hipi himnu Let d sanšajn. Čak se i meni naježila koža. Kao da je Štulić u onoj svojoj proročkoj pjesmi imao pravo – vratit će se opet šezdeset osma. Pjesnik Stjepan sav je cvao.

“Vidiš da ne puštaju samo Tompsona, Mišu i Prljavo kazalište! Sve se ispremiješalo, svi smo napokon zajedno!” tresnuo me dlanom po leđima.

Za autobusom smo plazili sve do Trga bana Jelačića čija mi je podignuta sablja ponovo dobila smisao. Ali ubrzo mi je uslijedio antiklimaks jer su govornici na prosvjedu jebeno smarali govorima dosadnijim od Raspudićeva djedovskog kačketa koji je nabio na glavu. Žudio sam za rakijom u Kroli. Pjesnika Stjepana nije popuštao zanos. Kad je vidio da među govornike treba uskočiti netko tko se zna slikovitije izražavat, zaletio se na govornicu i obratio prosvjednicima:

“Mi s Filozofskog nikada vas nećemo napustiti! Jedan cvijet, jedna borba!”

S tim njegovim riječima, kao s vinskom mušicom u uhu, lupio sam petama i odmarširao za šank u Kroli.

Komentiraj