NACIONALNA GROUPIE: Nije sve tako sivo kad imaš kome odnijeti smeće

Ivana Kekin je kao perjanica Možemo! dobila hrpu besplatnih vrećica. Neće joj biti bed pobrinut se za ovo malo smeća. Neka snosi posljedice kad je donijela odluku da svi moraju kupovat te vrećice

Ima li kraja nevoljama nas koji živimo u centru? Prvo potres… Ove naše razlokane stare zgrade totalno su u kurcu nakon tog potresa. Drže se u zemlji kao zub u desnima sredovječnog paradentozničara. Od obnove ni o… Sve je trulo, gnjilo kao u Krležinim romanima. I sad još ovo sa smećem. Da ga smijemo izbacivati samo između osam i deset navečer. Kao neki policijski sat za smeće. Ne, ja moram odselit iz centra. Da bi ovdje ostao živjet moraš biti teški moron”, jadala mi se novinarka Zoja.

“Da, najbolje da odseliš. U Novom Zagrebu nije loše”, odvratio sam dok sam, kao Milanović u onom nekom zavičajnom klubu, jeo ostatke ribe u Zojinoj kuhinji.

“Izgubila sam volju uopće bacat smeće, sve nagomilavam po stanu kao teška klošarica. Što ću uskoro i postat. Nemam pojma di više odlagat plastiku. Pa me i koštala ta plastika. Nisam ti to mislila ni govorit, preteško mi je još. Mislila sam se čak i ubit prošli tjedan. I da nemam sina, sigurno bih to i napravila…”

“Što? Zašto?” zastao sam u pola zalogaja.

Ona si iz butelje natoči malvaziju u čašu. I kroz suze i šmrcanje ispriča mi jednu od najtužnijih ljubavnih priča za koju je indirektno kriv gradonačelnik Tomašević. Zoja je ljetos, kako se izrazila, upoznala ljubav svog života. Čitav život ju je čekala, rekla je, i napokon je dočekala u svojoj četrdeset petoj. Tip je san njezinih snova, grub, a opet u nekim trenucima i jako nježan, duhovit i načitan, ali načitan na način da ne nabija tu svoju načitanost svakom na nos. I prvi put u životu doživjela je da neki muškarac s istinskim zanimanjem sluša ono što mu priča. A u seksu je jeben, odnosno prejeben, brzo se ispravila. I sve je s njim općenito bilo prejebeno. Sve do ovog vikenda. Njezin devetogodišnji sin donio je iz škole desetak prezervativa. Netko od starijih dečki uvjerio ih je da su to baloni. Zoja sinu nije htjela rušiti iluziju da su to kondomi. Mali se s njima igrao po stanu, napuhavao ih, punio vodom. Svi su se ubrzo probušili. Bilo ih je posvuda. Zoja ih nije išla baciti u smeće jer po novom zakonu nije smjela bacati smeće prije osam navečer. Probušene kondome koje bi nalazila po stanu, spremala je u vrećicu ispod sudopera. Po sina je popodne došao tata, a Zoja je odmah pozvala svog novog, po svemu sudeći idealnog dečka. Čim je ušao u stan, odgurao ju je u spavaću sobu, skinuo je i počeo je znalački kresati. Sve dok naglo nije stao. Okamenjenog izraza na licu zurio je u nešto među plahtama kao da je u šumi spazio nagaznu minu. Zoja je bolje pogledala i prestravljena shvatila da on to, totalno šokiran, gleda u probušeni kondom s kojim se njezin sin igrao, napuhavao ga u krevetu sinoć dok ga je uspavljivala. Nikako ga nije mogla naviknuti da sam spava u svojoj sobi i sad je to žestoko požalila. Ali bilo je kasno. Ljubav njezina života iz sve snage ju je ošamario, viknuo joj da je prokleta kurva i izletio iz stana.

“A, jebote, koja katastrofa. Užas”, iskreno sam se sažalio na tu priču.

Hoće li novi gradonačelnik prestati sijati jad i nezadovoljstvo! Sad je građanima počeo razarati i ljubavne veze. Normalno da u gradu rapidno opada natalitet, pomislio sam gledajući svoju skrhanu kolegicu.

Nakon što sam pojeo ribu, Zoja je rekla da ne može trpjeti više taj smrad ribljih ostataka koji se širio stanom. A čitav stan joj smrdi i po ostalom smeću. Jer štedi na vrećicama za smeće koje mora posebno kupovat u dućanu. Njezina novinarska plaća iznosi bijednih 5000 kuna, a sve je tako užasno poskupjelo. Ne, ona to više ne može izdržat, ubit će se.

“Daj, smiri se, ja ću te odmah sad za bocu ove tvoje domaće rakije riješit čitavog tog smeća. Zbilja ogavno smrdi”, gadljivo sam širio nosnice.

“Zbilja?” pogledala me kao nekog superheroja.

Umjesto odgovora, krenuo sam trpat svo smeće u veliku, crnu vreću. Tako da joj ne trošim ove nove, skupe propisane vrećice na kojima će onaj tko ih proizvodi masno zaradit. Uzeo sam i bocu rakije.

Dok sam silazio, vidio sam nekog penzića kako pod kaputom, kao ubojica sjekiru, nosi vreću punu mačjeg pijeska. Ispred zgrade se osvrnuo oko sebe poput najtežeg lopova i onda taj mačji pijesak zajedno s mačjim govnima istresao u grmlje. Stari se dobro dosjetio, pomislio sam. Em ne troši vrećice, em ne mora čekat noć da izbaci smeće, nego ovako na crno ga prospe u grmlje, a mačji izmet, baš kao i pijesak brzo se razgradi u zemlji. Sigurno prije nego na Jakuševcu.

Ja sam pak sa Zojinom vrećetinom punom smeća pješke produžio do Britanca. Tamo ušao u u jednu zgradu, popeo se do stana na čijim je vratima pisalo prezime – Kekin. Vreću sa smećem sam ostavio ispred vrata, kao što su siromašne djevojke nekad ostavljale u košari svoju tek rođenu djecu pred vratima ubožnica. Ivana Kekin je kao jedna od perjanica stranke Možemo! sigurno dobila hrpu besplatnih vrećica za smeće. Neće joj biti bed pobrinut se za ovo malo smeća. Uostalom, neka snosi barem malo posljedica kad je već s tom svojom ekipom donijela odluku da svi moraju kupovat te jebene, posebne vrećice. Na prstima sam se odšuljao natrag do stepeništa. Vrata su se naglo otvorila. U potkošulji je iz stana za mnom izletio Ivanin suprug, pjevač Mile Kekin. Uhvatio me za lakat. Nisam ga se bojao, bio je za glavu niži od mene. Sav se u licu zacrvenio od adrenalina.

“Daj, smiri se. Samo sam te htio podsjetit na tvoje pankerske dane… Kad smo mi pankeri buržujima istresali smeće ispred stanova… Anarhi in ZG!” podigao sam dva prsta u zrak.

Mile je složio onu neku sjetnu facu kao na spotu pjesme ‘’Reno 4’’, u kojoj se prisjećao neke svoje žestoke, mladenačke ljubavi.

Komentiraj