‘Tuđmanovim spomenikom on ponovo tuđmanovski pokušava POMIRITI LJEVICU I DESNICU. Ne bih se čudio da je Bandić inzistirao da kipar na spomeniku ne iskleše i naočale. Iz daljine, Tuđman je bez naočala pljunuti Tito. Tek kad mu se približiš, skužiš da je to možda ipak Tuđman. Dakle, svi su namireni, ljevičari će s divljenjem gledat spomenik iz daljine, a desničari iz blizine. Još jedan Banderasov trijumf’

Na domjenku nakon dodjele Nagrade hrvatskog glumišta glavna tema kuloarskih razgovora bila je nepojavljivanje gradonačelnika Bandića na toj manifestaciji. Njegova pročelnica za kulturu Ana Lederer sama je sjedila u loži. Živo se raspravljalo je li Ana Lederer zapala u Bandićevu nemilost i ako jest, kakve će posljedice snositi. Nakon što se ta tema obrstila, prešlo se na komentiranje novog spomenika Franji Tuđmanu kojeg je Bandić naručio, platio četiri i pol milijuna iz gradskog proračuna i postavio ga u Zagrebu. Među niže rangiranim glumcima uzdizao sam Bandićevo lukavstvo, domišljatost:

“Tim Tuđmanovim spomenikom on ponovo tuđmanovski pokušava pomiriti ljevicu i desnicu. Ne bih se čudio da je baš Bandić inzistirao da kipar na spomeniku ne iskleše i naočale. Iz daljine, Tuđman je bez naočala pljunuti Tito. Tek kad mu se baš jako približiš, skužiš da je to možda ipak Tuđman. Dakle, svi su namireni, ljevičari će s divljenjem gledat spomenik iz daljine, a desničari iz blizine. Još jedan Banderasov trijumf”.

PRIMIJETIO SAM KAKO ME SA STRANE SLUŠA GLUMAC Rade Šerbedžija. Naglo sam se počeo hvastat da sam jedini publicist kojeg je Štulić pustio u kuću u onoj nizozemskoj selendri.

“Ima od tada već skoro pet godina… Čitavu noć proveo sam kod njega. Napili smo se ko zvjeri. Pričao mi je o tome kako pokušava na makedonski prevesti Mahabharatu i hvalio Makedonce, a pljuvao Hrvate i Srbe. Rekao je da je pokojni Toše Proeski jedini pjevač s prostora bivše Juge koji je nešto vrijedio.”

“Ma, sereš… Tebi ionako više nitko ništa ne vjeruje”, prekinula me glumica čiji mi je lik bio poznat s neke opskurne reklame za poteškoće s probavom.

“Ne serem, zauvijek ću pamtit te Štulićeve riječi: Makedonac, to je spika, Makedonci su jedino nešto vrijedili u toj kurčevoj Jugi. Toše je Homer za Bajagu, Tarzan za onog Đibonija… Dok sam odlazio, rekao je da sam uvijek dobrodošao kod njega i da će za mene napravit sve…”

Naglasivši te zadnje rečenice, osvrnuo sam se i spazio kako me Šerbedžija još napetije sluša.

KAO I UVIJEK, OSTAO SAM MEĐU ZADNJIMA na domjenku, koliko god sam svjestan da to ruši društveni ugled koji ionako nemam. Iz HNK sam izašao oko ponoći. Dok sam grabio Masarikovom pored mene se zaustavio automobil. Šerbedžija. Nehajno mi mahne rukom, on će me povesti. U autu mi je pokazao skupocjenu bocu viskija iza na sjedištu. Neka se slobodno poslužim. Posegnuo sam za viskijem. Nigdje nikakve čaše, a bilo mi je neugodno potezat iz boce, pa sam si viskijem vlažio palac i sisao ga baš kao kad bi moj stari namakao prst u šljivovicu i davao mi da poližem kad sam bio mali. Može se reći da sam tako od najranije dobi navikavao na alkohol. Šerbedžija je na cede-plejer stavio Štulićev CD “Balegari ne vjeruju sreći.” Krenula je pjesma s kojom sam se često poistovjećivao, “Voljela me nije nijedna”. Šerbedžija me zaobilazno vozio prema Dubravi. U daljini spazim osvijetljeni Tuđmanov spomenik. Nisam više mogao izdržat tišinu, a i viski mi je razvezao jezik. Počeo sam prtljat kako je užasno to što je Štulić preko medija napao njega, Šerbedžiju.

“Kad gledam taj spomenik Tuđmanu koji je fakat isti Tito ovako izdaleka… Spopada me osjećaj da su se Južni Slaveni ponovo ujedinili u Jugoslaviju i treći put ostvarili Krležin, Andrićev, Ujevićev san… Važan dio one druge Jugoslavije bili ste vi i Štulić… Kao neki njezin buntovni korektiv… Dva Titana. Svaki u svojoj umjetničkoj domeni. I Đoni sad i to ruši… Bezglavo prgav u svojoj samoći…”

“Slušam te… Ti si u kazalištu lijepo govorio o Džoniju… Vi ste, tako reći, intimusi, koliko shvaćam…” Šerbedžija mi se pažljivo zagledao u oči.

“Pa da…” polizao sam još viskija s palca. I ne bih li Šerbedžiji uzvratio na tom viskiju i ovoj noćnoj vožnji, krenu sam verglat kako sam baš ovih dana mislio posjetit ponovo Džonija i nagovorit ga da se javno ispriča.

“Da mu jasno predočim koliko je pogubno to što je napravio… U trenutku kad je ljevica doslovno na koljenima, a Kolinda i rigidna desnica nesmetano divljaju… “

Šerbedžija je skrenuo naglo, nagario natrag prema centru. Zaustavio je auto na parkingu ispred željezničkog kolodvora taman dok je Štulić s cedea pjevao: “Prijehavši u Zagreb, zadovoljstva svega rad…”

Odveo me do dežurne blagajne, pitao snenu službenicu kad ima prvi vlak za Nizozemsku.

“Ti si boem kao i ja… Kreni odmah Džoniju… Zašto čekati? Vreme ubije svaku emociju. I ja sam u tvojim godinama ovako naprasno sjedao na vlakove kad bih se poželio dragog prijatelja u nekoj tuđoj zemlji. Do Holandije možeš ličnom kartom, imaš li je?”

KIMNUO SAM. ŠERBEDŽIJA MI JE KUPIO KARTU i tutnuo sto eura za popudbinu. I pisamce za Džonija. Otpratio me do kupea.

Sekundu prije nego će vlak krenuti, na peron je dotrčala Ana, ne Karenjina, nego Lederer. Očito je bila istina ono što sam čuo na domjenku – da ona sumanuto putuje samo da bi izbjegla Bandićevu kontrolu. Dok je Ana uskakala u vagon, ja sam izašao na drugu stranu. Mrzilo me potezat do Nizozemske sa samo sto eura u džepu. Puno bolje će mi ta lova doći ovdje u Zagrebu.

Sišao sam u Importane kupit si u dežurnom Konzumu jogurt i kiflicu da imam ujutro za doručak. Šok – kod blagajne nabasao sam na Šerbedžiju. Došlo mi je da propadnem u zemlju. Ne usuđujući mu se pogledat u prodorne oči, šutke sam mu vratio novčanicu od sto eura i pisamce. U džepu mi je ostala još karta do Amsterdama. Sutra ću za nju tražit reklamaciju na kolodvoru. I to je neka lova. Koja će mi bar malo zaliječit ove proživljenje duševne boli. Nije važno odakle sam, sve dok znadeš kamo ne putujem.

Komentiraj