Već dugo slutim da u državi opstoji, u najvećoj tajnosti, JEDNA DRUGA DRŽAVA, koja pojedincima nudi život u slasti i lasti, samo ako imaš sreće i utjecajna poznanstva da te u tu državu uvedu, baš kao što su Harija Potera uveli u Hogvarts. Baš se i osjećam kao Hari Poter. Siroče koje se čitavog života potuca među prosječnim ljudima u truloj državi, a u dubini osjeća da je stvoreno za puno bolje

Ruke mi drhte dok tko zna koji put razmotavam dokument na njemačkom. Oh, kako gordo zvuče njemačke riječi među kojima, na dva mjesta, zastruže, kao hrđav kotačić u savršenom mehanizmu, ime i prezime mog pradjeda Tadije Svirca, po kojem je moj stari dobio ime, ali ga, srećom, poput nasljednog sifilisa, nije meni prenio. Još bih manje šansi imao kod suprotnog spola da se zovem Tadija, kao kakav lik iz Alana Forda. A i ova cvjećarnica pred kojom upravo stojim na Črnomercu sliči na alanfordovsku. I krije isto tajne… Kad uđem, sve ću ih, ili barem većinu, saznati. Već dugo slutim da u državi opstoji, u najvećoj tajnosti, jedna druga država, puno trajnija i bolja, koja izabranim pojedincima nudi život u slasti i lasti, samo ako imaš sreće i utjecajna poznanstva da te u tu državu uvedu, baš kao što su Harija Potera uveli u čarobnjački Hogvarst.

Baš se i osjećam kao Hari Poter. Siroče koje se čitavog života potuca među prosječnim ljudima u truloj državi, a u dubini osjeća da je stvoren za puno bolje, za državu u kojoj će moći razviti svoje nadnaravne talente, a koja i ne postoji na utvrđenim zemljopisnim kartama.

ULAZIM I UGLEDAM BRADATU LJUDESKARU, zbilja sličnu divu Hagridu koji je Harija Potera uveo u tajne Hogvarsta. Samo što ovaj moj ima puno urednije potkresane brčine, pri vrhu ufitiljene, odjeven u neobično lijepu uniformu. Na krutom, okruglom ovratniku kaputa sjaje mu zvjezdice. Salutira odrješito, predstavlja se: “Feldwebel Šulhof”. Nesigurnim pokretom pružam mu dokument – prođoh neviđena iskušenja da bih ga se dokopao…

Prije deset dana trčao sam za tristotinjak vitezova Reda sv. Jurja. U crnim odijelima i leptir mašnama, prekriveni plaštevima, marširali su centrom Zagreba. Moj pradjed Tadija služio je austro-ugarsku vojsku, dogurao je čak do nekog nižeg podoficirskog čina. U našoj kući u Đakovu brižno se na dnu škrinje, punoj sušene lipe, čuvala njegova vojna knjižica. Otkako je moj stari napustio kuću i otišao novoj ženi, stara se stala gnušati svega što je imalo veze s njim. Uzeh tu knjižicu, da je stara slučajno ne zapali s vjenčanim listom. Bit će mi koristan izvor za pisanje povijesno-obiteljskog romana kakve puši bečka čitateljska publika, pa bi mogao past i neki prijevod na njemački.

Povorku je predvodio prestolonasljednik, Veliki meštar reda Karlo Von Habsburg-Lothringen. Ne bih li se što više srodio s tim vitezovima koji se zalažu za obnovu Miteleurope, izvukao sam putem iz jednog kontejnera crnu vreću, noktima je rasparao i zihericom je pričvrstio oko vrata da mi bude poput otmjenog, crnog plašta. Isto sam radio i kad sam se kao klinac igrao Betmena. S tim plaštem poletio sam prema kolegi kolumnistu Romanu Bolkoviću koji je uzdignute brade, ponosno i decentno, a opet ne snobovski, u lakovanim crnim cipelama marširao s vitezovima, bio je na čelu kolone odmah uz Velikog meštra Karla Von Habsburga-Lothringena. Bolković je na čelu zagrebačkog Komturaja koji broji trideset vitezova. Gurkao sam mu vojnu knjižicu mog pradjeda Tadije, pokazivao mu autentični žig austro-ugarskog orla. Komtur Bolković je sa zanimanjem kolekcionara prolistao u hodu knjižicu iz čijih se kožnih korica još uvijek širi miris sušene lipe. I taj miris kao da je probudio nostalgiju u njemu. Skupile mu se obrve, uzdahne duboko: “Žalosno je da potomak austro-ugarskog dočasnika hoda po gradu zaogrnut vrećom za smeće”. Tutnuo mi je u ruku smotuljak, prišapnuo na uho: “Ovdje ti pišu upute… Slijedi ih i dovest će te do dokumenta koji će ti omogućit život dostojan potomka austro-ugarskog dočasnika. Proces za dobivanje tog dokumenta je rigorozan, ali to ti je tako, naš red je militaran i ima jasnu strukturu.”

ODUZELO BI PREVIŠE PROSTORA da opišem što sam sve prošao da bih došao do ovog dokumenta, koji upravo pozorno pregledava plećati narednik Šulhof. Samo usput da kažem: morao sam se provlačiti ispod klupa na Kamenitim vratima dok mi je užareni vosak kapao na tjeme kao Matiji Gupcu dok su ga mučili na Markovu trgu. Dokument sam na kraju našao iza škrinjice koju drži kip Dore Krupićeve na ulazu u Kamenita vrata.

Narednik Šulhof zadovoljno kimne. Pokazuje mi da ga slijedim! O, sveti Juraju, možda ću već sljedeće godine i ja kroz Zagreb ponosno marširat s tvojim vitezovima ogrnut pravim crnim plaštem, a pod miškom stišćem roman o pradjedu Tadiji, objavljen u prestižnoj izdavačkoj kući u Beču! Moji sudruzi vitezovi svojim tajnim kanalima krčit će mi put prema Nobelovoj nagradi, baš kao što pričaju da su ga Andriću prokrčila njegova braća masoni…

Narednik Šulhof zvecka teškim ključevima, otključava vrata koja vode u… drvarnicu. Hrpa naslaganih cjepanica.

“Imaš pravo uzeti četiri metra drva.”

U ruke mi gura šinjel. Vidno sam kopnio dok mi je narednik Šulhof objašnjavao da kao potomak austro-ugarskog dočasnika, uz četiri metra drva svake zime, imam pravo i na zimski kaput svakih sedam godina. Dok sam ga premetao u ruci, bljesnulo mi je u pamćenju da je zimi moj stari zaogrnut istim takvim šinjelom cijepao drva na dvorištu.

NAREDNIK ŠULHOF JE RAZOČARAN, kako to da nisam unajmio neki kamion za drva? Moći ću uzet samo onoliko koliko mogu ponijet u rukama. Poslužit će mi, dolazi hladna fronta, a ja, otkako štedim na razdjelnicima koje nam je na radijatore haračem uglavio bivši ministar Vrdoljak, mogao bih se grijati na ova besplatna drva na koja imam pravo kao potomak austro-ugarskoga dočasnika. A i šinjel će poslužiti.

“Vidimo se dogodine!” salutira narednik Šulhof.

Komentiraj

Podijeli objavu
Prethodni članak13 vatrogasaca gasilo požar na Jelačić placu
Sljedeći članakVIDEO: Tradicionalno obilježen World Records Day
Perjanica nove hrvatske satire i začetnik balkaniziranog gonzo novinarstva, u kolumnama neodgovorno uzurpira medijski prostor za vlastiti probitak u politiku, gdje će ostvariti svoje životne ambicije: ne raditi ništa. Potomak oca branitelja i majke esdepeovke, Svirac je mutant bez iluzija koji se kao jegulja provlači između lijevih i desnih, crvenih i crnih.