Priča ide ovakoBoris Jeljcin je želio sina. No, nije išlo. Dobio je dvije kćeri – Jelenu (1956.) i Tatjanu (1960.)

Zato je prvi ruski predsjednik među svojim suradnicima uvijek tražio sina. Jedno vrijeme takav “sin” bio je Aleksandar Korzakov, kojeg je Jeljcin u tri godine (1991. – 1994.) od bojnika učinio general-bojnikom. Drugi “sin” bio je bivši novinar tjednika “Ogonjok” i Jeljcinov biograf još od kraja osamdesetih Valentin Jumašov, koji se na kraju oženio njegovom kćerkom Tatjanom (Djačenko), postavši tako i službeno član pred- sjednikove obitelji. Jeljcin, koji je sebe i nesvjesno doživljavao ruskim carem, žudio je, stoga, za sinom-nasljednikom, kojem će predati krunu. On bi trebao biti predstavnik nove generacije. “Sin“ koji je vezan uz “oca” ne samo zbog formalnih obaveza i hladne proračunatosti, nego zbog osjećaja istinske bliskosti, koju, kako kažu Rusi, “nećeš protratiti”.

  • Nacional ekskluzivno donosi ulomke iz knjige poznatog ruskog politologa Stanislava Aleksandroviča Belkovskog ‘Putin – u potrazi za mjestom u povijesti’
  • U knjizi se opisuje kako se ruski predsjednik uspeo do vlasti, moći i bogatstva

 

U potrazi za ocem – Putin i obitelj Jeljcin

Poslije rastanka sa Sobčakom, Putinu je bio potreban novi otac. I “rupa je našla zakrpu”.

U srpnju 1996. Jeljcin se uz mnogo buke odrekao Koržakova. To je zahtijevala logika predizborne kampanje. Naime, buknula je danas napola zaboravljena, a tada senzacionalna “Afera Xerox” ili “Afera kopirka”. U nedjelju 19. lipnja 1996. dvojica značajnih ljudi iz Jeljcinova izbornog stožera, Sergej Lisovaki (pionir reklamnog marketinga u Rusiji, a danas senator i krupni prehrambeni poduzetnik) i Arkadij Jevstafjev (glasnogovornik Anatolija Čubajsa), uhvaćeni su na izlazu iz zgrade ruske vlade, tzv. Bijele kuće na Krasnopresnjenskom keju, s kar-tonskom kutijom, u kojoj je bilo skoro pola milijuna dolara. Afera je dobila ime “Kopirka”, jer se novac nalazio u kutiji za tonere Rank Xerox. Bila su to sredstva iz “crnih fondova”. No, na pakiranju svežnjeva novčanica uočavao se pečat Pričuvne nacionalne banke (NRB – Nacionaljnij rezervnij bank), u to vrijeme jednog od financijskih instituta Gazproma, očito neformalnog sponzora Jeljcinove kampanje. Lisovskog i Jevstafjeva priveli su ljudi Koržakova. Pitali su ih odakle im novac i kamo ga nose. Jeljcinov dvojac na to nije mogao dati suvisao odgovor. Nije im bilo svejedno. Jevstafjevu je skočio tlak i morala je intervenirati liječnička ekipa. Na horizontu se pomaljala potencijalno velika afera zbog korištenja nelegalnih sredstava za financiranje Jeljcinove kampanje, koja je, podsjetimo još jednom, koštala 400 milijuna dolara. Postoji mišljenje da su Koržakov & co. željeli iskoristiti aferu “Kopirka” kako bi smijenili vodeće ljude u izbornom stožeru. Očito je da su sami htjeli preuzeti kontrolu nad završnom etapom predizborne kampanje, opterećene i Jeljcinovim infarktima. Liberalno krilo izbornog stožera se uznemirilo, smatrali su da bi afera mogla biti kobna za njihovu poziciju. Donijeli su odluku da treba što hitnije osloboditi privedene drugove i “kutiju” s novcem, ali i ishoditi žurno smjenjivanje “grupe Koržakova”. Plan “liberala” se ostvario. Jeljcinu je trebalo manje od jednog dana da uspostavi status quo i riješi se usluga nekih od svojih najodanijih ljudi. Poslije su tu aferu u šali nazivali najuspješnijom reklamnom kampanjom Rank Xeroxa u postsovjetskoj Rusiji. Uskoro je Anatolij Čubajs postao šef kremaljske administracije. Na čelo Jeljcinova osiguranja, koje je važno otvaralo vrata predsjedničkog neprobojnog Mercedesa, došao je stanoviti Anatolija Kuznjecov, čovjek bez političkih i klijentelističkih ambicija.

No, Jeljcin je patio za Koržakovom. Pogotovo kada su došle godine depresivnog zalaska (1998-99.). Jeljcin se tada sve rjeđe pojavljivao na poslu, što se opravdavalo “radom kod kuće”, a to je bio ultimativni ruski eufemizam za pijanstvo. Tijekom inozemnih posjeta Jeljcin se sve više blamirao – u Uzbekistanu 1998. zamalo je pao na crvenom tepihu, a u Kini (1997.) pobrkao je Sunce s Mjesecom. No, Jeljcin je po horoskopu Vodenjak, kao što je i Rusija – zemlja vodenjaka. On je značajna, karizmatična ličnost, ali ipak intelektualno ograničen. Vodenjaci znaju op- raštati pogreške. Pa i sebi. Zato se 1998. ponovno počeo baviti mišlju da mu “sin” Koržakov bude nasljednik. Sve je naviještalo biblijski obrat – povratak bludnog sina, kojem je otac sve oprostio i ponovno ga prigrlio. Takva perspektiva užasavala je njegovu obitelj i bliske joj poduzetnike. Povratkom Koržakova na vrh oni bi postali predmet njegove osvete.

Moguće čak i krvave. To je ubrzalo Putinov uspon. Uspon “civiliziranog” Koržakova.

Jeljcinova obitelj i krupni kapital, koji se vrtio oko njih, bili su zadovoljni načinom kako Putin razmišlja. On više nije bio čovjek sovjetskog tipa. Savršeno je shvatio kako funkcionira država – oni koji su se voljom sudbine dočepali vlasti, obogatili su se jednom i zauvijek. I nema govora o nekakvim imperijalnim zavrzlamama i problemima. Odnosno, zavrzlame mogu biti, ali one služe tek kao propagandno sredstvo za zaluđivanje ruskog naroda koji pati od sindroma velesile. Ima tu još nešto. Obitelj je vidjela kako se Putin odnosio prema svom prvom političkom ocu – Sobčaku. To je bilo riskantno ponašanje, jer Sobčak nije bio samo žrtva marljivog i odanog Koržakova, nego je u prvom redu nastradao zbog gnjeva Borisa Nikolajeviča. Zna se da je najopasnija zvijer – medvjed. On ne riče i ne kesi zube. On se smješka dreseru, a onda ga odjednom zvekne šapom i dreser nema pola glave. Jeljcin je bio takav medvjed. Obitelj se nadala da će njihovi, kao i interesi oca broj 2, biti potpuno zaštićeni i poštovani. Nisu pogriješili. Intuicija ih nije prevarila. Putin je 1998. postao direktor FSB-a, a 1999. istodobno i tajnik Vijeća sigurnosti Rusije. To je nepotrebna institucija, ali statusno važna, jer omogućava ured u Kremlju i daje mogućnost da predsjednika obasipaš nepotrebnim porukama, isisanima iz prsta.

1
KNJIGA RUSKOG POLITOLOGA STANISLAVA BELKOVSKOG ‘Putin – u potrazi za mjestom u povijesti’ upravo je objavljena u izdanju Edicije Božičević Foto: ‘Putin – u potrazi za mjestom u povijesti’

Mnogi su uvjereni, a među njima i autor ove knjige, da je obitelj potkraj mandata držala Jeljcina na sedativima i sličnim preparatima. To je izazivalo narkotičku ovisnost. Htjeli su kontrolirati čovjeka, koji je bez obzira na narušeno zdravlje još uvijek mogao pomicati planine. S tim je povezan i prijevremeni odlazak Jeljcina 31. prosinca 1999. To je osiguravalo pobjedu Putina u prvom izbornom krugu 2000. Ali ne samo to, nisu se više bojali da bi “Deda”, kako su zvali Jeljcina, mogao izvesti nešto nepredvidljivo – recimo, odbaciti Putina i prigrliti nekog drugog “sina”.

U potrazi za bratom – Roman Abramovič

Jedna od jakih strana Putinova karaktera, koju mnogi podcjenjuju, jest povjerenje u ljudsku privrženost. Tu je sličan Jeljcinu. Ne smatra da se odnosi među ljudima temelje samo na manipulaciji i uzajamnoj koristi. Putin u Moskvi, u drugoj polovici devedesetih, nije pronašao samo novu očinsku figuru, nego i brata. Taj brat je postao Roman Abramovič, postsovjetski biznismen par excellence, tipičan proizvod kriminalne pri- vatizacije Jeljcinova doba. Doduše, Abramovič je legitimnim nasljednikom Borisa Jeljcina smatrao tadašnjeg ministra željeznica Aksjonjenka. No, s vremenom se prebacio u Putinov tabor. Povjerenje magnata da VVP ne ostavlja na čistini svoje ljude odigralo je veliku ulogu u Putinovu usponu na vlast.

Prvi novac Abramovič je zaradio još kao vojnik Sovjetske armije u šumama kod gradića Kiržač u Vladimirskoj regiji u srcu središnje Rusije. Vojni rok je služio 1984-86. O tome je na svom blogu, na portalu radija “Eho Moskve”, pisala Jeljcinova kći Tatjana Djačenko. Nemamo razloga ne vjerovati ni kćeri, ni priči. Dakle, priča gospođe Djačenko glasi: Abramovičev vod dobio je zadatak da siječe šumu. No, on je za taj težak posao angažirao mjesne seljake, kojima je istodobno i prodavao ta ista drva. Tako se “budući brat” Putina iskazao kao spretni poduzetnik u punom smislu te riječi.

Prve korake u biznisu Abramovič je napravio početkom 1989. Proizvodio je dječje igračke od polimera, itekako štetnih za zdravlje djece. Firma mu se zvala “Ujut” (Udobnost). Partneri Abramoviča u “Ujutu” su bili Jevgenij Švidler i Valerij Ojf. Obojica su poslije postali top-menadžeri naftne kompanije “Sibnjeft”, koju je osnovao i privatizirao Abra- movič. Obojica su danas milijarderi.

No, veliki korak prema “pravom” biznisu Roman Abramovič je učinio 1992. Državno odvjetništvo Moskve podiglo je optužnicu, prema kojoj je on digao cijelu željezničku kompoziciju od 55 cisterni dizel goriva iz Uhtinske rafinerije. Nekoliko dana biznismen je bio iza rešetaka. No, već tada su pravosudni organi Rusije bili slabi na svaku vrstu intervencija s vrha, pa uskoro više nikoga nije bilo briga za sudbinu 55 cisterni. Abramovič je postao pouzdan naftni diler kompanije “Nojabrsknjeftegaz”.

Vlasnik grupe Alfa konzorcij Mihail Fridman, poslovni partner ranije spominjanog Putinova druga Petra Avena, upoznaje Romana Abramoviča s tada svemoćnim Borisom Berezovskim. Abramovič je još “komsomolac”. Ima 28 godina. Berezovski je, pak, jedan od kreatora Jeljcinove cinične pobjede na izborima 1996. Susret se odigrao negdje na Karibima, gdje se četvorka – Berezovski, Abramovič, Fridman i Aven – uputila privatnim zrakoplovom. S pravom ćete pitati zašto je trebalo letjeti 14 sati od Moskve radi sastanka? Klasični ruski poduzetnik tog doba dao bi vam jednostavno objašnjenje: u Moskvi se ne mogu voditi nikakvi povjerljivi razgovori, jer sve se prisluškuje i svuda oko vas su neprijatelji. No, odgovor je sasvim drukčiji. Postoji ruska riječ “ponti” – “fora”. Možemo ga protumačiti kao “demonstriranje vlastite važnosti tipa – to mogu samo ja”. Naime, ljudi koji su od golaća i odrpanaca u svega nekoliko godina postali milijarderi, trudili su se uvjeriti sve oko sebe, a prije svega sebe same, da s novcem koji im je pao s neba mogu ostvariti svaki materijalistički san. Raspravljati o Sibnjefti na Krabima je stvarno “cool”. Pa neće valjda u prašnjavoj ili snježnoj Moskvi. To je banalno. Kakva Moskva, kakvi bakrači.

Berezovski i Abramovič odlučili su osnovati vlastitu naftnu kompaniju Sibnjeft i to od postojećih aktiva državne tvrtke Rosnjeft. Kako su se stvari odvijale Abramovič i Berezovski su ispričali na londonskom sudu 2011. Naime, Berezovski je tužio Abramoviča da mu nikada nije isplatio 5,6 milijardi dolara za dionice tvrtke. Obveze među partnerima bile su precizno određene.

Berezovski je morao ishoditi od Borisa Jeljcina ukaz o osnivanju Sibnjefta, te sve urediti s državnim organima. Abramovič je, pak, morao osigurati suglasnost lokalnih moćnika i mjesnih kriminalaca, te stvoriti nov menadžment kompanije. I svaki je odradio svoj dio posla. Doduše u 21. stoljeću bivši suradnici su se razišli u stavovima. Berezovski je tvrdio da je u Sibnjeftu “bio punopravni partner, kojem pripadaju polovica vlasništva i ostvarene dobiti“. Abramovič je, pak, tvrdio da je on stopostotni vlasnik tvrtke, a Berezovski je bio tek pokriće, paravan (“kriša”). On je trebao srediti i osigurati komplicirani sustav formalnih i neformalnih garancija za tvrtku u vrhovima vlasti.

Zahvaljujući tom sudskom procesu, koji je u rujnu 2012. završio potpunim porazom Borisa Berezovskog, ruski termin “kriša” ušao je bez prijevoda u mnoge svjetske jezike. Poput već ustaljenih termina – sputnik, pogrom, perestrojka. No, opipljivom žrtvom “Sibnjefta” postao je šef rafinerije u Omsku Ivan Lickevič, koji se jednog lijepog dana 1995. neočekivano utopio u rijeci Irtiš. Lickevič je bio gorljivi protivnik nove naftne tvrtke, a pogotovo se protivio da rafinerija na čijem je on bio čelu postane njenim dijelom. VVP nikada nije bio ubojica, ali je na vrijeme znao zažmiriti.

“Sada ću zaklopiti oči i svi vi ćete nestati”. To se, naravno, ne tiče samo nesretnog Lickeviča, kojeg je današnji ruski predsjednik zasigurno već zaboravio. No, odnosi se to i na eksplozije zgrada u nekoliko ruskih gradova 1999., nakon čega je buknuo Drugi čečenski rat, koji je i omogućio Putinu da dođe na vlast. I još mnogo toga. Mnogo toga. Putina i Abramoviča u početku je sjedinjavao osjećaj napuštene djece. Obojica su rasli bez očeva, a “dobili” su roditelje iz privilegiranih slojeva tadašnjeg sovjetskog društva. A tko će bolje razumjeti siročića od samog siročića! Obojica su se borila da sebi osiguraju udoban život. Putin je nosio kofere Sobčaku, a Abramovič je pekao “šašlik” (kavkaski ražnjići) na zabavama kod Jumašova na dači, gdje se dolazilo provoditi i zabaviti jeljcinovski “le beau Mond”.

Roman Abramovič i dan-danas je najutjecajniji ruski biznismen, ma što tko govorio. Njemu je sve dozvoljeno. U vrijeme prvog Putinovog mandata 2001. Abramovič je postao državni dužnosnik – guverner Autonomnog okruga Čukotka, najsjevernije ruske regije. To je slabo naseljen kraj vječnog leda, gdje prihodi po glavi stanovnika ne prelaze 50 dolara mjesečno. Ali državničke obaveze i ceremonijalni rituali u vezi s tim nisu tog magnata ometali da živi u Londonu, kupuje dvorce, vile, zrakoplove i jahte, te postane vlasnik poznatog nogometnog kluba FC Chelsea. No, iako na Zapadu iz nepoznatih razloga vlada mišljenje da Putin ne odobrava takav način života, iz Kremlja nikada nisu prigovorili Abramoviču zbog toga. Biznismen – guverner – vlasnik nogometnog kluba uvijek je bio rado viđen gost na pompoznim zasjedanjima Državnog vijeća u Kremlju, te na neformalnim prijemima kod Vladimira Putina u rezidenciji Novo Ogarjovo.

Putin je relativno nedavno (2012.) zamolio Abramoviča da bude posrednik u sukobu dvojice dioničara (s priblizno istim udjelom) najvećeg metalurškog kombinata u Rusiji – Norilski nikal. Ta dvojica suvlasnika Norilskog nikla, Oleg Deripaska i Vladimir Potanjin, punih se pet godina nisu mogli dogovoriti o upravljačkim pravima. Sada Abramovič u svojim rukama ima paket dionica kojima može blokirati rad megakorporacije. To mu, pak, omogućava da pomiri zaraćene strane, te tako može odlučivati koji je od partnera “ljudski u pravu”. Putin se nije usudio arbitrirati u sporu Potanjina i Deripaske, mada su obojica računali na to. Siguran sam da se Abramovič iskreno moli za Putina, ako njegova deklarativna pripadnost judaizmu nije obična fikcija. Glasine da mu tiranin radi o glavi širi sam oligarh, kako mu drugi ne bi zavidjeli.

Ako netko i zavidi njegovu načinu zivota, onda to može biti samo Putin. Predsjednik Rusije plovi prljavim i zamućenim vodama Crnog mora kod olimpijskog grada Sočija i vojne luke Novorosijsk na skromnom državnom bodu “Kavkaz”, dok Abramovič sječe valove svjetskih oceana na jahtama 22. stoljeća. Tako je na Svjetsko nogometno prvenstvo 2010. u Južnoafričkoj republici stigao na svom “kaiću” (tako ruska elita naziva svoje ogromne jahte) “Eclips” (Pomrčina), izgrađenom u hamburškom brodogradilištu Blohm & Voss. Jahta je duga 170 metara, ima devet paluba, te pet izlaza, što ju čini jednim od najsigurnijih oceanskih “kaića” na svijetu. Jahta ima sustav koji upozorava na eventualni raketni napad. Ima dva helikoptera i podmornicu, za slučaj da treba bježati. Posebnost “know-howa” Eclipse je i “antipaparazzi” sustav, koji onemogućava bilo kakve prodore znatiželjnih fotoreportera na brod, te snimanje pikantnih scena iz Abramovičevog života ili života njegovih gostiju. O takvoj raskoši Putin može samo sanjati.

Abramovičev “lifestyle” ušao je u legendu još tijekom Europskog prvenstva u nogometu u Portugalu 2004. Postao je poznat po tome da bi zakupio pet restorana istodobno, a odlazio je, naravno, samo u jedan. Tako je, recimo, za cvjetni aranžman u lisabonskom restoranu “Gambrinus” potrošio tisuću eura, a baš tamo nije došao. Američke novine 2009. objavile su faksimil računa iz jednog njujorškog restorana – ceh za četvoro iznosio je 50 tisuća dolara, a lavovski dio računa odnosio se na francuske arhivske šampanjce.

“Putinov brat” opušta se za volanom mnogih bjesomučnih automobila – Ferrari FXX ili Rolls Royce Coirniche. Putin je, pak, bio prinuđen da kao obični vozač sudjeluje u reklamnoj kampanji jeftinog ruskog automobila “Lada Kalina”. Vozio je taj auto po Sibiru, u pratnji tjelohranitelja i novinara, vrućeg ljeta 2011. Vozio je pokazni primjerak hibridnog vozila “jo-mobil”, koji je osmislio ruski biznismen Mihail Prohorov, ali se još ne proizvodi.

Iako nisam paparazzi, ipak mi se jedan detalj usjekao u pamćenje. Bilo je to u ljeto 2007. na venecijanskom bijenalu. “Putinov brat” stigao je na svojoj staroj jahti “Ectasea”. To je jahta posve usporediva s prekooceanskim kruzerima, koji svakodnevno uplovljavaju u venecijansku lagunu. Usidrila se na najboljem mjestu – uz sam poznati Arsenale di Venezia, u blizini Vrtova bijenala (Giardini della Biennale). Zar se ruski magnat mogao smjestiti daleko od cilja svog putovanja!? Osim toga, zar je mogao dopustiti da turisti, te razni besposličari i dokoličari dodiruju svojim ignorantskim prstima njegovu jahtu?! Zato su unatoč talijanskim zakonima i venecijanskim regulama oko veza podigli ogradu. Na ogradi je bila kapija, a pred kapijom policajac. Kako bi vlasti Venecije opravdale takav zahvat, na ogradi su izvjesili upozoravajući strogi natpis – Lavori incorso! (Radovi u tijeku!), mada se na obali, naravno, nikakvi radovi nisu obavljali. Doduše, čak ni velikom oligarhu nije pošlo za rukom da se izložba zatvori kako bi je on na miru mogao obići. Šetao je Vrtovima bijenala potpuno “casual” u trapericama i majici kratkih rukava.

Eto, baš to si VVP ne može priuštiti, ma koliko bio slavan, bogat i moćan gazda najveće zemlje svijeta.

Komentiraj