MUŠKE ŽRTVE IZ PRIČE O OBITELJSKOM NASILJU: Borba za istinu zlostavljanih muževa

Objavljeno u Nacionalu br. 792, 2011-01-18

Policija na sve optužbe za obiteljsko nasilje reagira promptno i beskompromisno, no, nemali je broj lažnih prijava kojima žene pokušavaju uspostaviti dominaciju nad svojim muževima

‘Osim što me optužila da sam pedofil i da sam fizički zlostavljao i nju i dijete, bivša supruga nedavno me prijavila policiji i zato jer sam našem sinu, kojeg nisam vidio osam mjeseci jer mi ona to onemogućuje, rekao da ga volim. Po mene je došla policija, prvo su me priveli u policijsku postaju, a onda odveli na prenoćište u Oranice. Policajci su mi neslužbeno rekli da bi me morali privesti taman i da je supruga samo rekla da se osjeća nelagodno u mom prisustvu. Završio sam u ćeliji zajedno s dvojicom optuženih za konzumiranje droge i jednim na triježnjenju.

Prenoćio sam u pritvoru, a kad su me sutradan doveli pred prekršajnog suca, gdje se pojavila i bivša supruga s odvjetnicom, jednom dosta utjecajnom osobom, i kad sudac nije bezrezervno povjerovao njezinoj priči, dali su slučaj u jedne dnevne novine koje su u božićnom broju, sa slikom muškarca koji davi ženu, objavili naslov: ‘Sudac stao na stranu zlostavljača u brakorazvodnoj parnici.’“ Tako počinje priča 32-godišnjeg Mate Matkovića iz Imotskog, koji je u Zagreb došao prije sedam godina zbog ljubavi prema uskoro bivšoj supruzi. Osim što je rođen kao muškarac, ima skoro dva metra i oko 110 kilograma pa ga se automatski svrstava u kategoriju nasilnika, najvećom pogreškom u životu smatra odluku da iz podstanarskog stana sa suprugom dođe živjeti u kuću njezinih roditelja gdje se u njihov život stalno miješala punica. Kako mu je supruga prilikom svake svađe vikala ”marš iz moje kuće”, iako je vlastitim novcem i rukama, kako kaže, uredio stan u potkrovlju gdje su živjeli, jednom prilikom je i otišao.

Nije želio razvod već samo novi početak zajedno sa suprugom i njihovim sinom, ali supruga nije željela otići od svojih roditelja. Nakon što je predao papire za razvod, uslijedile su optužbe na njegov račun koje su uključivale i pedofiliju i fizičko zlostavljanje nje i djeteta, čak i njezine majke. Zadnje dvije godine dopuštala mu je viđati sina isključivo uz njezino prisustvo i nadzor Centra za socijalnu skrb i to na javnim mjestima poput trgovačkih centara. Državno odvjetništvo odbacilo je prijavu protiv njega za zapuštanje i zlostavljanje djeteta, a pokušaj majke da na Poliklinici za zaštitu djece grada Zagreba dokaže svoje optužbe da je on spolno zlostavljao sina završio je tako da je utvrđeno majčino zanemarivanje i emocionalno zlostavljanje djeteta, budući da majka svojim stavovima utječe na stav dječaka prema ocu, što predstavlja oblik manipulacije djetetom, te zanemaruje djetetovu potrebu za oba roditelja. No, Mate je samo jedan od muškaraca koji su tijekom brakorazvodne parnice prenoćili u pritvoru pod optužbom za zlostavljanje za koju nije bilo adekvatnih dokaza. Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji nema milosti prema potencijalnim zlostavljačima, a kako se automatski ”podrazumijeva” da su zlostavljači muškarci, dovoljno je da u jeku obiteljske svađe nekome izleti neka psovka ili da, nedaj Bože, povisi ton, pa da završi u zatvoru. Zakon je jasan: nasilje u obitelji je svaki oblik tjelesnog, psihičkog, spolnog ili ekonomskog nasilja.

Dakle, osim primjene fizičke sile, tu je i kategorija psihičkog nasilja u koju ulazi i verbalno nasilje u što spada i vrijeđanje, psovanje, nazivanje pogrdnim imenima ili na drugi način grubo verbalno uznemiravanje. Z. Z. iz Zagreba sljedeći će put dobro promisliti hoće li se usuditi, u jeku svađe za koju tvrdi da ju je isprovocirala njegova supruga, ikome išta opsovati. „Supruga je jedan dan bacila na pod vrećice koje je donijela iz dućana, počela gaziti po njima i rekla da ne smijem više jesti ‘njezinu’ hranu“, priča svoju priču Z. Z. čiji su podaci poznati redakciji, ali je zbog mogućih neugodnosti na poslu želio ostati anoniman. „Tjedan dana nakon toga, došao sam doma nakon što sam popio tri mala piva i pitao ju: ‘Je li rješenje svih naših problema to što ja neću jesti kod kuće? Ona je odgovorila: Ne, rješenje je da ti odeš iz kuće!’ Nema veze što ja već 20 godina ulažem u tu kuću, što sam sagradio i uredio cijeli kat, dakle, ja sam trebao otići na cestu. Na te njezine riječi, uzeo sam malu čašu, natočio si viski i rekao: ‘Dobro, idem ja onda.’ Htio sam otići, ali mi je uzela ključeve od auta i od kuće, a ujedno je vikala i psovala mi mrtvu majku i oca. I ja sam vikao, a od očaja i bijesa, uzeo sam sa stola dvije mandarine i bacio joj u glavu. Bile su prisutne i naša punoljetna kći i svekrva. Na to je svekrva otvorila prozor i počela vikati: ‘Upomoć, zovite policiju, tuče nas!’ Lijepo sam odmaknuo svekrvu od prozora da nas ne sramoti po ulici i zatvorio prozor, nisam ju ni taknuo, i na to je žena nazvala policiju jer ih ja kao tučem. Došla je policija, pitali su suprugu treba li liječnički pregled, no odbila je. Moja kći je rekla da nije istina da sam ih tukao, ali svejedno su me odveli na Prekršajni sud u Oranice. Bila je subota navečer. Izmjerili su mi 1,19 promila alkohola u krvi, dakle, koliko sam mogao imati nakon tri mala piva i jednog viskija. Želim reći, popio sam, ali nisam bio tako pijan da ne bih bio svjestan što se događalo i da bi me se automatski trebalo proglasiti obiteljskim nasilnikom.

“ Z. Z. je prenoćio u pritvoru, a sutradan je izišao pred dežurnog suca. Kad mu je rekao da nije kriv i da kći može posvjedočiti da nije bio nasilan, ovaj mu je rekao da će onda morati čekati još 24 sata odnosno do ponedjeljka da se pozovu svjedoci, ali mu je savjetovao da je bolje da od toga odustane i plati kaznu te potpiše zapisnik koji ga tereti i odmah iziđe. „Rekao sam da mi daju da potpišem što god hoće, makar i crnom vragu, samo da me puste van jer zamislite da na poslu čuju da sam ‘završio u zatvoru jer sam pretukao ženu’. Uz to naravno morao sam još i platiti 800 kuna. Tu noć kad sam ja završio u zatvoru, naš 18-godišnji sin koji nema vozačku dozvolu uzeo je ključeve mog audija i poslije mi se hvalio da je vozio 200 na sat autoputom. Supruga tvrdi da sam samo ja kriv za sve naše probleme. Ako me kojim slučajem u sljedećih mjesec dana odluči ponovno prijaviti za obiteljsko nasilje, automatski ću završiti u zatvoru na 30 dana. Već mjesec dana ne jedem kod kuće, preselio sam se na kat kod djece, a ona je u prizemlju s majkom. Priznala mi je da je zvala policiju jer se bojala da ne odem od kuće i sebi nešto ne napravim. Zašto onda to tako nije rekla i policiji?“ Broj postupanja u obiteljskom nasilju u Hrvatskoj na godišnjoj razini dostiže brojku od 20 tisuća slučajeva, a od toga je gotovo 8 tisuća počinitelja izravno privedeno.

U 2010. evidentirano je oko 1400 kaznenih djela iz obiteljskog nasilja, što je u prosjeku više od 40 slučajeva na dan. Budući da je obiteljsko nasilje osjetljivo područje, policija u tim slučajevima posebno brzo reagira prema Protokolu o postupanju u slučaju nasilja u obitelji. No, predsjednik Hrvatske udruge za ravnopravno roditeljstvo Oliver Čanić, koja javnosti želi ukazati na probleme s kojima se susreću očevi koji se bore za pravo na viđanje svoje djece tijekom i nakon razvoda, upozorava da je protokol o zaštiti od nasilja u obitelji postavljen rodno pristrano i potpuno zanemaruje mogućnost da majka isto tako može biti nasilna te da i policija i centri za socijalnu skrb i sudovi imaju percepciju o ocu kao univerzalnom nasilniku u obitelji. Oliver Čanić ističe i podatak koji je navela Gordana Buljan Flander kako je 89 posto prijava za zlostavljanje u obitelji tijekom brakorazvoda lažno. S molbom za pomoć i pravne savjete u udrugu im se javljaju i očevi koji imaju, više-manje, slične priče. „Nevjerojatno je kako sustav selektivno primjenjuje taj protokol i bez ikakve provjere pritvaraju očeve, odnosno muževe. Evo kako to izgleda“, opisuje Oliver Čanić „Žena prijavljuje muža za nasilje. U najkraćem roku dolazi policija.

U prijavu o nasilju u obitelji unose isključivo izjavu žene. Supruga sprovedu u policijsku postaju, radi uzimanja izjave, a zapravo radi pritvaranja. Sljedećeg dana biva izveden pred suca za prekršaje. Može govoriti što god hoće, ali će u raspravni zapisnik ući ono što stoji u prijavi, dakle, ono što je kazala supruga. Temeljen toga bit će izrečena presuda i sad ‘nasilnik’ ima izbor: potpisati zapisnik čime presuda postaje pravomoćnom ili otići u zatvor u Remetincu. Većina potpiše i ne čitajući samo da ne dospije u zatvor. Prijavi li pak suprug suprugu da je nasilna, što se događa, iako rjeđe, ako policija uopće reagira, obično ustanovi da nema dokaza o nasilništvu supruge, makar se mogu osvjedočiti da su neke stvari u stanu porazbijane, a suprug ima ogrebotine ili masnice.“Oliver Čanić ističe da dio žena, naravno i muškaraca, iskorištavaju sustav kako bi mogli manipulirati tijekom razvoda, a problem je u tome što znaju da neće snositi nikakve posljedice. Iako je policija prilikom prijave dužna upozoriti da je lažno prijavljivanje kazneno djelo, to neke osobe ne uspijeva pokolebati u naumu da pod svaku cijenu ”unište” bivšeg partnera ili partnericu. Uostalom, slučajevi da je netko uistinu odgovarao zbog lažnog prijavljivanja vrlo su rijetki.

Nitko se ne pita koliko stoji truda, vremena i novca jedna policijska intervencija, a riječ je o trošku koji plaćaju porezni obveznici. Policija je na prijavu dužna reagirati i ne smije se dovoditi u poziciju sudaca već ispitati sve činjenice i dokaze. I kad se desi ono najgore, poput slučajeva ubojstva u obiteljskom nasilju, policija je prva na udaru javnosti. Prošle godine javnost su zgrozili slučajevi Nikole Štajdohara koji je u Glini pred dvoje djece pucao u svoju suprugu pa u sebe, slučaj Darka Gajića koji je u zagrebačkoj Dubravi pred suprugom ubio njihove dvije malodobne kćeri, a potom sebe, slučaj Đure Đurića koji je u Rovinju zadavio svog devetogodišnjeg sina, i Marka Dukića koji je u Benkovcu ubio svoju bivšu djevojku, njezina brata i sebe. U svim slučajevima bila je riječ o nasilnicima koji su ranije bili prijavljivani zbog prijetnji ili nasilništva. Njih sustav nije uspio zaustaviti i zaštititi žrtve. No, takvi i slični slučajevi nikako ne bi trebali biti opravdanje da se opravdavaju lažne prijave posebno u slučajevima kad se dva roditelja tijekom brakorazvodne parnice bore za skrbništvo nad djetetom. Slaven Rukavina, otac koji je na svoje probleme prošle godine odlučio ukazati štajkom glađu, kaže da se ona osoba koja sebe manipulativno prikazuje kao žrtvu, isto tako odnosi i prema svojem djetetu.

„Za svaku minuticu provedenu s mojom kćerkicom borio sam se do iznemoglosti“, kaže 46-godišnji Slaven Rukavina iz Sesvetskog Kraljevca. Kad je upoznao svoju suprugu koja se uselila k njemu nakon 10-ak dana nakon što su se upoznali preko interneta, znao je samo da je bila aktivna u udruzi ”Prijatelji životinja” te da prakticira veganski režim prehrane, ali njoj tada nije smetalo što je on konzumirao meso. Problemi su počeli nedugo prije drugog rođendana njihove kćeri jer je on inzistirao da dvogodišnje dijete ne bi trebalo živjeti samo od veganske prehrane već barem konzumirati sir i ribu, što je njegova supruga uporno odbijala. No, prema njegovim riječima, nisu se svađali, ona je jednostavno odbijala komunicirati s njim. Budući da je, kako je ispričao, želio s prijateljima i rodbinom proslaviti barem kćerin drugi rođendan, jer ona za kćerin prvi rođendan nije htjela ni čuti o nekakvom slavlju, a nije pristajala ni na krštenje djeteta, rekao joj je o svojoj namjeri da pozove širi krug prijatelja i rodbine koje bi prigodno počastio ražnjem, kako je to običaj u njegovu kraju. Tjedan dana nakon što su o tome razgovarali, kad se vratio kući s terena, zatekao je prazan stan. „Kad sam se vratio kući, moje obitelji nije bilo. Bio sam izvan sebe, otišao na policiju i tako tjedan dana dok mi jedan privatni istražitelj nije savjetovao da kontaktiram sigurne kuće odnosno Centar za socijalnu skrb.

Kad sam otišao ondje, djelatnica u Centru obavijestila me da su kćerkica i supruga dobro, da se nalaze u sigurnoj kući, i dobio sam informaciju da dugo neću moći vidjeti kćer jer sam nasilan i vrlo opasan čovjek, da ću morati naučiti kontrolirati bijes. Pozvan sam i na policiju gdje mi je rečeno da ne postoji razlog da me zadrže te su me uputili na pravo da vidim svoje dijete i da inzistiram na tome. Tek na policiji saznao sam za što me bivša supruga optužuje. Za vrijeme svog boravka u sigurnoj kući, što joj je omogućila jedna ženska udruga kod kojih je inače kao nevladina aktivistica honorarno bila i zaposlena, sastavila je optužbu u kojoj me je optužila za sve osim za seksualno zlostavljanje. Dakle, unazad dvije, tri godine nema za što me nije optužila, od verbalnog vrijeđanja do teških tjelesnih ozljeda, da sam je zatočio u kući, onemogućavao joj kontakt s vanjskim svijetom, govorio joj da je nesposobna i da ću je ubiti, čak i to da sam je tukao u trudnoći i to čak šest puta. Prijavu je potkrijepila nalazom prema kojem je imala hematom u predjelu lijevog oka. Sudski vještak utvrdio je da je ta ozljeda odnosno krvni podljev, koji je bio slabog intenziteta, mogao nastati i uslijed pritiska okvira naočala na donju vjeđu, a ona si je dva tjedna prije odlaska od kuće, želeći očito zadobiti vidljivu ozljedu s kojom bi mogla započeti optužbe, sama pritiskala naočale na lice. To je doslovno bila crta od okvira naočala.“

Iako ga je Prekršajni sud u Sesvetama zbog toga osudio na godinu dana uvjetne kazne, Slaven Rukavina žalio se te je Visoki prekršajni sud poništio tu odluku budući da je bila temeljena na dojmovima, a ne na dokazima i vratio predmet na ponovno suđenje. No, to što ga je supruga optužila kao agresivca, Slavenu Rukavini predstavlja najveći problem kad su u pitanju njegovi susreti s danas troipologodišnjom kćeri koju je u početku smio viđati samo dvaput mjesečno po tri sata, a sada ju smije viđati dva puta tjedno po dva i pol sata i to uz nadzor djelatnice Centra za socijalnu skrb. Osim što se želi izboriti za skrbništvo nad djetetom, Slaven Rukavina za početak želi barem provoditi više vremena s kćeri. No, to je nemoguće sve dok ga supruga optužuje da je zlostavljač. „Meni samo nije jasno kako je žena koja je bila jedna od poznatijih aktivistica i koja se borila protiv muškog šovinizma i zlostavljanja, tako dugo mogla trpjeti moja navodna zlostavljanja. A zanimljivo da se sjetila da sam je zlostavljao tek nakon što je otišla u jednu žensku udrugu. Osim toga, kako je mogla dopustiti da ju, kako ona tvrdi, čak šest puta pretučem u trudnoći?! Zar ne bi bilo dovoljno da ju samo jedanput pretučem u trudnoći da me odmah prijavi policiji ili ode od kuće. Ali, znate što je njezin odgovor – da je bila zaljubljena. I to je objašnjenje za sve. Da, tako je bila zaljubljena da danas sve čini da kći i ja ne možemo biti zajedno.“ Doktor Miroslav Goreta, vodeći hrvatski psihijatrijski forenzičar i voditelj Centra za forenzičnu psihijatriju Psihijatrijske bolnice Vrapče i Kliničkog odjela za forenzičnu psihijatriju u toj bolnici, kaže da dijagnosticiranje lažnog prijavljivanja nasilja u obitelji uvijek predstavlja ozbiljan stručni problem za sve stručnjake uključene u njegovo službeno potvrđivanje ili negiranje.

No, ističe da će pouzdanost konačne ocjene o počinjenom nasilju uvijek biti veća ako se informacije dobiju iz više neovisnih izvora odnosno da će biti najnesigurnija ako se temelji samo na iskazu žrtve. “S obzirom na iznimno visoke tamne brojke realno počinjenog nasilja koje se nikada ne prijavljuje i nikada ne sankcionira, smatram da je postotak lažnih prijava još uvijek vrlo mali, ali se, naravno, i toj pojavi treba posvetiti maksimalna pozornost s obzirom na potencijalne vrlo ozbiljne posljedice za lažno optuženu osobu u slučaju da ne bude na vrijeme otkriveno da se radi o lažnoj prijavi. U našoj se forenzično-psihijatrijskoj praksi takvi slučajevi povremeno dijagnosticiraju kod ‘žrtava’ koje su patološki fiksirane na neku nerealiziranu ljubavnu vezu čija se neuzvraćena ljubav s vremenom pretvara u osvetoljubivu agresiju koja na koncu može rezultirati i vrlo teškim optužbama za fizičko, seksualno ili ‘samo’ psihološko nasilje. U drugim slučajevima lažno će prijavljivanje više biti motivirano tendencioznim manipulacijama usmjerenim na što povoljniju podjelu brakorazvodnog ‘kapitala’, od borbe za povjeravanje skrbi za zajedničku djecu do čisto materijalnih dobitaka, financijskih, stambenih i drugih. Takva je motivacija obično znatno razumljivija i psihijatrijskim laicima i nerijetko je snažno poticana općim promjenama društvenih vrijednosti s dominantnim obilježjima sebične i bezobzirne kulture u kojoj zadovoljenje osobnih interesa, bez obzira na štete koje se nanose drugima, postaje vrhovni princip koji sve ubrzanije zamjenjuje ‘konzervativni’ superego – osjećaje krivnje i stida s naglašenim samokažnjavajućim reagiranjem čak i onda kada iz bilo kojeg razloga nije bilo sudskog ili nekog drugog reagiranja ‘kažnjavajućeg društva'”, istaknuo je doktor Miroslav Goreta. Navedeni se tipovi ponašanja, dodaje, mogu kombinirati u različitim omjerima, a i dodatno komplicirati s višekratnim prijavama i povlačenjima tih prijava što se ne bi smjelo brzopleto proglašavati lažnim, već bi svaku situaciju trebalo ispitati i odrediti terapijske i kaznene mjere.

Komentiraj

Source:Orhidea Gaura