U vremenu u kojem se Hrvatska teško nosi s autokratskom vladavinom Andreja Plenkovića i HDZ-a, a brojne opozicijske stranke i dio javnosti zalažu za povratak republici i demokraciji, vladajući su odlučili slaviti – monarhiju i navodno ‘hrvatsko tisućljetno kraljevstvo’.

Vjerovali ili ne, Hrvatski sabor će, prije raspuštanja ovog tjedna, donijeti i odluku o proglašenju 2025. godine “Godinom obilježavanja 1100. obljetnice Hrvatskog Kraljevstva”, na prijedlog parlamentarnog Odbora za obrazovanje znanost i kulturu. Odbor vodi HDZ-ova Vesna Bedeković, a u njemu, među ostalima, sjede i Zlatko Hasanbegović (Blok/DP) i Milorad Pupovac (SDSS).

Postoji li doista tisućljetno hrvatsko kraljevstvo? Zašto ga je slavila Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca? Kako je Duvno postalo Tomislavgrad i kakve veze s tim ima Aleksandar I. Karađorđević? Zašto ikome uopće treba takva proslava? Trebamo li kao republika veličati monarhiju, pa makar i vlastitu?

To su samo neka od pitanja na koja odgovara povjesničar prof. dr. Neven Budak, u analizi koju je napisao za nacional.hr:

1925. godine održana je velika proslava 1000. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva, a u povodu navodne krunidbe kralja Tomislava tisuću godina prije. U zagrebačkom Maksimiru podignuta je mogila s orlom na svom vrhu, sazdana od grumena zemlje koji su doneseni iz raznih krajeva koje su u to vrijeme nastavali Hrvati. Donesena je i odluka o podizanju spomenika, na što će Tomislav ipak morati pričekati još nešto više od dvadeset godina.

Diljem krajeva u kojima su unutar granica Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca živjeli Hrvati održavane su proslave i podizane su spomen-ploče koje i danas podsjećaju na taj znameniti događaj. Objavljena je kapitalna „Povijest Hrvata u doba narodnih vladara“, djelo uglednog povjesničara Ferde Šišića. U predgovoru knjizi, njezin je autor istaknuo da je rukopis već bio završen 1916./1917., ali se nikako nisu mogla naći sredstva potrebna za njegovo objavljivanje. Napokon je, prema Šišićevim riječima, u pomoć priskočio tadašnji ministar prosvjete, notorni Svetozar Pribičević, koji je naredio da se knjiga objavi, naglasivši da će to biti „jubilarni spomenik na godinu 1925., kojim će Ministarstvo Prosvete vidno da sudeluje kod te proslave“.

Tri godine nakon proslave, Aleksandar I. Karađorđević, između ostalih i kralj Hrvata, pa prema tome Tomislavov nasljednik, nazvao je svojeg drugorođenog sina Tomislav, a stanovnici nekadašnjeg Duvna uputili su kralju delegaciju s molbom da dozvoli promjenu imena mjesta u Tomislavgrad, u čast njegova sina i kao spomen na kralja Tomislava. Kralj je pristao, ali s time da je ime promijenjeno samo u čast Tomislava Karađorđevića. Usput možemo spomenuti da je postojao još jedan Tomislav, iz dinastije vojvoda od Aoste, koji je trebao postati hrvatski kralj Tomislav II. sukladno sporazumu Pavelića i Mussolinija, ali koji nikad nije stupio na tlo „svoje“ kraljevine.

Zašto se 1925. održavala spomenuta velika proslava? Zato što je Franjo Rački zaključio da se upravo te godine Tomislav okrunio za kralja, kao prvi hrvatski vladar koji je nosio tu titulu. Doduše, ne postoji nijedan povijesni izvor koji bi to potvrđivao, ali je Rački do zaključka došao kombiniranjem raznih izvora od kojih je najvažnije pismo pape Ivana X. u kojem Tomislava naziva kraljem Hrvata (rex Chroatorum). Prije no što je Rački 1871. iznio svoju teoriju, hrvatski su povjesničari vjerovali da je prvi hrvatski kralj bio Stjepan I. Držislav, za koga splitski kroničar Toma Arhiđakon kaže da je dobio oznake kraljevske vlasti iz Bizanta (što se dogodilo 971. ili oko te godine).

Pomicanje preobrazbe hrvatske kneževine u kraljevinu, kako je to vidio Rački, trebalo se dogoditi što ranije kako bi se pokazalo da je Hrvatsko Kraljevstvo nekoliko desetaka godina starije od Ugarskog, odnosno mađarskog. U političkim okolnostima u kojima se Hrvatska mogla odupirati Mađarima samo historijskim pravom, to je bio argument u prilog pravu Hrvatske na autonomiju unutar Ugarsko-hrvatskoga Kraljevstva. Rački nije smatrao da je tada „nastalo“ Hrvatsko Kraljevstvo, nego da se država „preobrazila“ u višu kategoriju.

Razumljivo je da je 1925. bilo potrebno slaviti tisućitu obljetnicu kraljevstva iz sličnih razloga. Hrvati su bili nezadovoljni svojim položajem u novoj državi i proslavom su htjeli manifestirati svoje težnje za autonomnim položajem u zajednici koja bi okupljala sve Hrvate unutar granica Kraljevine SHS. Druga je stvar što su istu proslavu koristili za svoje političke potrebe i unitaristi, poput Pribičevića, kojima je Tomislav mogao služiti kao simbol bratstva (još ne i jedinstva) svih Aleksandrovih podanika.

Pitamo se onda: zašto nam danas treba takva proslava? Osjećamo li se od nekoga ugroženi? Imamo li nekih neprijatelja protiv kojih je uperena? Jesmo li nezadovoljni integracijama unutar kojih smo se našli, pa Europskoj Uniji i NATO-u poručujemo da smo svoji na svome?

Uostalom, trebamo li kao republika veličati monarhiju, pa makar i vlastitu? I nisu li takve proslave passé, nešto što pripada uglavnom 19. ili manjem dijelu 20. st.? Nije li hrvatska nacija dovoljno izgrađena i čvrsta da joj ne trebaju novi simbolički konjanički spomenici i obljetnice iskonstruiranih ili krivo interpretiranih datuma i događaja?

Saborski odbor za obrazovanje, znanost i kulturu tvrdi da je 925. bila veliki trenutak u povijesti hrvatskog naroda, jer je „Hrvatska postala samostalno i priznato kraljevstvo“. Hrvatska, međutim, već dugo slavi Dan hrvatske diplomacije kojim se obilježava dan kada je 879. papa Ivan VIII. blagoslovio kneza Branimira i njegov narod. Oni isti koji sada žele obilježavati 1100. godina od postanka samostalnog i priznatoga kraljevstva, slave taj puno raniji datum kao dan međunarodnog priznanja Hrvatske (bez obzira na to što u 9. st. nije postojao institut međunarodnog priznanja). Kada je onda Hrvatska postala neovisna i međunarodno priznata?

Naglašavajući presudnu važnost 925., kako gledamo na ono što joj je u Hrvatskoj povijesti prethodilo? Znači li to da su Borna, Mislav, Trpimir, Domagoj, Branimir i Mutimir manje važni? O Trpimiru, primjerice, znamo neusporedivo više nego o Tomislavu, a i njega je čuveni franački teolog Gottschalk nazivao kraljem. Hoćemo li taj dio naše povijesti zanemariti?

Sudeći prema odluci saborskog odbora – hoćemo. Štoviše, zanemarit ćemo i više, jer će se iskoristiti prilika ove proslave da se „istakne bogata kulturna baština hrvatskog naroda, uključujući jezik, umjetnost i arhitekturu koji su obilježili proteklo tisućljeće“.

Proteklo tisućljeće započelo je stotinu godina nakon Tomislava, ali ako i ne želimo biti sitničavi i očekivati od odbora preveliku preciznost, ipak je malo previše strpati otprilike 1250. godina u jedno tisućljeće. (A oni koji vjeruju da smo tu od stoljeća sedmog moraju se pitati što je s još 200 izgubljenih godina?)

Nejasna je i odluka da se pripremi izložba kojom bi se prikazali „svi bitni elementi hrvatske državnosti od prvih hrvatskih vladara do 1918.“ Znači li to da Hrvatska nije imala državnost od 1918. do, valjda, 1991. (koja isto tako neće biti uključena)? Misle li autori prijedloga ozbiljno da je hrvatska državnost bila izraženija u Ugarsko-hrvatskom Kraljevstvu, a potom u Austro-Ugarskoj Monarhiji, no što je bila poslije 1945.? Banovinu Hrvatsku ćemo valjda preskočiti kao nevažnu, a NDH kao nezgodan oblik državnosti.

Mislim da 1918. nije izabrana slučajno, ili nepažnjom. Autori ovog prijedloga, po svemu sudeći, žive u dugome 19. stoljeću za koje smo krivo mislili da je te godine došlo do svoga kraja. Umjesto da se u kulturi i znanosti bavimo današnjicom ili sutrašnjicom, mi grabimo velikim korakom u prošlost. A Odbor za obrazovanje, znanost i kulturu usput je izgubio znanost.