Mate Uzinić: “Drugačijih glasova koji propituju uvriježene stavove, ne treba se bojati”

Biskup koadjutor Riječke nadbiskupije Mate Uzinić u subotu je dao veliki intervju za portal polis.ba. U njemu govori o problemima s kojima se svijet susreće u doba pandemije, porukama pape Franje, dijalogu unutar Crkve i dijalogu Crkve sa svijetom, bratstvu kao zadaći i nužnosti, nacionalizmu, odnosu prema prošlosti.

Na početku razgovora za polis.ba, Uzinić je odgovorio na pitanje tko je čovjek. “Čovjek je samo onaj čovjek koji podnosi pridjev ‘dobar’. U nas u Dalmaciji se za takvoga jednostavno kaže da je ‘čovik’. To je, zapravo, čovjek kakvog ga je Bog od početka zamislio i stvorio, kakvoga je u Isusu Kristu iznova modelirao kao novoga čovjeka. On nije umišljen, bez obzira na sve što je postigao u životu, nego je ponizan jer zna da je ‘od ljudi'”, opisao je.

Posljednjih godinu dana svijet je suočen s pandemijom koronavirusa, tu su i migrantska kriza, najavljena ekonomska kriza, politička previranja, a Hrvatsku su zadesili i katastrofalni potresi. Uzinić kaže: “Ako mene pitate koje dobro možemo vidjeti u ovoj krizi koja nam se događa na svjetskoj razini, ja bih rekao da je upravo to što je čovječanstvo dobilo priliku otkriti što to doista vrijedi, a što i nije baš toliko važno koliko smo ranije misli. Plod toga je da smo, možda po prvi put u svojoj povijesti na globalnoj razini, stavili čovjeka ispred profita. I dobro drugih ispred vlastitog dobra”.

Kaže da pandemija nije Božja kazna, ali isto tako, to ne znači da nije prilika za susret s Bogom. “Pravo pitanje u susretu s pandemijom, nesrećama, bolešću i smrću bližnjih, pa i vlastitom, nije, stoga, pitanje koje svi najčešće postavljamo: Gdje je Bog u mojoj patnji? Pitanje koje bi trebali postaviti je gdje sam ja u odnosu na svoga Boga i patnju u kojoj se nalazim?”, objašnjava.

Komentirao je sve veći broj ljudi koji odlaze iz svojih zemalja u potrazi za boljim životom. “Mladi čovjek koji vidi da društvo u kojemu živi – možemo jednako tako reći i za Crkvu kojoj pripada – nije onakvo kakvo bi trebalo biti i kakvog on želi ne smije bježati nego ga treba mijenjati. I to treba početi činiti počinjući od sebe i svoga malog prostora koji ima na raspolaganju. I polako s onima koji isto osjećaju širiti taj krug promjena i na druge prostore”, rekao je Uzinić i istaknuo da promjene nisu lake, ali su nužne – i u civilnom društvu, i u politici, ali i u Crkvi. “Dijalog je težak na svim razinama, jer Crkva na ovim našim prostorima – pa i šire – nema samo problem s dijalogom sa suvremenim svijetom, s drugim Crkvama i religijama, nego i u sebi samoj. A bez dijaloga nema zajedništva”, poručio je.

Photo: Goran Stanzl/PIXSELL

 

Najnovija enciklika pape Franje ‘Fratelli tutti’ govori o sveopćem bratstvu i socijalnom prijateljstvu. Uzinić navodi da je teško izdvojiti neku posebnu poruku iz enciklike, jer je, ističe, cijeli dokument nabijen važnim porukama. Ipak, bez sumnje je najvažnija poruka ona da smo jedni drugima, bez obzira na sve naše razlike, braća i sestre. “Netko se našalio da ga je ovaj dokument podsjetio na parolu ‘bratstvo i jedinstvo’ koja je obilježila komunističko razdoblje u bivšoj državi. Ta parola, sama po sebi, je dobra kao što su to bile i mnoge druge parole pod kojima su ljudi željeli mijenjati svijet. Problem je, međutim, ako ostanemo samo na riječima”, kazao je Uzinić i upozorio da se to može dogoditi i s ovim dokumentom, ako ga ne shvatimo kao poziv na promjene.

Spomenuo je i poruku, koju je papa Franjo poslao – citirajući važan dokument Hrvatske biskupske konferencije o pedesetoj obljetnici završetka Drugog svjetskog rata – da je vrijeme prestati mjeriti tko je više ili manje kriv za ono što se dogodilo na ovim prostorima i da sve žrtve imaju jednako dostojanstvo. Tu je i poruka pape Franje kojom ljude u Crkvi kao instituciji poziva da poštuju autonomiju političke sfere, ali i upozorava da to ne znači i ograničiti svoje djelovanje isključivo na privatno područje nego da su pozvani i na djelovanje u javnom prostoru. “To, međutim, djelovanje ne smije biti stranačko – to je poslanje koje u društvu imaju laici – nego u sebi uključuje brigu za opće dobro i za zaštitu svakog čovjeka”, kazao je Uzinić.

U svojim nastupima biskup Mate Uzinić često ističe bogatstvo različitosti, pluralnost mišljenja, posebno u teologiji. Smatra da je i u Crkvi i u društvu, pogotovo na našim prostorima, malo pluralizma mišljenja, a s tim i slobode teološkog promišljanja. “Da bismo to promijenili prije svega moramo naučiti da pluralizam mišljenja i sloboda teološkog promišljanja nisu naši neprijatelji, nego obogaćenje koji nas potiče da mu u svjetlu evanđelja ponudimo i svoj kršćanski odgovor. Uloga teologije i teologa u Crkvi je da ona i oni budu autentični, proročki glas u takvome okruženju”, rekao je za portal polis.ba.

No, ističe važnost da se unutarnja raznolikost svijeta prestane promatrati kao prijetnju i opasnost. “To se neminovno odražava i na Crkvu. Neke stvari neće prestati postojati ako se mi za njih ne zanimamo i o njima ne govorimo, dapače, prije ili kasnije mogu postati problem i za nas i za Crkvu. Zato je potrebno o tome progovoriti već sada”, rekao je Uzinić i istaknuo da je, po njegovom mišljenju, to primarna zadaća teologije.

Pluralizam mišljenja i teološka sloboda, nastavlja, izazovi su koji stoje pred vjerom, Crkvom i teologijom – pogotovo u vremenu društvenih mreža gdje se, objašnjava Uzinić, dijele ista ili slična mišljenja, a ostaje se zatvoren za dijalog i upoznavanje drugačijih mišljenja. “Osim što živimo u svijetu u kojemu je nemoguće ignorirati i ne čuti drugačije, osobno držim da se tih drugačijih glasova, glasova koji propituju uvriježene stavove, ne treba bojati. Oni nas potiču da bolje promislimo vlastite stavove”, kazao je Uzinić i dodao da je to na tragu promišljanja i djelovanja pape Franje.

Dodaje da je povezivanje s nacijom za Crkvu doista bilo, osobito za one narode koji nisu imali svoju vlastitu državu, način na koji su dijelili narodnu sudbinu i pokušavali mu pomoći da preživi u teškim povijesnim okolnostima. Demokratskim promjenama, kaže, umjesto navještaja evanđelja, ljudi su se bavili ‘navještajem neke svoje politike, ili stajali uz politike drugih, a često i bili korišteni od njih’. No, ističe da se Crkva apsolutno ne protivi ljubavi prema vlastitom narodu. “Isus je plakao nad Jeruzalemom i njegovom sudbinom, Pavao je želio biti proklet, ako bi to bilo za spas svoga naroda. No ovo znači da ta ljubav ne smije biti ograničena na vlastiti narod nego da od njega treba početi. I osobito znači da ona ne smije biti protiv drugih naroda”, poručuje Mate Uzinić.

Photo: Grgo Jelavic/PIXSELL

 

Upitan o različitim interpretacijama prošlosti, pogotovo u našim postjugoslavenskim društvima, Uzinić kaže je odgovor na to pitanje u nesposobnosti za dijalog i nesposobnosti da gledamo i tuđe žrtve, kao i zločine vlastite strane, a ne samo svoje žrtve i tuđe zločine, a tu je, kaže, i nacionalizam koji ljubav prema svome spaja s nepovjerenjem, a nerijetko i mržnjom, prema onom tuđemu. “Vjerujem da je tome tako što ne uspijevamo druge, a onda i sebe, gledati očima tih drugih. Samo nam takav pogled, pogled kojim ću sebe i druge vidjeti onako kako nas vidi taj drugi, može pomoći otkriti da ne griješi samo druga strana”, kazao je, ali i istaknuo da je bilo pokušaja, istraživanja i simpozija na temu oprosta i pomirenja. “Nažalost i nama u Crkvi ponekad nedostaje snage da o ovim temama jasnije progovaramo. Možda je problem što ni nas evanđelje nije preobrazilo pa onda ne može biti preobražavajuće ni za one kojima ga navješćujemo ili bismo barem to trebali činiti”, poručuje.

Priznao je da je njegovo poznavanje Bosne i Hercegovine – oskudno. Zahvaljujući brojnim prijateljima iz te zemlje, kaže, u Bosni i Hercegovini može prepoznati zemlju velikih razlika, ali i velikih prilika. “Da bi se razlike pretvorile u prilike potrebno je da te razlike, osobito nacionalne i vjerske, ljudi Bosne i Hercegovine ne vide kao prijetnju nego kao bogatstvo. Samo tako će Bosna i Hercegovina moći ponovo postati ono što je nekad bila – zemlja tolerancije, mira i suživota svih sa svima. A onda i zemlja života koja, kako se govorilo, sve naseli, a sebe ne raseli. Žao mi je što, nažalost, u ovom trenutku to nije više tako”, kazao je.

To vidi, dodaje, kao veliki problem – ne samo Bosne i Hercegovine i Crkve u njoj – već i Hrvatske. “Osobno ne mogu po tom pitanju puno promijeniti. Ali i kad ništa ne možemo, možemo moliti. Snaga molitve je u tome da ona mijenja nas. A kad promijeni nas, moguće je da promijeni i druge. Pa i konfuznu političku situaciju u kojoj vi u Bosni i Hercegovini, a pitam se koliko se to odnosi samo na vas, danas živite”, poručio je za portal polis.ba.

Komentiraj