Predstava “Za umrijet od smijeha” satira je koja progovara o anomalijama društva. Glavni lik jednog dijela predstave je Željka Markić, predstavljena kao svetica koja u dalekoj budućnosti sa svojom “ekipom” stvara drugačije hrvatsko društvo u kojem vlada jednoumlje. Vizija je to Marka Torjanca koji je tekst Amerikanca Christophera Duranga prilagodio hrvatskim prilikama, a uz njega igra i Gordana Gadžić.

Predstavu je režirao kazališni i filmski redatelj Mario Kovač, koji je diplomirao 2002. na odsjeku Kazališne režije Akademije dramske umjetnosti, a doktorirao 2015. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu disertacijom na temu “Metodologija kazališnog rada sa slijepim i slabovidnim osobama”. Dvanaest godina bio je član Dramskog učilišta Zagrebačkog kazališta mladih, a u tom periodu nastupao je u nizu amaterskih i profesionalnih produkcija ZKM-a. Godine 1995. osnovao je nezavisnu studentsku kazališnu grupu Schmrtz Teatar, s kojom je tijekom više od pet godina rada režirao, glumio i nastupao u oko 120 projekata. Pokretač je i osnivač nekoliko alternativnih i studentskih kazališnih festivala i susreta, od kojih treba izdvojiti FAKI (Festival alternativnog kazališnog izričaja), TEST! (Teatar studentima!) i K.R.A.D.U. (Kazališna revija Akademije dramske umjetnosti). Mario Kovač uključen je u mnoge umjetničke projekte, a mnogima je i autor. Za Treći program Hrvatskog radija režirao je radiodrame, od kojih je za “Ženu bombu” Ivane Sajko 2004. dobio Nagradu hrvatskog glumišta.

NACIONAL: Predstava u vašoj režiji “Za umrijet od smijeha”, koja je prošlog tjedna premijerno izvedena, izazvala je puno bure jer kroz satiru objašnjava hrvatsku stvarnost. Hrvatska 2132. ima dva milijuna stanovnika, a još deset puta toliko rasuto je svijetom… Hrvati vjeruju da je svijet ravna ploča, manjine, pa tako i Srbe, drže na sigurnom – iza žice, a Željka Markić je svetica. Zašto je taj detalj toliko “pogodio” gradonačelnika da je morao otići s premijere nakon što je odgledao sat vremena predstave?

Zašto je otišao, to morate pitati njega, ali direktno je prozvan s pozornice, kao i još neki ljudi za koje se meni i autorskom timu činilo da jesu anomalije u društvu.

NACIONAL: Govorite li o gospođi Željki Markić?

Da, o njoj govorim. Ona je uzeta kao simbol te jedne novonastale struje koja nam pokušava nametnuti vlastiti svjetonazor kao jedini mogući. Nemam ništa protiv vjernika, što i glumci u predstavi nekoliko puta ističu, ali onih koji svoju vjeru prakticiraju na tradicionalan, prihvatljiv način. Međutim, pojavila se ta jaka struja s udrugama poput U ime obitelji i Vigilare, to su ljudi koji se zavlače u tuđi krevet, u tuđe maternice i reproduktivne organe i žele svoj svjetonazor temeljen na vjeri, a znamo da se vjera i znanost nisu kroz povijest pokazale kompatibilnima, proturiti kao jedini ispravan. Kvaziznanstvene dokaze žele nametnuti svima i reći im kako da žive. Svatko ima pravo izraziti svoje mišljenje, ali došlo je do toga da tko god se pokuša suprotstaviti njihovu načinu gledanja na svijet, bude “bombardiran”. Oni imaju organiziranu tročlanu ekipu koja na društvenim mrežama bombardira svoje neistomišljenike. Naravno, automatski se skreće na izmišljenu paranoju od lijevih, komunističkih, jugonostalgičarskih Jugoslavena, koji ne postoje. Takvom medijskom agresijom prestrašili su ljude koji se zato ne žele uključiti u javnu arenu pa radije šute i puste njih da govore. Strahujem za našu budućnost, zaista, posebno kad se sve gleda kroz prizmu smanjenja proračuna za kulturu, znanost i obrazovanje. Nisam pretjerano političan tip, ali osjetio sam potrebu dići glas i odlučio sam to napraviti kroz satiru. Satira je jedino sredstvo kojim se možemo suprotstaviti moćnicima.

NACIONAL: Kako je reagirala Željka Markić kad je čula da je lik u predstavi, k tome još svetica?

Ne znam je li gledala predstavu, nadam se da će je pogledati. Ona je javna ličnost i legitimno je da bude lik u satiričnoj predstavi. Svetica je zato što u satiri uvijek ideš korak ispred. Gospođu Markić, to je važno reći, ni u jednom trenutku nismo klevetali. Ne stavljamo joj na teret nikakve kriminalne radnje, dapače, glorifikacijom njezina lika i djela, koja je očito ironična, odlazimo u diskurs parodije u kojem pokazujemo da megalomanija nje i njezine ekipe može jednog dana 2132. rezultirati hegemonijom i jednoumljem. Takvu rigidnost osjetili smo kroz 40-ak godina jednog režima. Ne želim da to sad bude zamijenjeno dijametralno suprotnim režimom.

NACIONAL: Smatrate li, kako kažete, gospođu Markić i njezinu ekipu opasnima u smislu retorike?

Apsolutno, ali ne bih ja isključio ni fizički napad. Naravno da ne očekujem da će Željka Markić nekoga fizički napasti, ali postoji puno mladih koji su zadojeni takvom vrstom agresivne retorike i sasvim sigurno spremni i fizički napasti neistomišljenika. Vidimo da puno ljudi, recimo Maja Sever, Nina Violić i Anđelo Jurkas, dobiva izravne prijetnje smrću samo zbog izražavanja svojih stavova. Te prijetnje čak i nisu anonimne, a retorika poput “znam gdje živiš” i “znam gdje ti djeca idu u školu” nije bezazlena. To nisu stvari na koje možemo odmahnuti rukom i reći da je riječ o klaunovima. Od njih stotinu, 98 jesu internetski trolovi, ali jedno ili dvoje spremno je na napad.

NACIONAL: Dobivate li i vi prijetnje, bojite li se?

Prijetnje dobivam redovito, otkad se bavim kazalištem. To vrijedi za sve koji nemaju dlake na jeziku i kažu ono što se drugima ne sviđa ili što se drugi ne usude.

NACIONAL: Što to govori o hrvatskom društvu?

Hrvatsko društvo nije striktno anomalija, te stvari danas se provlače kroz mnoga društva. Nisu toga lišeni ni Francuska, ni Velika Britanija, ni SAD. No problem s Hrvatskom je u tome što smo ujedno i mala država, incestuozna, svatko svakoga poznaje. Jedno je zamjeriti se nekome u SAD-u, koji ima nekoliko stotina milijuna stanovnika koji žive tisućama kilometara daleko jedno od drugoga, a drugo je sukobiti se s neistomišljenicima koji žive “par sto metara” jedni od drugih i neminovno je da će se susresti ako se kreću centrom grada. Baš to što smo malo društvo, čini tu situaciju potencijalno opasnijom. Kažu mi da smo napravili hrabru predstavu. Hrabri su glumci koji iznose tu predstavu. Kako smo ispolitizirano i podijeljeno društvo, u predstavi nas zanima kako ludilo društva utječe na ludilo pojedinca. Politika je nuspojava.

NACIONAL: Rekla bih da je u hrvatskom društvu i više od nuspojave?

Tako je, u Hrvatskoj je politika zapravo emocionalni okidač. Možda je to najbolje i najduhovitije definirao Jiri Menzel dok je režirao u Zagrebu. Kada su ga zamolili da definira Hrvate kao narod, rekao je: “Ono što su drugim narodima erotika i pornografija, hrvatskom narodu je politika.” Na tom tragu je i uzrečica koja je bila popularna ‘90-ih, o dva Hrvata a tri stranke. Dok to tako funkcionira, bit ćemo razjedinjeni.

NACIONAL: Kako komentirate položaj Katoličke Crkve u Hrvatskoj? Tko joj je, da tako kažem, dao toliku moć?

Mi smo još nominalno sekularna država, trebali bismo biti. Ali zabrinjava činjenica da su udruge poput U ime obitelji i Vigilare udarile – jako pametno i proračunato, sigurno financirano izvana od organizacija poput Opus Dei ili nekih radikalnih udruga – na obrazovanje, na djecu. Znači, na našu budućnost. Ta ekipa udara baš na svoje svjetonazorske oponente – znanost i obrazovanje – promovirajući arhaične kreacionističke politike pod krinkom demokracije i time ozbiljno ugrožava našu budućnost.

NACIONAL: Znači, smatrate da Vlada sluša “tu ekipu”, da je velikim dijelom pod njenim utjecajem?

Pa to je očito i slijepcu. Izgleda da ćemo plakati za Sanaderom i vladama kojima su financijska korist i dubina vlastitih džepova bili primat. Ovdje je, a taj je trend počeo s Karamarkom, prisutan puno ozbiljniji model. Naravno da je Vladi najvažnije ostati na vlasti da bi mogla, između ostalog, prikriti to što se samo nazire u aferi Agrokor, ali za to koristi upravo takve mehanizme. Jer ako se stvori jedna poslušna pastva, jedna glasačka mašinerija koja ne propituje njihove postupke, glasat će za njih automatizmom, prestrašena izmišljenim neprijateljem jugonostalgije. Očito je da stvaranjem lažnog neprijatelja oni sebi stvaraju pozicije za automatsko dobivanje svakih idućih izbora.

NACIONAL: Spomenuli ste Karamarka. Kako komentirate kratkotrajnu vladavinu ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, a kako vidite mandat današnje ministrice Nine Obuljen Koržinek?

Karamarko i Hasanbegović isti su “bulldog” tip, koji na silu želi nametnuti svoj svjetonazor. Ono što posebno smeta je isključivost. Kod njih je ili – ili. Hasanbegović to sada provodi u Zagrebu, a njegova velika prednost u odnosu na druge političare je vjera u to što govori, dosljednost, koliko god to u što vjeruje bilo pogrešno. U toj dosljednosti spreman je ići do kraja. Kompromisi naših političara dovest će do toga da će oni zbog tih nekoliko ruku Hasanbegovića i njegove ekipe, ići protiv svojih ideala i labavih uvjerenja samo da bi se održali u foteljama. To zastrašuje.

Ministrici, s druge strane, treba dati još neko vrijeme da vidimo kako radi, premda postavljanje Ladislava Ilčića za svog pomoćnika pokazuje trend koji je jako opasan. Podsjeća na moment u kojem je Duško Mucalo postao intendant HNK u Splitu, dakle kad su ljudi politički podobni, a nekompetentni za posao koji rade. Trudimo se smišljati satire, ali odgovori poput “pa Ilčić lijepo svira violinu” zapravo govore više od satire, a dio su svakodnevne retorike. Naći ćemo na tisuće violinista koji bolje sviraju pa neka i oni budu pomoćnici ministrice, ako je to jedina referenca za tu poziciju. Nažalost, nisam optimist kad je njezin mandat u pitanju. Ne poznajem ministricu osobno, ali ljudi oko mene uglavnom se o njoj izražavaju pozitivno. Međutim, bojim se da je i ona jedna od onih koji su spremni žrtvovati “sitnice” da bi napravili korist na nekom drugom planu. Bojim se da će tako šteta biti puno veća od sitnih koristi.

NACIONAL: Vi niste spremni na kompromise koji bi bili suprotni nekim vašim idealima?

Nisam, naravno. Za početak, pozivan sam u jako puno stranaka, od centra do ljevice. Nudile su mi se pozicije, od Ministarstva do raznih vijeća, pod uvjetom da postanem član te neke stranke. Ja nikad u životu neću ući u stranku. Jedina politička platforma kojoj sam dao podršku, iako, naravno, nisam član niti sam na listama – jest Zagreb je naš!

NACIONAL: Kako ocjenjujete političku aktivnost platforme Zagreb je naš! u Gradskoj skupštini?

Jako mi se sviđa to što Tomašević govori, koliko mogu pratiti sjednice Skupštine. Nažalost, oni po broju ruku nisu politički utjecajni, ali mi je drago što se nisu uvukli ni u jedan kompromisni savez, čak i nauštrb pozicija koje su im nuđene u zamjenu za ruku. Sad nemaju političku korist, ali dugoročno smatram da će ih građani prepoznati kao dobru i poštenu opciju i dati im podršku na idućim izborima.

NACIONAL: Kako gledate na mandat gradonačelnika Milana Bandića i njegov način vladanja u gradu?

Gradonačelnikov mandat toliko je ispresijecan aferama da ne znam što bih rekao. Ljudi ga vole i na izborima redovito pobjeđuje, što pokazuje da je naš mentalitet još uvijek podanički. Očito je da Hrvatima treba neka karizmatična ličnost koja će lupiti šakom o stol. Kad je preminuo Tito, kolala je uzrečica “I nakon Tita, Tito” s kojom su se ‘90-ih zezali, ali izgleda da ona i dalje živi u mentalitetu. U Splitu je to Kerum, u Metkoviću Jambo, u Istri je slična galerija likova. Naši ljudi vole tipove koji ne prezaju pred sumnjivim i mutnim radnjama, koji imaju karizmu i koji su sposobni populistički povremeno napraviti neki projekt koji pozitivno odjekne. Primjerice, mislim da je Bandić dosta pozitivnih reakcija dobio uređenjem Bundeka. I onda tko god ga napadne, ljudi izvlače Bundek kao argument da se radi. A u pozadini tih velikih i jakih projekata, događaju se razne mutne stvari. Ova fontanizacija Zagreba mi se ne sviđa, financijski je sumnjivo, a ne pridonosi toliko estetici grada. Dapače, mislim da je kopija nečega što je Bandić vidio u Europi pa pokušao nametnuti nama kao novu estetiku grada. Ljudi se tome uglavnom smiju. Stoga ne mogu gradonačelnika Bandića ocijeniti pozitivno. Straši me takvo šefovsko, šerifovsko vladanje gradom.

NACIONAL: Kako komentirate presudu doživotnog zatvora Ratku Mladiću?

Žrtvama to i nije neka utjeha. Pozitivno je što je ipak riječ genocid, makar samo za Srebrenicu, stavljena na papir i neće se time moći manipulirati. Povijesne knjige to će registrirati kao ono što i jest – jedan od najvećih zločina protiv čovječnosti u povijesti suvremene Europe. Volio bih da se pokrene i pitanje odgovornosti Europe. Zašto je Europa, koja je znala da se to događa jer se događalo pred njenim očima, šutjela, pravila se da se ti zločini ne događaju? Europa ovom presudom djelomično pokušava oprati ruke, ali daleko od toga da će ta kazna donijeti neku pravičnost. Znam da će zvučati barbarski, ali ja bih Mladića i njemu slične izložio ljudima na javnom prostoru, da mu mogu barem reći sve što žele. Možda bi to djelovalo terapeutski. On je sada dobio doživotno plaćeni lijepi pansion s hranom. Strah me je da bi se mogao dogoditi “Šešelj scenarij”, izmišljanje raznih bolesti zbog kojih bi ga velikodušno pustili da umre doma. Sud u Haagu već je napravio dovoljno pogrešaka i ustupaka ratnim zločincima pa ovo, eto, može biti mala moralna satisfakcija.

‘Naši ljudi vole tipove poput Bandića koji ne prezaju pred sumnjivim radnjama, koji imaju karizmu i sposobni su populistički napraviti neki projekt koji pozitivno odjekne’

NACIONAL: Zašto srpski politički vrh ne želi priznati krivnju za agresiju, nego to i dalje uporno niječe, što je jedan od razloga zbog kojih se ne mogu smiriti strasti?

Očito je da je dobrom dijelu političara u Srbiji takvo ponašanje usađeno, ne žele priznati to što se događalo i pokušavaju sve svaliti na Miloševića koji se preranom smrću izvukao od neminovne presude. Oni su stvorili jedan lažni svijet, svijet u kojem su oni žrtve. Ali to funkcionira na svim područjima javnog djelovanja u Srbiji. Vidimo da se i njihovi sportaši, kad izgube, konstantno pozivaju na suce. To je dio mentaliteta koji je čvrsto zahvatio srpsku javnost. Je li to zbog indoktrinacije medija kojima su bili izloženi ‘90-ih? Moguće. Nedavno je preminula Mila Štula, Miloševićev “pitbull”, jedna od širiteljica mržnje. Je li taj utjecaj propagande stvarno toliko zašao u pore društva da mnogi od njih ne mogu priznati što se dogodilo? Bez toga se neće dogoditi katarza, ništa se neće dogoditi. Žene u crnom, jedna hrabra skupina žena koja pokušava pozvati srpske vlade da priznaju odgovornost za to što se dogodilo, sustavno su šikanirane, ignorirane, medijski prešućivane. Nažalost, većina naroda u Srbiji vjeruje u pravednost te borbe, što je – kad se pogledaju činjenice – meni zaista nevjerojatno.

NACIONAL: Pripremate predstavu za djecu “Izgubljena brada Djeda Mraza” u Histrionima, nakon što ste jako dugo tražili prostor koji ćete koristiti za Tvornicu lutaka. Kako je sad, jeste li zadovoljni?

Zadovoljni smo kao podstanari, domaćini su nas fino primili, to je lijepa promjena nakon raznih prostora u kojima smo izvodili predstave, kina Grič i Studio. I s njima smo imali odličan odnos, ali to nisu kazališni prostori, imaju bogat društveni noćni život pa se često znalo dogoditi da idućeg jutra dio te atmosfere ostane i kad naša predstava treba početi. Bili su to prostori u kojima se pušilo i slično, tako da nam je drago što smo u Histrionima, u pravoj kazališnoj kući. Osjeti se to i kod publike, reakcije roditelja su jako pozitivne jer djeca napokon imaju osjećaj da idu u kazalište, a to je važno. Kazalište može doći svugdje, ali sam čin, ritual odlaska u kazalište, to je ono čime se stječe navika i tako stvaramo buduću generaciju publike.

NACIONAL: Tvornica lutaka postoji više od deset godina, zašto ste je odlučili osnovati i raditi predstave za djecu?

Iako su pokretači i osnivači Tvornice lutaka Petra Radin i Leon Lučev, ja sam se vrlo brzo priključio jer su se Leonu nudili brojni međunarodni projekti. Inače sam dramski pedagog i vodim dramske radionice za djecu, jako mi je žanrovski drago raditi kazalište za djecu, pa sam pristao biti dio toga.

NACIONAL: Nije li Grad trebao pronaći neko rješenje za vas?

Teoretski, ne. Mi smo privatno kazalište, kakvih ima na desetke.

NACIONAL: Ali za sve su se te privatne skupine pronašla mjesta izvođenja predstava – Vidra i Mala dvorana Lisinskog.

Za mnoge jest, ali svejedno su svi termini razgrabljeni. Količina kazališnih skupina koje rade i prostora koje Zagreb ima na raspolaganju, još uvijek nisu kompatibilni, prostora kronično nedostaje. Mnogi rade po kulturnim centrima koji su solidno opremljeni, ali nedostaje im ta navika publike. Postoje divne dvorane u Travnom i Knapu, ali publika iz centra neće otići na, kako oni to nazivaju, periferiju. Kazališna publika je komotna, treba se za nju boriti. Nije da Grad besposleno stoji, ali činjenica jest da se od Trešnje 1980-ih, osim adaptacija dvorana, u Zagrebu nije izgradilo jedno kazalište. Potreba za dvoranom itekako postoji. Vani postoje cijele arhitektonske studije o tome kako se to radi i kako takve dvorane trebaju izgledati. Dat ću primjer Poljske. Od ulaska Poljske u EU, u toj zemlji izgrađeno je na desetke kazališnih dvorana, a mi smo u debelom zaostatku.

NACIONAL: Kao i s ostatkom kulture. Bojim se da će nova dvorana teško biti prioritet?

Nažalost, to je točno. A sudeći prema novom prijedlogu proračuna, i znanost i obrazovanje u istom su problemu. Jako su “skresani” budžeti i to je zabrinjavajuće.