Malo tko je mogao poeziju prikazati na tako suptilan i raznovrstan način kao veliki pjesnik Duško Trifunović. Rođen je 1933. godine kod Bosanskog Broda, prvu pjesmu objavio je tek po povratku iz vojske s 22 godine, a u Sarajevo je došao s 24 godine kao bravar, gdje je ubrzo izdao i svoju prvu knjigu. Zbog rata 1992. godine odlazi u Novi Sad, gdje je i umro 28. siječnja 2006. godine, te je pokopan po vlastitoj želji na groblju u Srijemskim Karlovcima.

“Nikad nisam bio zaljubljen. Jedno vrijeme sam pokušavao, ali na kraju ispala velika nesreća. Švercovao sam dvjesta pedeset kilometara vozom, da bih joj dao cvijet i čuo je kako diše. Odgovarala je na moja pisma i ja sam računao da je to ljubav. Pa kad su odgovori prestali da stižu, opet sam sjeo na voz, a njena gazdarica, sva vesela, mi je saopštila da se ona udala. Sramota je kad ljubav ima veze sa udajom. Zaljubljenost je nenormalno stanje i zar u takvom stanju treba zasnivati porodicu?”