LINIJA ŽIVOTA: Teška malformacija hrvatske države

Hrvatska, za razliku od Poljske koja ne dozvoljava abortus ni u slučaju terminalnih malformacija, ima relativno pristojan zakon. Ali se zakon ne provodi. Kroz metastazirajući institut priziva savjesti, koje sjajna i hrabra ginekologinja Jasenka Grujić savršeno točno naziva odbijanjem vršenja dužnosti i religijskim upadom u sekularni poredak države

Slučaj Čavajda svojevrsni je trenutak istine za hrvatsku državu. Nije trenutak istine, kako to tvrdi predsjednik Milanović, odnos prema Izbornom zakonu u Bosni i Hercegovini – na izborni zakon Hrvatske, koji je prema odluci Ustavnog suda također proglašen faličnim, s jasnom implikacijom na legitimitet po njemu provedenih izbora, nitko iz vlasti godinama nije trznuo – nego se pravo stanje nacije, države i društva, pokazuje na slučaju jedne trudnice kojoj je utvrđeno da nosi dijete s teškim malformacijama, ali joj država, umjesto zakonom određene pomoći, pruža teško maltretiranje, sve do insinuacija koje je faktički kriminaliziraju. Slučaj je ekstremno bolan, ali funkcionira kao dubinski sken ili komprimat odnosa države prema vlastitim građanima. Hrvatska se država prema svojim građanima ponaša grubo, zlovoljno i odbojno, nečovječno i zapravo neprijateljski. Nitko iz vrha vlasti, ni predsjednik ni premijer, nije imao potrebu da se zbog tragedije jedne žene, koju država pretvara u žrtvu svog nefunkcioniranja, na bilo koji način oglasi.

Traumatična situacija

Mirela Čavajda u dvadesetšestom se tjednu trudnoće morala suočiti s užasnom dijagnozom da nosi dijete s galopirajućim, vjerojatno zloćudnim karcinomom mozga, bez realnih izgleda za preživljavanje, još manje za barem minimalno normalan, dostojanstven život. Strašna, za majku nezamislivo traumatična situacija. Ništa manje nije strašno ni ono što joj je država potom priredila. Sve su se zdravstvene institucije pokazale krajnje indolentnim i nehumanim. Ni u jednoj od četiri zagrebačke bolnice nije dobila adekvatnu pomoć. Dobila je uvjeravanje liječnika da je pobačaj u Hrvatskoj nakon 10. tjedna trudnoće nedozvoljen i protuzakonit. Poslali su je kući, valjda da čeka kako bi dijete u njoj samo umrlo. Umjesto medicinskog zbrinjavanja, servirali su joj laži da, unatoč masivnoj malformaciji ploda, nema pravo na abortus, uz savjet šapatom da pomoć potraži izvan Hrvatske, u susjednoj Sloveniji.

Najstrašnije je ono što je potom napravio ministar Beroš, odgovoran za uredno i humano funkcioniranje zdravstvenog sustava. Kad je bruka pukla, izašao je pred javnost s gomilom neistina, krivih tumačenja zakona i ružnih insinuacija na račun nesretne majke. Ministar je lagao tvrdeći da se dijagnoza ne zna, da nema hidrocefalusa, premda ga dva nalaza izričito potvrđuju. Navod da je majka dobila potrebnu psihološku pomoć također se pokazao netočnim. U svojoj interpretaciji ministar se uporno pozivao na stavove nekakve, valjda samoinicijativno sazvane, stručne komisije, uvodeći u priču mogućnost preživljavanja i liječenja djeteta. Premda priznaje da u tom pogledu nema nikakvih garancija. Iz njegovih se izjava dalo zaključiti da mišljenje svog zakonom nepredviđenog kružoka doktora smatra važnijim od slova zakona. Zakon koji u slučaju teških malformacija dopušta pobačaj i nakon 10. tjedna trudnoće, za njega je valjda mrtvo slovo na papiru. Kojim pravom formira povjerenstvo nedefinirane nadležnosti i kojim pravom u javnosti barata podacima iz zdravstvenog kartona jedne žene, s kojom uopće nije kontaktirao – to Beroš ne otkriva.

Difamirajuća kampanja

Ustavna stručnjakinja Sanja Barić upozorava na ministrovo praktično gaženje Ustava i zakona. Prema zakonu za odluku o prekidu trudnoće bitno je postojanje teških malformacija, što se u nalazima uopće ne spori, a ne mogućnost preživljenja fetusa. Profesorica također naglašava da je u tom slučaju po zakonu odluka na majci, a ne na nekoj komisiji ili „nekom drugom neustavnom, nezakonitom i neprimjerenom obliku dušobrižništva“. Pokušavajući prikriti nefunkcioniranje, odnosno nakaradno funkcioniranje sustava kojem je na čelu, ministar je Beroš pokrenuo difamirajuću kampanju protiv ojađene majke, sugerirajući da se, valjda radi vlastitog komoditeta, igra životom djeteta. Šef njegove ad hoc komisije, u HDZ-u utjecajni doktor Ćorušić, lik inače vrlo dubioznog moralnog profila, na javnoj televiziji, također suprotno zakonu, govori o eutanaziji. A eutanazija u Hrvatskoj, kao što znamo, nije dopuštena, što Mirelu Čavajda dovodi u kriminogenu zonu. Implicitno je zapravo optužuju za potencijalno čedomorstvo. U svakoj bi normalnoj državi ministar Beroš nakon toga fasovao promptnu smjenu. Jer je suspendirao zakon i na njegovo mjesto ustoličio nekakve ideološki zatrovane konstrukte. Jer ljude kojima je dužan pomoći javno blati i cipelari.

Pokušavajući prikriti nefunkcioniranje, odnosno nakaradno funkcioniranje sustava kojem je na čelu, ministar Vili Beroš pokrenuo je difamirajuću kampanju protiv ojađene majke. FOTO: Luka Stanzl/PIXSELL

Nitko od tih lažnih djecoljubaca, koji bi jednu majku s fatalno malformiranim plodom natjerali da rodi, bez obzira na to što će dijete u najboljem slučaju biti osuđeno na bolno i čovjeka nedostojno vegetiranje, nije pokazao ni mrvu empatije prema njenoj muci. Nitko da spomene da su opasnosti po njeno zdravlje, pa i život vrlo realne. Nedavno je Poljska prošla kroz masovne demonstracije zbog jednog sličnog slučaja. Jedna je trudnica umrla od sepse jer su doktori, unatoč teškim komplikacijama, odlučili čekati da se fetus u njoj sam ugasi.

Situacija je u Hrvatskoj možda još malignija. Jer Hrvatska, za razliku od Poljske koja ne dozvoljava abortus ni u slučaju terminalnih malformacija, ima relativno pristojan zakon. Ali se zakon ne provodi. Kroz metastazirajući institut priziva savjesti, koje sjajna i hrabra ginekologinja Jasenka Grujić savršeno točno naziva odbijanjem vršenja dužnosti i religijskim upadom u sekularni poredak države, zakon se praktično masovno opstruira. Kao što se sabotira i stav Ustavnog suda otprije pet godina da bi se postojeći zakon, naslijeđen iz 1978., u roku od dvije godine morao modernizirati. Predstavnici i tada i sada vladajućeg HDZ-a otvoreno priznaju da odluku Ustavnog suda nisu i ne namjeravaju provesti zbog mogućih političkih posljedica. Katotalibanski duh vlada Hrvatskom. Bitno je da vlast ne trpi političku štetu. Bez obzira na to koliku će, čak i po život opasnu štetu trpjeti žene.

Ali hrvatske su žene, valjda, navikle da ih boli. Prije dvije godine jedna je zastupnica svjedočila o vlastitom mučnom iskustvu da se po hrvatskim bolnicama prakticira kiretaža naživo, na što je s mjesta predsjednika Sabora dobila pouku da njenim privatnim problemima nije mjesto za govornicom državnog parlamenta. Restriktivna primjena zakona, odnosno njegovo praktično stavljanje izvan snage, doveli su do toga da je zakonom garantirano pravo na pobačaj postalo u Hrvatskoj teško ostvarivo, gotovo nedostupno. Žene koje se odluče prekinuti trudnoću često su izložene osudi, pritisku i ponižavajućem tretmanu. Povrh svega drama kroz koju prolazi Mirela Čavajda postala je detonator za bijesni, navodno proliferski, a zapravo mizogini lavež s društvenih mreža. Tsunami mrakova koje vlast svojim postupanjem hrani i legitimira.

Manjak empatije

Nažalost, naopak, patogen odnos institucija države prema ljudima nije usamljen slučaj, nego postaje sve redovitija praksa. Sličnu je zloćudnost hrvatska država pokazala i u slučaju male Madine, afganistanske djevojčice koja je smrtno stradala zbog protuzakonitog i bešćutnog postupka hrvatske policije, a koje ni nakon pravomoćne presude Europskog suda za ljudska prava nije sankcionirano. Niti se generalno bezdušan odnos prema migrantima korigirao. Sličnu neosjetljivost, težak manjak empatije hrvatska vlast pokazuje i prema stradalima u razornim potresima u Zagrebu i na Baniji. Premda raspolaže pristojnim sredstvima, u dvije godine od katastrofe prava obnova još nije pokrenuta. Strašnu je ravnodušnost hrvatska država demonstrirala i u korona-pandemiji. Premda je smrtnost u Hrvatskoj među najvišima u svijetu, hrvatska se vrhuška pokazala srca kamenoga. Preko velikog je pomora prešla šutke, kao da ga nema. Bez spomena, bez komemoracije, bez dana žalosti. Nisu je previše potresli ni deprimirajući podaci popisa stanovništva, gubitak stotina tisuća ljudi, koji su odlučili svoj život graditi izvan Hrvatske, što je najdublji poraz hrvatske države i vlasti koja je vodi. Državni je vrh potpuno indiferentan i prema galopirajućoj socijalnoj bijedi, dok za ministre postavlja financijske predatore i stranačke bezveznjakoviće. I tako dalje, i tako dalje…

Mireli Čavajda dogodila se vjerojatno najgora moguća stvar u životu – umjesto željenog djeteta pod srcem nosi plod koji zbog strašne malformacije po svoj prilici ne može živjeti. Velika tragedija u kojoj se država drži maćehinski, uskraćujući zakonom garantiranu pomoć ili će čak i sama, preko svojih institucija, igrati kao zlostavljač. Ali nesretna žena nije sama. Mnogi se s njom solidariziraju. Mnogi zbog njenog mrcvarenja kipte revoltom. Mnogi se i sami osjećaju nepodržani, maltretirani i zlostavljani od vlastite države. Taj je jad mnogima u Hrvatskoj zajednički. Svi smo mi na neki način Mirela Čavajda! Njen je slučaj postao pokazatelj teške, s normalnim životom nespojive malformacije hrvatske države i društva.


Grlić Radmanova suza za ustašlukom

Hrvatska je poslala prosvjednu notu Austriji zbog uklanjanja hrvatskog grba s prvim bijelim poljem sa spomenika na Bleiburškom polju. Ministarstvo vanjskih poslova tvrdi da se njegovim brisanjem, s argumentom da je riječ o fašističkom simbolu, šteti ugledu hrvatske države. Premda službeni grb Hrvatske, kao što je općepoznato, počinje crvenim poljem. Šahovnica s Bleiburga činila je sastavni dio natpisa kojom se slavila ustaška vojska. „U čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci svibanj 1945“, doslovce je stajalo na spomeniku, sve ukrašeno grbom s početnim bijelim poljem koji se koristio u vrijeme NDH. Austrija je naredila uklanjanje kompletnog natpisa, kao revizionističke deklaracije, pa je tako stradao i grb za kojim ministar Grlić Radman lije gorke suze. Možda se Hrvatska trebala buniti kada je prije nekoliko godina voljom takozvanog Počasnog bleiburškog voda nekadašnji tekst koji nije spominjao ustaše kao hrvatsku vojsku, nego se sjećao „žrtava bleiburške tragedije“ tendenciozno promijenjen. Zabranom održavanja komemoracija na Bleiburgu kao profašističkih okupljanja Austrija je Hrvatskoj opalila zvučnu pljusku, ali hrvatska država sama sebe sramoti. Sramote je manekeni Endehazije i ministri koji teško pate zbog skidanja ustašlukom obojene ikonografije.

Komentiraj