Generalno, hrvatska politička elita u žalosnom je i jadnom stanju. Čini se da Hrvatska nikad nije imala gore političare. Po cijeloj okomici, od Pantovčaka nadalje. Aktualna predsjednica države pokazala se tako osobom bez bilo kakvog političkog sadržaja i konzistentnosti. Ogromne ambicije, sićušnih kapaciteta

Nedostaje 40 milijardi kuna! Neka se javi tko misli da taj novac možemo naći bez zaduživanja – tako je ministar Marko Pavić najavio svoju reformu po svim šavovima napuklog mirovinskog sustava, braneći ideju o faktičkom ukidanju drugog mirovinskog stupa i prebacivanju na privatnim računima prikupljenih sredstava – a riječ je o skoro stotinjak milijardi kuna – u državni proračun. Obavezni članovi drugog mirovinskog stupa, generacije rođene od 1962., mogli bi, naime, dobiti 27 posto dodatka samo ako svoju ušteđevinu prenesu u prvi, na međugeneracijskoj solidarnosti zasnovani stup. Nakon što je uglavnom medijska javnost skočila na noge, proglašavajući takav plan otimačinom i nacionalizacijom, Andrej Plenković ide u rikverc i buru pokušava apaurinizirati tvrdnjama da je riječ tek o “inicijalnim informacijama koje su išle van da se javnost malo senzibilizira”.

Što se zapravo dogodilo? Ministar se zaigrao? Radnu verziju preustroja mirovinskog sustava predstavio je kao gotov plan? Nema šanse da je mladi i Plenkoviću silno odani Marko Pavić išao u javnost bez znanja i odobrenja s višeg mjesta. Premijer ga je poklopio, premda je to što se naziva mirovinskom reformom prethodno dobilo njegov imprimatur. Činjenica je da mirovinskom sustavu prijeti slom, baš kao i zdravstvu, i da Vlada taj problem više ne može ignorirati, vjerojatno najviše stoga što joj Bruxelles stalno jaše za vratom. Činjenica je također da je drugi stup stalni razlog sporenja. Jedni ga smatraju spasom za prenapregnuti mirovinski sustav, drugi podsjećaju da je uveden pod pritiskom Svjetske banke, kao svojevrsni brzo odbačeni eksperiment uglavnom u bivšim socijalističkim istočnoeuropskim državama. Hrvatska je jedna od posljednjih koja ga primjenjuje. Drugi su odustali jer taj sustav navodno rezultira prekomjernim zaduživanjem države i više se isplati bankarima koji upravljaju mirovinskim fondovima, nego budućim umirovljenicima. Činjenica je, izgleda, da ni aktualna vlada, baš kao i prethodne, ne zna što bi pa gvalju sve neodrživijeg mirovinskog sustava prevrće po rukama poput žeravice. Ali problem se tako ne hladi, nego se njegova dramatičnost s vremenom povećava.

Hoću-neću igra s mirovinskom reformom – Pavić rekao, Plenković porekao – otkriva tragične deficite u funkcioniranju vlasti. Prvo, ministar svoju verziju reforme pokušava prikazati kao neizbježnu, ali pritom se služi spin tehnikama i klasičnim prodavanjem magle. Dobro je da Vlada napokon, makar i posredno, javnost suočava s prijetećim bankrotom postojećeg mirovinskog sustava. Ali želeći proizvesti dojam da drugog rješenja nema ili je nepodnošljivo skupo, Pavić ispaljuje kako je, prema njegovu izračunu, isplata 27-postotnog uvećanja za mirovine iz drugog stupa teška četrdeset milijardi kuna. Prešućuje, međutim, da je to trošak kroz sljedećih dvadeset godina, dakle oko dvije milijarde kuna godišnje. Nije malo, ali nije ni nemoguće. Poziv građanima da mu dojave gdje bi se mogla naći potrebna sredstva bezobrazno je ciničan i ne ide pod ruku s ministarskom pozicijom. Ministar je plaćen da nađe rješenje ili neka odstupi.

SMETALO S PANTOVČAKA

Drugo, Pavićev i Plenkovićev slalom kroz ideje o promjenama mirovinskog sustava pokazuje kako aktualna vlast razumije i provodi reforme. Ministar je fizičar, u svom sektoru tek početnik. A dalo mu se da intervenira u jedan od najzahtjevnijih sustava. Ne zna se tko je radio prijedlog što ga je predstavio javnosti. Premda je riječ o izuzetno složenoj, za život građana egzistencijalno važnoj materiji, nikakva se stručna rasprava nije vodila. Paket je na brzaka sklepan, gotovo prelomljen preko koljena. Kao što je na sličan način svojedobno plasirana najava da će se Ina vratiti u hrvatske ruke.

Treće, bez obzira na to što će na koncu biti s drugim mirovinskim stupom, hoće li ga praktično upokojiti ili ojačati, prijedlog definitivno razotkriva interesnu, klijentelističku instrumentalizaciju onoga što se pretenciozno proglašava mirovinskom reformom. Naime, od svih zahtjeva Europske komisije Plenkovićeva je vlada odlučila potpuno ignorirati baš i samo onaj koji se odnosi na smanjivanje jaza između privilegiranih i radničkih mirovina. Aktualna vlast, baš kao i prethodne, stalno cvili jer iz državnog proračuna mora dodavati milijarde za isplatu mirovina. Ali ni riječi o tome kako ogroman dio tih sredstava, više od trećine, ide na isplatu oko šest milijardi kuna teških povlaštenih, većim dijelom političkih i braniteljskih mirovina. Potpuno apsurdno, jeremijada ministra Pavića o nedostajućim milijardama vremenski je koincidirala s novim jurišom, od zasad skoro deset tisuća pretendenata, na braniteljske beneficije. Na koncu, Vlada ne vidi nikakva nesklada u svojim krokodilskim suzama oblivenima tvrdnjama da para za umirovljenike nema, dok joj, recimo, nabavka skupe ratne eskadrile i daljnje povećavanje vojnog budžeta nisu problem.

Ako je suditi po načinu na koji su skrojili mirovinski paket, čini se da Plenkovićev kabinet, koji se predstavlja kao proreformski, nikako ne shvaća čemu reforme uopće služe. Služe valjda promjenama nabolje, a ne nagore. Prema Pavićevu modelu, redizajnirani mirovinski sustav bit će mnogo rigidniji: za više rada manje prava. Kao da je cilj bio ogaditi svaku ideju o reformama. Rezultat koji je vrlo vjerojatno izravna posljedica žalosnog kadrovskog postava. Plenković je u formiranju svoje vlade više brinuo o tome kako zadovoljiti razne stranačke i koalicijske apetite, manje o tome kako uraditi posao. Za ministre je doveo slabašne i nekompetentne ljude. Ništa čudno da ne funkcioniraju, da su mnogi od njih dobrom dijelu javnosti i danas još nepoznati. Umjesto autoritetima od sposobnosti i znanja, premijer se okružio poletarcima. U tom krugu vjerojatno se osjeća moćno i superiorno, ali vođenje države nije stvar njegova privatnog zadovoljstva ni glancanja ega.

Andrej Plenković u tom pogledu nije izuzetak. Generalno, hrvatska politička elita u žalosnom je i jadnom stanju. Čini se da Hrvatska nikad nije imala gore političare. Po cijeloj okomici, od Pantovčaka nadalje. Aktualna predsjednica države pokazala se tako osobom bez bilo kakvog političkog sadržaja i konzistentnosti. Ogromne ambicije, sićušnih kapaciteta. U svojim politikama luta od nemila do nedraga. Premda se voli predstavljati kao državnica, liderske su joj sposobnosti nikakve. Ako bi ona utirala put, Hrvatska bi se brzo pogubila. Bez nekih posebnih ovlasti, nesposobna da ih kompenzira osobnim autoritetom, najjačim oružjem predsjedničke funkcije. Oko nje je uvijek neka šarada, ali sve na razini političke bižuterije. Prati je svita skandaloznog sastava. Stupove predsjedničkog ureda, naravno s velikim utjecajem na događanja u državi, danas čine niskokalibrirani spletkaroši i mutivode. Šefica države uglavnom funkcionira kao sveprisutno, u sve miješajuće, ali zapravo nikom važno smetalo s Pantovčaka.

KOLEKTIVNO SAMOUBOJSTVO SDP-a

Ništa bolje nije ni u političkim strankama, navodnim pilonima demokratskog poretka. Kud god da pogledaš, nigdje političara. Nigdje nikoga za koga bi se moglo uhvatiti. HDZ je razdrman, od razornih turbulencija spašava ga samo slast vlasti. Dok budu vladali državom, sve će svoje sukobe držati na lancu. Ali zato raspadanje SDP-a progredira. Nacija upravo ima priliku uživo pratiti kolektivno samoubojstvo nekad pristojne i respektabilne stranke, koja danas emitira kaos i pometnju i Hrvatsku ostavlja invalidnom, bez ozbiljnog lijevog uporišta. Nije na Ibleru riječ o srazu dviju politika ni o odlučnoj bitci između dvaju koncepata vođenja partije, nego je na djelu sudar dviju nesposobnosti i nemoći – dokazane nesposobnosti kruga oko potpuno konfuznog Davora Bernardića da vodi i konsolidira stranku i nesposobnosti njegovih oponenata da ishoduju smjenu i sami se predstave kao za cijeli SDP perspektivna solucija. Ivica Račan vjerojatno se okreće u grobu. Ni u njegovu vremenu nisu uvijek cvale ruže, rejting je SDP-a znao padati sve do podruma, ali nikad stranku nije pratila takva sprdnja i poruga kako se to danas događa. Nikad mizerniji, SDP ostavlja HDZ bez lijeve konkurencije i zemlju bez alternative, što vlast čini lošom, ali svejedno prilično čvrsto cementiranom, odnosno praktično nesmjenjivom. Što ne valja s Hrvatskom pa unatoč potencijalima reda neuspjehe? Ne valja to što nema vodstva! Hrvatska ima silno nesposobnu i silno neodgovornu političku klasu. Stranke su postale nosači za osobne i grupne ambicije i interese. Način na koji se regrutira i funkcionira politička nomenklatura rezultira negativnom selekcijom. Čini se kao da državu vode najgori, a ne najbolji. Zato se problemi ne rješavaju, nego produbljuju. Politička oligarhija pretvorila se u inkubator depresije. Nacija svojim političarima više ne vjeruje. Predsjednica države gubi rejting, unat

Komentiraj