Svaki četvrti Hrvat dobio je ovoga Božića sasvim konkretan dar iz ruku skrbnog Andreja Plenkovića. Oko milijun ljudi primit će pomoć države. Potpuno nenajavljeno, premijer je uoči blagdana predstavio novi, više od 700 milijuna kuna težak paket pomoći najpotrebitijim skupinama – umirovljenicima, primateljima socijalne pomoći i dječjeg doplatka, a po dvije tisuće kuna prvi put ide i onima koji od potresa u Zagrebu i na Baniji žive po kontejnerima. Kuća i dalje nema, obnova je neshvatljivo spora pa imidž socijalno osjećajne vlasti premijer pokušava pokrpati financijskim darovnicama. Izjave da nije zadovoljan brzinom obnove, koje već neko vrijeme ponavlja, više nisu dovoljne. Zapravo djeluju iritantno. Jer nije posao premijera da javno kukumavči. Da priča o nezadovoljstvu, a ništa ne poduzima. U njegovim su rukama i škare i svila. Postpotresna obnova njegova je odgovornost.

Andrej Plenković generalno ne razumije dubinu socijalne drame kroz koju ljudi u Hrvatskoj prolaze. Nedavno se potpuno odvojen od stvarnosti pohvalio da zahvaljujući mjerama njegove Vlade „većina naših građana nije ni svjesna krize u kojoj živi“. Čini se da sam nije svjestan krize u kojoj mu narod živi. Svoju navodno iznimnu senzibiliziranost za najugroženije premijer pokušava dokazivati i odnosom prema Ukrajini. Nepristajanje opozicije na njegovu, mimo Ustava skrojenu odluku o obuci ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj, tumači kao izraz njihove bezosjećajnosti. Dok bi on trebao predstavljati živi primjer velike empatije. Premda njegova izjava o „win-win situaciji“ otkriva da mu je zapravo svejedno.

Božićna podjela pomoći hrvatskoj sirotinji nije rezultat Plenkovićeva topla, prema financijski iscrpljenim ljudima meka srca, nego je prije svega određena činjenicom da su državne blagajne krcate. Za razliku od sve siromašnijih građana. Zahvaljujući inflaciji prihodi države preskočili su zacrtane visine pa premijer sada, sav sućutan, može dijeliti ono što je prethodno nekome uzeto. Sebe i korifeje svoje vlasti već je počastio novim, superluksuznim limuzinama. Od namjeravanog povećanja dužnosničkih plaća u posljednji trenutak je odustao. Državna kasa ugodno se popunjava i velikim priljevom sredstava iz europskih fondova. Dubravka šalje da nam se nađe za Božić, tako je objasnio recentno prispijeće oko 700 milijuna eura. Kao da je u Bruxellesu raskošno zbrinuta Šuica poslala Hrvatskoj svoj osobni poklon. Predsjednik Milanović posve je u pravu kad upozorava da Europa u velikoj mjeri troši fantomska sredstva. Da štampajući novac zapravo zadužuje buduće generacije. Teret svoje potrošnje pod firmom međugeneracijske solidarnosti potpuno neodgovorno prebacuje na djecu i unuke.

Da ima barem zericu srca, premijer bi okrenuo nebo i zemlju da tisuće ljudi već treću zimu ne moraju provesti u ledenim kontejnerima. Da ima mrvicu odgovornosti prema vlastitoj funkciji, ne bi se mirio s kriminalnim nemarom svoje ekipe. Ne bi pristajao na to da sam funkcionira poput starog vergla koji ponavlja uvijek iste fraze o nestvarno sporoj obnovi. Ne bi dopustio da se u dvije godine na Baniji podigne samo šest zamjenskih kuća. Ne bi se, valjda, složio da se manjak u obnovi pokušava kompenzirati medijskom kampanjom. Umjesto kuća vlast proizvodi filmiće o obnovi. Broj iz državne blagajne financiranih video-uradaka o navodno fantastičnim postignućima u obnovi Banije već je mnogostruko veći od broja obnovljenih kuća. Plenkovića posebno neugodno muči činjenica da se Zoran Milanović, premda prilično indolentan premijer, u saniranju prirodnih katastrofa pokazao mnogo uspješnijim. Nakon velike poplave u Gunji 2014. u godinu dana obnovio je više od tisuću kuća, od čega ih je skoro tri stotine novoizgrađeno dok je ostatak ozbiljno rekonstruiran.

Vrijeđanje stradalnika

Da je premijer zaista posvećen brizi za ljude koji su u potresu sve izgubili, onda svojim šefovima za obnovu, ministru Paladini i državnom tajniku Središnjeg državnog ureda za obnovu Hanžeku, nikako ne bi dopuštao da svojim ispadima iritiraju i vrijeđaju stradalnike. Ne bi ministar koji ne uspijeva ubrzati obnovu šenlučio po nogometnim stadionima u Kataru. Ne bi se ovaj drugi beskrupulozno vozikao u dilerski bijesnom Audiju, sva novinarska propitivanja o raspolaganju državnim autom proglašavajući nedopustivim narušavanjem svog mira. Ne bi obojica Badnjak provela na šminkerskoj zagrebačkoj špici, a ne među onima kojima su dužni pomoći. Kao što ni premijer s cijelom svojom svitom ne bi na Božić otišao na Kaptol, nego bi bio na Baniji. Tamo su danas glavne hrvatske jaslice. Među kontejnerima, s onima koji se nemaju kamo skloniti.

Da vlast Andreja Plenkovića zaista razumije bit Božića, da je čovječna kako se voli predstavljati, ne bi joj se nedavno dogodili ogorčeni prosvjedi roditelja djece s teškoćama u razvoju i invalidnih osoba, koji su revoltirani prijedlogom novog zakona poručili Vladi da je bešćutni gad. Ne bi se u dvadeset godina osobna invalidnina povećala tek za mizernih 750 kuna, i to samo onima s najvećim stupnjem invaliditeta. Ne bi novi zakon morali čekati petnaest godina. Ne bi se nekim kategorijama, primjerice, roditeljima njegovateljima, sada ukidalo pravo na osobnog asistenta. Dosta je diskriminacije, grmjeli su. Dosta im je toga da se civilne invalide, za razliku od onih vojnih koji uživaju veliku pomoć, ostavlja nezbrinute. Od Vlade traže mogućnost dostojanstvena života. Razumijevanje kakvo pokazuje stalnim povećavanjem veteranskih prava, proširenjem povlastica pripadnicima HVO-a i značajnim rastom proračuna za branitelje.

Da vlast Andreja Plenkovića zaista razumije bit Božića, da je čovječna kako se voli predstavljati, ne bi joj se nedavno dogodili ogorčeni prosvjedi roditelja djece s teškoćama u razvoju i invalidnih osoba. FOTO: Slavko Midzor/PIXSELL

Da se zaista brine o socijalnoj koheziji, kako sam sebi komplimentira, onda premijer Plenković ne bi pokazivao tako hladan i grub odnos prema ljudima koji bez tuđe pomoći ne mogu živjeti ni funkcionirati. Onda ne bi preko svog ministra zatvorio Vladina vrata za prosvjednike. Umjesto da primi majke i djecu koji se na Markovom trgu sudaraju s policijskim ogradama, nadležni ministar je u vrijeme prosvjeda sastančio s nekim svojim udrugama. Čak je pred kamere doveo izvjesnu članicu HDZ-a koja će žestoko napasti roditelje prosvjednike jer su s djecom na hladnom, što je za nju izraz nebrige, dok su ona i njeno dijete u toplom, u ugodnom ćaskanju s ministrom. Da ima ljudskosti, premijer ne bi odbio zahtjev da se roditeljima odgajateljima nakon smrti djeteta osigura nekakav period prilagođavanja, da ne moraju istoga trena na burzu rada. Ali vlast koja čak i za svoje u lopovluku uhvaćene pripadnike osigurava režim 6+6, pola godine s punom i još toliko s pola plaće, ostaje srca kamenoga.

Bešćutni premijer

Tvrd gard prema nevoljnicima nije joj se slučajno dogodio. U godini koja istječe vlast je svoj ciničan i surov odnos prema ljudima demonstrirala u više navrata. Predsjednik Milanović izgovorio je strašne, nepodnošljivo gnjusne rečenice o stradanju obitelji Zec. O likvidaciji male Aleksandre i umorstvu njenih roditelja. „Dobili su odštetu, što još treba“, odvratno se šef države izbečio pred novinarima, kao da se isplaćenim parama, pravom crkavicom za Hrvatsku, strašan zločin – do dana današnjeg nekažnjen – može poništiti i otplatiti. Premjer Plenković sličnu je bešćutnost pokazao prema sudbini afganistanske djevojčice Madine Hussiny, koju je hrvatska policija brutalnim postupanjem gurnula u smrt pod tračnicama teretnog vlaka kod Šida. Umjesto pokretanja istrage njegova Vlada pokrenula je masivan postupak zataškavanja, u kojem je sudjelovao niz institucija hrvatske države, od Državnog odvjetništva do Ustavnog suda. Sve dok Europski sud za ljudska prava nije presudio da je Hrvatska u tom slučaju prekršila niz odredbi međunarodne konvencije o pravu na život.

Potpunu neosjetljivost hrvatska država pokazala je i u slučaju Čavajda. Jednu ženu s teškom, galopirajućom malformacijom ploda izložila je nizu zastrašujućih maltretiranja. Zakonom garantiranu medicinsku pomoć u Hrvatskoj nije mogla dobiti. Ministar je njenim osobnim podacima javno manipulirao, insinuirajući moralnu, možda i krivičnu problematičnost njenog zahtjeva da joj se omogući abortus. Bestidno je lagao pokušavajući je difamirati, za što se nikada nije smatrao potrebnim ispričati. Uzalud su pravni stručnjaci upozoravali da praktično gazi Ustav i zakone. Ni masovni prosvjedi u više hrvatskih gradova protiv klerikalizacije zdravstva nisu pomogli. Nitko iz vrha vlasti ni da bi trznuo. Ni predsjednik ni premijer. Valjda uvjereni da zbog zlostavljanja jedne žene od strane države nema razloga intervenirati.

Sličan se frapantan manjak empatije ponovio i u slučaju Matijanić. Hrvatska se pokazala prilično ravnodušnom prema činjenici da se broj žrtava u epidemiji covida popeo među najviše u svijetu. Preko velikog je pomora državna vrhuška prešla šutke, bez nekog posebnog spomena, bez komemoracije, bez dana žalosti. Beskrupuloznost je pokazala i kada je sama sebi i svojima osigurala privilegirano cijepljenje. Kao i onda kada je zaključila da za dvadesetak smrti u staračkom domu u Splitu nema krivaca. Ali iza novinara Vladimira Matijanića ostale su snimke, potresan dokument o njegovom umiranju, što se teško može ignorirati. Snimke doktora koji se s teško bolesnim nemarno loptaju. Zdravstvenog sustava koji je zakazao. Države koja mu odbija pomoći. Ministar Beroš svejedno tvrdi da u njegovom slučaju stručnih propusta nije bilo. Sve se, kaže, odvijalo po pravilima službe. Čak pokušava insinuirati da je pokojnik svoju smrt sam skrivio. Premijer se ne oglašava. Matijanićeva ga sudbina ne dira. Kao što ga ne diraju ni smrti svih onih koje je zbog insuficijencije države i hrvatskog zdravstva covid pokosio. Vlast u Hrvatskoj ne dijeli život s narodom, tek povremeno, prigodno, pokušava glumiti zainteresiranost i ljudsku povezanost. Manekeni humanosti i altruizma. Ne vjeruj im ni kad darove nose! Sve što poklone, ljudima su iz usta oteli!