Andrej Plenković s razlogom pokazuje znakove velike nervoze, možda i strepnje. Krug se oko njega steže. Opozicija ga u Saboru naziva mecenom korupcije i pita kakva je njegova uloga u korupcijskim aferama koje se u HDZ-u metiljaju. Ali premijer nije u pravu kad to tumači kao neku perfidnu podvalu. Kad tvrdi da je na djelu nova strategija oporbenih stranaka, on ih naziva “političkom sitneži” kako bi se bez argumenata i dokaza pokušao stvoriti medijski okvir o njegovoj korumpiranosti. Nije opozicija nešto posebno lukava i zločesta kad reflektore skreće prema šefu Vlade. Nakon mora korupcijskih skandala u kojima se njegova vlast već godinama ne prestaje daviti, problematiziranje njegova osobnog poštenja nameće se kao logično i neminovno. Okruživanje premijera bilo je samo pitanje vremena. S takvom se količinom kriminalnih repova nikako nije moglo izbjeći. Nekim svojim recentnim postupcima Plenković sam ubrzava te procese.

AP i korupcija u državnim tvrtkama

Normalno je da opozicija inzistira na temi korupcije. Bila bi slijepa da je ne vidi. Iznevjerila bi vlastitu ulogu da je ne prokazuje. Uostalom, prošlog tjedna objavljeno izvješće Organizacije za ekonomsku suradnju (OECD) kao jedan od ključnih problema Hrvatske navodi razmjere korupcije, posebno apostrofirajući firme u državnom vlasništvu. Očekivano je da se u tom kontekstu onda propituje i premijerova odgovornost. Ako Andrej Plenković o svemu u Hrvatskoj odlučuje, onda je notorno da bez njega ni korupcija nije mogla toliko eskalirati postajući sveprisutnom. Onda i sam mora računati na mogućnost da će ga, recimo, Mirela Ahmetović u Saboru upitati gdje je on u aferi Plin za cent, kojom je državni HEP ostao kratak za milijune koji su se prelili na privatne račune. Ili da ga Sandra Benčić, premijerska kandidatkinja Možemo!, pljusne tvrdeći da se vlastitim odnosom prema pitanju političke odgovornosti onih svojih suradnika kojima su na kraju potvrđene optužnice, pokazao kao mecena korupcije. Dokaza o uključenosti Andreja Plenkovića u kleptokratsku praksu njegove vlasti još nema. Premda indicija ima. Poslovnim kuloarima kolaju glasine kojima se i njegovo osobno poštenje dovodi u pitanje.

Ne viče samo opozicija da je car gol. Financijski forenzičar i poslovni savjetnik Marko Rakar nedavno na svom blogu, komentirajući najnoviju aferu sa skrivanjem dividendi ministra Grlića Radmana, zaključuje da je premijer korumpirana osoba. Štoviše, da će Andreja Plenkovića – kada se bude radio obračun – Hrvatska zapamtiti kao predsjednika vlade koji je bio korumpiraniji, karakterno kvarniji i veća štetočina od Ive Sanadera. Svoju na prvi pogled šokantnu tvrdnju Rakar argumentira objašnjavajući da je koruptivna svaka situacija u kojoj osoba na vlasti omogućuje korupciju, primjerice, instaliranjem na pozicije moći ljudi sklonih krađi i nezakonitim pogodovanjima. A nitko ih nije imao toliko kao premijer Plenković. Nitko nije imao toliko ministara i suradnika koji su zbog zloupotrebe položaja i trgovanja utjecajem, zbog lopovluka i muljanja s nekretninama i drugom imovinom, završili s pravosuđem za vratom. Indikativno je da Andrej Plenković nikada nije pokazao neko posebno gađenje prema onome što su radili. Nije ih osuđivao, kriminalni karakter njihovih postupaka beskrajno je relativizirao i do zadnjeg mogućeg trenutka branio. Niti je bilo što u funkcioniranju svoje vlasti smatrao potrebnim mijenjati. Ministre bi eventualno, kad završe u Remetincu ili s optužnicama, promijenio, ali njegov je model vladanja Hrvatskom, problematičan i potencijalno koruptivan, ostajao isti. Samo mu se s vremenom sloj po sloj pozlate ljuštio.

Ritam samoraskrinkavanja vlasti Andreja Plenkovića s nekim svježim aferama postaje sve dinamičniji. Napadi koje mu opozicija organizira ništa su prema onome što je premijer sam sebi sposoban uraditi. Eskiviranjem nužnosti da u aferi s preprodajom plina donese odluku, sam sebe ozbiljno ranjava. Slučaj u koji su mu involvirani jedan vrlo bliski ministar i jednako bliski šef HEP-a, u tri mjeseca nije sposoban zatvoriti. Tvrdnje da će problem riješiti kad on to bude htio, a ne pod pritiskom opozicije ili medija, nije dokaz snage, nego izraz slabosti. Premijer iz samo sebi poznatih razloga nije sposoban donijeti odluku. Potpuno je pogrešno i kad aferu s transferom plinskih milijuna s državnih na privatne račune pokušava tumačiti u ključu odnosa između vlasti i opozicije. Nije opozicija slučaj konstruirala ni izmislila, nego ga je njegova vlast proizvela. Riječ je o realnom problemu koji bi svaki ozbiljan šef Vlade promptno rješavao. Ali umjesto smjene onih koji su suspektno curenje plina omogućili, premijer se odlučio odreći šefa državnog energetskog operatera HROTE-a, koji je prvi u toj aferi upalio alarme. Štoviše, umjesto otpisanog Abramovića, komande predaje jednom problematičnom HDZ-ovom lokalnom šerifu, kojega ni vlastita partijska organizacija nije mogla trpjeti.

Capo dei capi hobotnice

Sličan je, kompromitirajući, slučaj kad Andrej Plenković zatajivanje dvaju milijuna eura u imovinskoj kartici svog ministra, komentira bezobrazno retoričkim pitanjem “Pa što?” ili ga pokušava relativizirati kao nevažnu pogrešku ili ga stavlja u istu ravan s Benčićkinim neprijavljivanjem da najam stana plaća nekoliko stotina eura. Grlić Radman nije prijavio višemilijunske prihode koje firma u njegovu suvlasništvu ostvaruje u monopolističkim poslovima s državom. Frontmenka Možemo! nije prijavila rashode koje kao podstanarka ima. Šef diplomacije upravo profitira od svinjske kuge koja je Slavoniju zavila u crno. Benčić dijeli sudbinu onih koji odgovarajući krov nad glavom za svoju obitelj ne uspijevaju kupiti. Tumačiti ta dva slučaja kao istu vrstu greške sliči, kako netko reče, izjednačavanju nekog sitnog prometnog prekršaja s ubojstvom. Premijer ne vidi razliku. Što govori da problem nije samo u sviti koja ga okružuje. Nešto je problema i u njihovu izborniku.

Na manično otklizavanje u iracionalnost upućuje i upravo pokrenuto donošenje zakona koji je kolokvijalno već nazvan Lex AP. Riječ je o Andreju Plenkoviću i zakonu kojim se štiti njegov lik i djelo. FOTO: Sasa Miljevic/PIXSELL

Andreja Plenkovića, razvidno je, zbog korupcijskih repova počinje loviti panika. Dosad mu nisu smetali, ali ususret izborima stigma mecene ili capo dei capi hobotnice opako bi mogla naškoditi njegovim ionako nevelikim koalicijskim potencijalima. Posljednja istraživanja stranačkih rejtinga pokazuju da je HDZ i dalje prva i daleko najjača stranka, ali bi ga dvije lijeve stranke, SDP i Možemo!, zbrojem svojih rezultata mogle nadmašiti. Loše mu se piše ako razmjeri kriminalnih afera njegova premijerskog mandata izbore pretvore u plebiscit za smjenu korumpirane vlasti. Ili se počne stvarati situacija u kojoj će lopovlukom osramoćeni HDZ teško nalaziti partnere za sastavljanje parlamentarne većine. Premda su mu se neke manjinske grupacije javno već obećale, a neke i ovih dana na državni trošak pokušava zakapariti, odvajanje manjinskih zastupnika iz HDZ-ova zagrljaja nije nemoguća misija. Možda to signaliziraju i svježe izjave nekih koalicijskih jarana, koji smjenu šefa HEP-a sada javno traže, upozoravajući da zbog njegovih postupaka i sami trpe veliku štetu.

Šteta za HDZ

Šteta koju trpi HDZ mnogo je veća. Ali Andrej Plenković valjda zna zašto je podnosi. Korist koju izvlači, široj javnosti nevidljiva, morala bi biti vrijedna rizika kojem se izlaže. Čini se, međutim, kako premijer u sve većoj nervozi više nije sposoban donositi racionalne odluke. Njegovi su pokušaji denunciranja opozicije s ruba pameti, baš kao i potpuno nerazumno guranje zakona kojim se medijima želi staviti flaster na usta, kriminaliziranjem curenja informacija iz pravosudnih istraga. Čini se da ga je isticanje Sandre Benčić za premijersku kandidatkinju posve izbezumilo. Toliko da ne vidi kako njenim prekomjernim granatiranjem pokazuje vlastite strahove. Niti je, izgleda, sposoban shvatiti da bi HDZ-ova kampanja njenog blaćenja mogla rezultirati mobilizacijom biračkog tijela ljevice.

Premijera očito nitko još nije stigao upozoriti da se oni koji stanuju u staklenoj kući ne smiju kamenjem bacati na druge. Inzistiranju opozicije na njegovim korupcijskim aferama odlučio je parirati optužujući SDP i Možemo! da su radili protiv prijema Hrvatske u Schengen. Njegovi su adlatusi odmah prihvatili štafetu pa zborno ponavljaju optužbe o sabotaži. Čak i inače prilično smireni ministar Božinović tvrdi: Mi smo uveli Hrvatsku u schengenski prostor, ne uz pomoć, već unatoč oporbi. Ali njegov kolega, SDP-ov ministar Ranko Ostojić podsjeća da je upravo on u ožujku 2015. u ime tadašnje, Milanovićeve vlade predao izjavu o spremnosti Hrvatske za početak pristupanja Schengenu. Spominje također da je Plenković u to vrijeme, kao eurozastupnik, tvrdio da Hrvatska za taj korak nije spremna. Glasao je i za postavljanje žice na granicama EU-a, čemu se danas protivi. Na premijerovo nabacivanje blatom odgovara i SDP-ov europarlamentarac Picula, navodeći brojne vlastite aktivnosti u korist što bržeg hrvatskog pristupanja Schengenu.

Europski su socijalisti, više od hrvatske ljevice, bili kritični prema nerijetko nekorektnom, pa i nasilnom postupanju hrvatske policije prema migrantima. Postoje o tome i sudske presude. Najpoznatiji je slučaj male Madine, afganistanske djevojčice za čiju je smrt Europski sud za ljudska prava odgovornom proglasio Hrvatsku. Svojim izmišljenim optužbama da je opozicija radila protiv Schengena premijer Plenković političku utakmicu skreće na teren konfabulacija. Dosad je tvrdio da opozicijske stranke ništa za Hrvatsku u Bruxellesu nisu napravile, sada ih optužuje da su radile protiv hrvatskih interesa.

Na manično otklizavanje u iracionalnost upućuje i upravo pokrenuto donošenje zakona koji je kolokvijalno već nazvan Lex AP. Naravno, riječ je o Andreju Plenkoviću i zakonu kojim se faktički pokušava osigurati zaštita njegova lika i djela. Promjenama Kaznenog zakona pod prijetnjom će se zatvorske kazne od tri godine pokušati spriječiti curenje informacija o koruptivnim aferama HDZ-ove vlasti. Šef Vlade – pokazao je – nema namjeru ići u borbu protiv korupcije, ali ima čvrstu namjeru da kriminaliziranjem objavljivanja sadržaja istražnih postupaka pokrene obračun sa svima koji bi ih učinili dostupnim javnosti. Na početku Plenković svoje ciljeve uopće nije skrivao. Mijenjat će zakon, rekao je, jer mu curenje afera radi političku štetu. Sada svoju operaciju ciljanu na zaustavljanje Reutersa, odnosno nepodobnih mu hrvatskih medija, pokušava kamuflirati. Ali njegove su najave o promjeni zakona – treba li podsjećati – uslijedile neposredno nakon što su mediji došli do prepiske iz mobitela njegovih najbližih suradnika u stranci i Vladi, a u kojima HDZ-ove nekad važne dame, danas s ozbiljnim optužnicama, spominju svoje veze s izvjesnim AP-om, naoko misterioznim likom s jako važnom ulogom u njihovom koruptivnom domunđavanju i kriminalnim aranžmanima.

Ideja da se progonom glasnika loših vijesti i faktičkim zastrašivanjem novinara čuva imidž HDZ-ove vlasti, totalno je promašena. Takvim zakonom premijer radi u korist vlastite štete. Sam sebe striptizira. Otkriva da se boji propitivanja. SDP već najavljuje da je promjena njegova cenzorski skrojenog Lex AP-a prvi zadatak buduće, nadaju se, lijeve vlasti. Andrej Plenković pumpa nezadovoljstvo i revolt liberalnijeg dijela javnosti i opozicijskim strankama poklanja oružje kojim ga mogu tući. Svojim autokratskim posezanjem za mjerama državne represije odriče se potpore umjerene Hrvatske koju je na prošlim izborima imao.