Može li Vlada svojom politikom plaća zaustaviti zastrašujući odljev stanovništva? Neće i ne može. Ponuda je prema javnim službama podcjenjivačka, ali to je generalni stav Plenkovićeve vlasti prema radnicima. Trenutno je prosječna neto plaća u Hrvatskoj tri puta manja od zapadnoeuropskog prosjeka

Novca ima za vojne avione i nove lažne branitelje, a nema ga za ljude u javnim službama – tako Vilim Ribić, jedan od valjda nepoderivih sindikalnih lidera, trenutno u ulozi glavnog tajnika Sindikata znanosti, sažima razloge za pokretanje štrajkova u javnom sektoru – prema najavama svaki tjedan jedan dan u štrajku – kojima će od Vlade pokušati iznuditi znatnije povećanje plaća u idućoj godini. Vlada tvrdi da nudi maksimalno u okviru fiskalnih mogućnosti, sindikati da para u državnoj kasi očito ima, ali je pitanje kuda idu i kako se dijele.

Prvo je pitanje ima li sredstava za sindikalne apetite? Činjenica je da se rast BDP-a usporava, da su prognoze za iduću godinu reducirane i da na naplatu državi stižu ogromne, milijarde kuna teške obaveze iz Uljanika. Iz Vlade ponuđeno povećanje plaća od tri posto veće je od predviđenog rasta BDP-a, pa se zahtjev sindikata o podebljavanju plaća po četiri posto u dva navrata čini prilično nerealnim. S druge strane, činjenica je također da će prema planu ministra financija Zdravka Marića proračun Hrvatske iduće godine narasti oko pet posto, što je više od očekivanog rasta BDP-a. Unatoč proklamacijama o rasterećenju privrede i građana, državni se budžet nastavlja toviti. Jako je nabildan i na prihodovnoj (133 milijarde kuna) i na rashodovnoj strani (139 milijardi kuna).

DRŽAVA IMA ZA AVIONE

Ništa iz krize nismo naučili, opet trošimo više nego što zarađujemo, upozoravaju iz Hrvatske udruge poslodavaca. U odnosu na već odlazeću 2018. država je, dakle, odlučila povećati svoju potrošnju za dodatnih desetak milijardi kuna. Čudno je da se u tom brdu para ne može naći prostora za ozbiljniji rast plaća. Posve je druga, međutim, priča da su proračunski kapaciteti Hrvatske generalno precijenjeni. Da država svojom pretjerano velikom potrošnjom guši gospodarstvo i nepodnošljivo guli građane. Europska komisija procjenjuje da će Hrvatska tek iduće godine dostići razinu BDP-a iz predrecesijske 2008. U to je vrijeme državni proračun iznosio stotinjak milijardi kuna. Ali dok se u cijeloj zemlji remen stezao, gospodarstvo se sušilo, a životni standard kolabirao, država je svoju potrošnju stalno povećavala. Kad 2019. Hrvatska po gospodarskim rezultatima, valjda, opet bude tamo gdje je bila prije deset godina, državni će proračun biti oko 40 posto veći. Tko to može izdržati?

Drugo je pitanje ima li rezona u sindikalnim zahtjevima? Naravno da ima jer je ulaganje u ljude važnije od kupovanja vojne tehnike. Ako Vlada ne vodi računa o realnim proračunskim kapacitetima države, onda je pozivanje na „fiskalne mogućnosti“ samo izgovor. Nije riječ o fiskalnim mogućnostima, nego o prioritetima. Aktualna vlast naopako određuje prioritete. U vrijeme demografskog sloma i dok po iseljeništvu kuka zbog pražnjenja Hrvatske, hrvatska se predsjednica glasno založila za povećanje vojnog proračuna, po logici koju nameće aktualni američki predsjednik. Za nabavu vojnih aviona država bi u narednih deset godina trebala izdvajati oko 350 milijuna kuna godišnje, ali po svemu sudeći troškovi će se dodatno povećavati, pa je ukupna cijena cijelog aranžmana s Izraelom još nepoznata. Ovih dana javnost je mogla saznati da za Hrvatsku ratnu mornaricu ide milijardu kuna. Širom su otvorena vrata rastu broja veterana, što je skopčano s određenim, nimalo škrtim pravima. Novih je pretendenata na braniteljski status već oko deset tisuća. Vlada nema za osjetnije povećanje plaća medicinarima i prosvjetarima, ali ima za preuzimanje novih obaveza prema nekadašnjim pripadnicima HVO-a, što je financijski teret još nepoznatih, ali svakako ogromnih razmjera.

ZAŠTIĆENE POVLAŠTENE MIROVINE

Državni je proračun općenito klijentelistički. Kao što je klijentelistička i ukupna HDZ-ova politika. Društvene se nejednakosti u Hrvatskoj povećavaju, a ne ublažavaju. Dosadašnje promjene poreznog sustava išle su u korist bogatijim i privilegiranim skupinama, dok je one s dna ljestvice država ostavila praznih ruku. Ilustrativan je primjer takozvane mirovinske reforme, kojom se mirovinski sustav pokušava spasiti od kolapsa, ali se u povlaštene mirovine, koje državu godišnje stoje blizu šest milijardi kuna, ne dira. Premda iz Bruxellesa s pravom upozoravaju na njihovo neprihvatljivo bujanje. Što Plenkovićeva vlada jednostavno ne želi čuti. Zaoštrit će opće uvjete umirovljenja, ali instrukciju da se povlaštene mirovine uvjetima i visinom usklade s onim običnima potpuno ignorira.

Treće je pitanje jesu li plaće javnog sektora, za koje je godišnje potrebno osigurati oko 30 milijardi kuna, prevelik teret za gospodarski krhku Hrvatsku? Svakako jesu, ukupni je trošak visok, ali to ne znači da nema potrebe i prostora za povećanje plaća. No prethodno je nužno provesti ekonomiziranje i reforme, što je premijer Plenković početkom godine glasno najavio, a s krajem godine mučki odustao. Bez obzira na to što nadležni ministar tvrdi, ali racionalizacija i reformi u zdravstvu nema. Ne zna se također zašto je broj prosvjetara povećan, a broj se učenika smanjuje. Posebna je priča stalno narastanje državne administracije. Vlada u tom pogledu ništa nije napravila. Nikakvo reduciranje i optimiziranje kompliciranog državnog ustroja ni prekobrojne državne uprave. Umjesto smanjivanja, broj se zaposlenih po državnim kancelarijama stalno povećava i sve je više stranački – uhljebnički – određen.

MARIĆEVE PRAZNE PRIČE

Usporedbe s realnim sektorom ne treba izbjegavati. Realni je sektor u recesijskim godinama bačen na koljena, stotine su tisuća radnih mjesta nestale ili su pretvorene u prekarne poslove, otkazi su bili masovna pojava, srozavanje plaća drastično. U javnom sektoru otpuštanja su bila velika rijetkost, plaće su kapnule svakog mjeseca, socijalna je sigurnost bila zagarantirana. Ali to nije razlog da se realni sektor sada huška protiv javnoga i njihovog štrajka. Za prevelik teret, kojim javni sektor pritišće gospodarstvo, nisu krivi slabo plaćeni učitelji i nastavnici ili nedovoljno plaćeni doktori, nego je odgovorna država, odnosno politička vlast. Oni nisu uradili svoj dio posla. Ali bi sada bacili kosku među radnike, služeći se logikom: zavadi, pa vladaj.

Poslodavci s razlogom cvile zbog prevelikog fiskalnog stiska. Hrvatska je država skupa, ali nisu skupi oni koji u javnom sektoru pošteno odrađuju svoj posao. Priča ministra Marića o rasterećenju pokazala se prenapuhanom. Kad bi se obaveze privrednika prema državi vratile deset godina unatrag, na pretkriznu 2008., kako nedavno reče jedan od HUP-ovih čelnika, čak bi 12 milijardi manje morali platiti u državni proračun. Pitanje je zašto se gospodarstvenici ne izbore za povoljnije uvjete. Umjesto što se ljute na najavljene štrajkove, možda bi iz tog primjera nešto i sami mogli naučiti. Medicinari i prosvjetari svojim zaustavljanjem rada mogu prilično efikasno pritisnuti Vladu. Ali nisu ni poslodavci bez oružja. Njihov je ucjenjivački kapacitet također moćan. Međutim, njihova je umreženost s vlašću ograničavajući faktor. Ogroman je dio biznisa na ovaj ili onaj način vezan na državu, što privrednike drži u vazalskom odnosu prema politici. Ekonomist Željko Lovrinčević podsjeća da su se poslodavci sve donedavno držali prilično pomirljivo prema prevelikoj potrošnji države. „Nitko iz HUP-a nije izgovorio nijednu riječ vezano uz povlaštene mirovine koje primaju akademici, saborski zastupnici, sve do branitelja“, konstatirao je.

NEMA NI RADNIKA NI ULAGAČA

Četvrto je pitanje jesu li zaista trutovi iz državne uprave gurnuli u prvi red medicinare i prosvjetare da se izbore za prava koja će potom koristiti i armija državnih službenika. Zdravstvo i školstvo su koplje koje sada probija Vladu i naš sustav plaća, tvrdi poznati poduzetnik Saša Cvetojević. Možda je zaista riječ o sindikalnoj strategiji. Ali to svejedno ne znači da oni koji sada idu u štrajk ne zaslužuju veće plaće. S takvim se argumentima suprotstavljati njihovim zahtjevima – to znači direktno pomagati vlast koja sustavno obezvređuje radnike, i one u privatnom i one u državnom sektoru.

Peto je pitanje može li Vlada svojom politikom plaća zaustaviti zastrašujući odljev stanovništva? Neće i ne može. Ponuda je prema javnim službama podcjenjivačka, ali to je generalni stav Plenkovićeve vlasti prema radnicima. Trenutno je prosječna neto plaća u Hrvatskoj otprilike tri puta manja od zapadnoeuropskog prosjeka, a cijene su roba i usluga gotovo jednake. Kriza je povećala zaostajanje u radničkim nadnicama na istoku Europe, ali taj je pad u Hrvatskoj bio najdramatičniji. Druge slične zemlje pokušavaju to u posljednje vrijeme kompenzirati, hrvatski se premijer hvali da su male plaće hrvatskih radnika komparativna prednost hrvatske države u privlačenju inozemnih investicija. Čak je pozvao strance da ulažu u Hrvatsku jer se radnike ovdje plaća manje nego drugdje po Europi. Radnici su jeftini, ali ih zbog takve politike u Hrvatskoj više nema, pa onda posve logično nema ni ulagača. Nudeći povećanje plaće manje od 150 kuna mjesečno, šaku jada, Andrej Plenković misli da će kikirikijem zaustaviti masovno iseljavanje građana. Možda će imati avione kojima se njegovi ministri vole igrati, ali neće biti ljudi i zemlja mu ostaje prazna.

Komentiraj