Tim za promjene – tako je trojac izazivača Andreja Plenkovića, Miro Kovač, Ivan Penava i Davor Ivo Stier, predstavio svoju ambiciju za preuzimanje Hrvatske demokratske zajednice. Nema sumnje da su stranci koja gubi rejting i izbore nužne promjene. HDZ je pretrpio podbačaj na europskim i težak poraz na predsjedničkim izborima i trenutno više nije prva stranka u državi. Sadašnji je šef prije skoro četiri godine također startao sa sličnim obećanjima, najavljujući transformacijske procese. Pitanje je, međutim, kakve se promjene nude i kakve su promjene HDZ-u potrebne.

Trijumvirat KPS (Kovač, Penava, Stier) izrijekom zagovara povratak na Tuđmanove tračnice. Tvrde da je HDZ-u nužan zaokret jer je stranka iznevjerila svoje biračko tijelo i iskočila iz voljom utemeljitelja stranke postavljenog kolosijeka. Ali iz ukupne njihove argumentacije proizlazi da bi oni zaokrenuli HDZ oštro udesno, prema radikalnoj desnici. Tamo gdje ga Franjo Tuđman nikada nije postavio. HDZ je programiran kao široka, narodnjačka platforma, više pokret nego stranka. Uvijek oslonjen na dva krila, jedno više centrističko i drugo jako desno. Redukciju samo na desnicu Tuđman bi smatrao teškim invaliditetom. Posve je legitimno ako neki današnji pretendenti na ključne funkcije u HDZ-u smatraju da je taj smjer potrebno mijenjati. Ali je nelegitimno i prevarantski kad se pritom pozivaju na pokojnog patrijarha. Kad svoj zaokret udesno nazivaju povratkom na put Franje Tuđmana. To je put na koji je HDZ pokušao odvesti Tomislav Karamarko. Pa se nasukao. Jer ljutim desničarenjem HDZ gubi bazen glasača centra te mobilizira i širi biračko tijelo ljevice.

Ministarska korupcija

Kad trojac KPS proziva Plenkovićeve autokratske otklone – premda se šefa stranke ni u jednom trenutku ne usude imenovati – njihova kritika zvuči uvjerljivo. Ali optužbe da je stranku pomakao ulijevo dolaze kao repetiranje bjesova s ultra desničarskih pozicija. Koliko je takva kritika konstrukt najbolje govore usporedbe sa sličnim strankama po Europi. CDU može poslužiti kao dobra referentna točka. HDZ se danas pozicionira desnije od njemačkih demokršćana. Takozvani tim za promjene odvukao bi ga tamo gdje Orban i Kaczynski danas vežu svoje stranke, a zbog čega Mađarska i Poljska trenutno imaju velikih problema s europskom maticom pučana.

Baš kao Andrej Plenković, ni trojac konkurenata nije sposoban prepoznati glavni razlog HDZ-ova propadanja – umreženost stranke s korupcijskim elementima. Stier se svojedobno predstavljao kao otvoreni kritičar HDZ-ova klijentelizma. Ali to više nije njegov forte. U predstavljanju njihove KPS inicijative samo ga je jednom, gotovo usputno, spomenuo. Umjesto o lopovluku, Plenkovićevi izazivači konfabuliraju o navodno poraznim posljedicama ratificiranja Istanbulske konvencije. Kao da HDZ-ova kandidatkinja za predsjednicu države izbore upravo nije izgubila zbog kolača za Milana Bandića. I kao da najnovija izvješća Transparency Internationala ne pokazuju da smo po percepciji korupcije opet među najgorima u Europskoj uniji, jer u mandatu Plenkovićeve vlade Hrvatska ponovno nazaduje. Ništa u tom pogledu ne mora značiti dojam da su premijerove ruke navodno čiste. Njegova je vlada, nažalost, obilježena ekstremno velikim brojem ministarskih korupcijskih afera. Lažiranjem imovinskih kartica, na mutan način stečenim nekretninama, misterioznim mercedesima, mutnim spregama, pogodovanjem kumovima i prijateljima, plindranjem države. Zbog čega je veliki broj ministara morao odstupiti, ali sustav svejedno ne posustaje. Ne posustaje jer napraviti otklon od klijentelističkih i korupcijom impregniranih struktura ne znači otvoriti rat s pojedincima, nego s velikim dijelovima HDZ-a. Riječ je zapravo o sukobu s HDZ-ovim modelom funkcioniranja, u što se nitko ne usudi taknuti.

Jahači državotvornosti

Rasprava o promjenama u HDZ-u uvijek se ograničava na ideološko sidrenje stranke: malo više desno ili malo više prema centru. Ni sadašnje rukovodstvo ni oni koji bi ih htjeli smijeniti i zamijeniti uopće ne govore o nekim ozbiljnijim aspektima potrebnih promjena. Ne govore da je HDZ-u potrebna prava reforma jer se pretvara u državnu partiju, sve sličniji nekadašnjoj mamut komunističkoj partiji i to iz onih vremena kad je Savez komunista postao politički mrtva beštija, sveden na birokratsku, interesnu, klijentelističku okaminu, ispražnjenu od bilo kakvog relevantnog političkog sadržaja. Te ih tendencije ne žuljaju, to ne problematiziraju. Premda je takvo profiliranje HDZ-a vrlo opasno po Hrvatsku.

HDZ je sličan staroj, metuzalem komunističkoj partiji, prvo, svojom pretenzijom da uživa status stvaratelja i ekskluzivnog čuvara države. Baš kao što su se komunisti smatrali ideološkom kičmom i dežurnim kerberom Jugoslavije, tako i HDZ danas, inzistirajući na svojoj državotvornosti, sam sebe proglašava jamcem hrvatske države. Premda je hrvatska država neupitna činjenica već tridesetak godina, što svako jahanje na državotvornosti čini prilično deplasiranim. Ali može poslužiti prisvajanju prava prvenstva na državu. Služi povlačenju znaka jednakosti između HDZ-a i Hrvatske. Praktičnom pretvaranju zemlje u stranački feud, što je, naravno, suprotno ustroju moderne države.

Drugo, HDZ vuče Hrvatsku prema jednostranačkom sustavu svojom potpunom dominacijom ne samo na političkoj pozornici, nego i u gospodarenju nacionalnim bogatstvom. Državna je administracija nakrcana stranačkim podobnicima. Politička vlast praktično kontrolira i veliki dio privrede. Ortački se, korupcijom impregniran oblik kapitalizma ustalio, vjerojatno prije svega zato što osigurava snažan utjecaj politike na gospodarstvo. Poduzeća u potpunom, pretežitom i djelomičnom vlasništvu države raspolažu s oko četrdeset posto ukupne imovine poslovnog sektora i oko trideset posto svih prihoda. HDZ je zapravo okupirao Hrvatsku. Uspostavio strukturu kojom faktički vlada državom i u onim kratkim periodima – u tri desetljeća dva puta po četiri godine – kad se nađe u opoziciji.

HDZ čeka lidera za promjenu

Treće, HDZ nalikuje komunističkoj partiji i po svom kompulzivnom zaposjedanju autonomnih institucija. Još devedesetih nova je vlast provela brutalnu partijsku čistku u pravosuđu, od čega se ta grana vlasti do dana današnjeg nije oporavila. Hrvatskom sudstvu javnost ne vjeruje, jer ga smatra politički instrumentaliziranim i korumpiranim. Nakon 2000. Europska unija u pristupnom procesu inzistira na demokratskoj konsolidaciji Hrvatske: političkoj pluralnosti, preustroju pravosuđa, borbi protiv korupcije, slobodi medija… Pozitivni su procesi pokrenuti, ali se ubrzo usporavaju i zaustavljaju. „Hrvatska je pod vlašću HDZ-a doživjela degradaciju više ključnih demokratskih načela i standarda, osobito nakon ulaska u EU, a ponajviše od 2015. do danas“, tvrdi u svom recentno objavljenom znanstvenom radu Dario Čepo s Pravnog fakulteta u Zagrebu. O HDZ-ovu klizanju prema neliberalnim praksama aspiranti na stranački tron, HDZ-ovi propovjednici promjena, uopće ne govore.

Izbori u HDZ-u nisu samo interna stvar jedne partije. Zbog sveprisutnosti stranke, zbog ogromne moći koju je koncentrirala u vlastitim rukama, važni su za cijelu državu. Promjene su HDZ-a nužne, i radi stranke i radi Hrvatske, ali je upitno koliko su realne. Upravo otvorena izborna utakmica teško da će ih pokrenuti. Govorimo o promjenama koje bi zaista bile dubinske. Plenković se u tom pogledu pokazao indisponiranim: on je HDZ-u samo malo zagladio rubove. Konkurentski trojac KPS ide u posve suprotnom pravcu. Oni bi stranku ideološki jako zaoštrili. Ali ni status quo ni marš udesno ne predstavlja rješenje. Ne najavljuje modernizaciju jedne starinske i već jako potrošene partije. HDZ-ov je reformski kapacitet, međutim, prilično dvojben. Veliko je pitanje može li se HDZ uopće promijeniti. Ili je već toliko zabrazdio da bilo kakva transformacija postaje nemoguća. Da će se prije slomiti, nego modificirati.

No čak i ako HDZ-ova sposobnost promjene još nije definitivno izgubljena, stranka se može ozbiljno mijenjati tek kad izgubi vlast, kad ode u opoziciju. Ali i u tom slučaju samo ako na svom čelu bude imala čovjeka koji neće krenuti u stvaranje pučističke atmosfere u državi, kako je HDZ u dva navrata već napravio, pokušavajući da ulicom i šatorom i stranačkim pretorijancima ruši legalno izabranu vlast, čak i po cijenu destabiliziranja Hrvatske. Taj test uvažavanja demokratskog poretka i odgovornosti prema državi Hrvatska demokratska zajednica još nije pokazala da može položiti. A nigdje na vidiku lidera koji je takvu promjenu spreman i sposoban povesti.